Poljaci su iznimno ponosni na svoju Narodnu svetkovinu neovisnosti. Ne bez razloga. Prije 99 godina, bilo je to 11. studenoga (Poljaci bi rekli listopada) 1918., Poljska je ponovno uspostavljena nakon što je 123 godine bila podijeljena između Njemačke, Rusije i Austrije.

Poslije je ponovno svega bilo. Legendarni poljski državnik i vojskovođa koji je obnovio poljsku državnost nakon Prvog svjetskog rata Józef Pilsudski, jurnit će svom silom na susjednu Ukrajinu sve do Kijiva kako bi na ruševinama Ruskog Carstva ugrabio što veći teritorij. Zamisao je bila da od Poljske ponovno napravi velesilu kakva što je bila u vrijeme Rzeczpospolite. To je trebala biti osnova za ostvarenje Pilsudskijeve fiksne ideje o stvaranju srednjoeuropskog Zwischenlanda, svojevrsne federacije koja bi razdvajala dvije moćne sile, Njemačku i Rusiju. Želeći proširiti politički utjecaj između triju mora, Baltičkog, Jadranskog i Crnog, Pilsudski je taj projekt nazvao Međumorjem (polj. Miedzymorze). Nešto od toga je u dosluhu s Donaldom Trumpom i Andrzejom Dudom reciklirala i hrvatska predsjednica promičući Inicijativu triju mora, a danas se već govori kako bi tu ideju Amerikancima pred nosom mogla “ukrasti” Narodna Republika Kina.

Naime, Peking planira svojim novcem, na sličan način kako to već godinama radi u Africi, kupiti naklonost bivših istočnih Europljana okupljajući ih oko svog projekta 16+1. Navodno bi idealni kineski čovjek na terenu mogao biti Viktor Orbán, naravno pod uvjetom da ga Pekingu ustupi Vladimir Putin, političar koji također posjeduje čarobni šarm kada su posrijedi srca predvodnika država Nove Europe koji traže načina kako da pobjegnu iz čvrstog zagrljaja njemačke kancelarice Angele Merkel.

No, Pilsudskijeva ukrajinska pustolovina zamalo je završila potpunom propašću. Sovjetska Crvena armija u svome je protuudaru u kolovozu 1920. doprla do same Varšave koju su Poljaci jedva obranili. Ostatak svog života maršal Pilsudski proveo je vladajući Poljskom čvrstom rukom okrunivši svoju poziciju državnim udarom 1926. Na njegovom pogrebu u Krakowu 1935. Treći Reich je predstavljao Hermann Göring, nacistički zločinac s kojim neki bosanski mediji uspoređuju hrvatskog generala Slobodana Praljka. Među kontroverze vezane uz Pilsudskijevo ime pripada i njegov odnos s Adolfom Hitlerom. Međusobnom poštovanju pridonijela je i Pilsudskijeva topla čestitka poslana u Berlin 1933., nakon što je Führer zasjeo na vlast. U povodu Poljakove smrti Hitler je njemu u čast priredio komemoraciju u katoličkoj katedrali sv. Hedvige Šleske u Berlinu. Kažu njegovi biografi da je to bio posljednji posjet Adolfa Hitlera, osvjedočenog ateista, nekoj crkvi. Sačuvana fotografija prikazuje nacističkog vođu kako sjedi odmah do simboličnog Pilsudskijeva odra prekrivenog poljskom zastavom. Neki povjesničari spekuliraju da je Hitler u velikom antikomunistu Pilsudskom vidio mogućeg saveznika u svojim planovima da napadne Sovjetski Savez. Četiri godine nakon maršalove smrti Hitler i Staljin napast će i međusobno razdijeliti Poljsku. Na savezničkoj konferenciji u Jalti (1945.) odlučeno je da će Poljska, slijedeći tzv. Curzonovu crtu, izgubiti dijelove svog ozemlja u korist tadašnjih sovjetskih republika Litve, Bjelarusa i Ukrajine, što znači da su se iza istočne poljske granice našli nekadašnji važni poljski gradovi kao što su Lwów (danas Ljviv), Stanislawów (Ivano-Frankivsk), Brzešć nad Bugiem (Brest), Baranowicze (Baranavičy) i Wilno (Vilnius). Pogromi Poljaka u zapadnoj Ukrajini u vrijeme nacističke okupacije pripisuju se Ukrajinskoj ustaničkoj vojsci i političaru Stepanu Banderi, kojemu se danas u Lavovu nalazi spomenik, iako je ukrajinski nacionalistički vođa nakon što ga je uhitio Gestapo od 1941. do 1944. bio zatočen u zloglasnom koncentracijskom logoru u Sachsenhausenu. Pušten je na slobodu tek kada su Nijemci pomislili da bi im mogao pomoći u zaustavljanju sovjetske invazije. Žilava ukrajinska antikomunistička gerila aktivno je djelovala protiv sovjetskog okupacijskog režima do 1949., a pojedine borbene skupine opstaju sve do 1956. Ona djeluje s obje strane novopovučene granice. Zacijelo ne bez znanja Moskve, poljski komunistički režim poduzeo je 1947. akciju Visla u kojoj je izbrisao ukrajinsku manjinu, mahom je riječ o Lemkima i Bojkima koji su ostali živjeti u amputiranoj Poljskoj, tako što ih je prisilno raselio po novostečenim teritorijima na zapadu zemlje koji su odlukom saveznika oteti Njemačkoj. Bio je to tipični kulturocid staljinističkog tipa koji su na svojoj koži ranije iskusili povolški Nijemci, Krimski Tatari i kavkaski narodi. Lemkivščina, etnički očišćena od svojih stanovnika, danas postoji samo na YouTubeu gdje se mogu pronaći njihove brojne narodne pjesme koje neodoljivo podsjećaju na hrvatski folklor iz Međimurja. Prema svemu sudeći ukrajinske etničke skupine Lemka, Bojka i Hucula izravni su potomci Bijelih Hrvata koji su živjeli duž Karpata.

Padom Poljske pod sovjetsku okupaciju, Dan neovisnosti obilježavao se u srpnju u znak sjećanja na komunističku kvislinšku formaciju koju je Josif Visarionovič Staljin osnovao 1944. Posljednjih godina ovaj državni blagdan, koji se ponovno svetkuje 11. studenoga, postao je kamen spoticanja jer ga skupine s krajnje desnice koriste za svoje prosvjede. Mnoge su užasnule ovogodišnje poruke (“Europa će biti bijela”, “Čista krv”, “Moli za muslimanski holokaust”, “Smrt neprijateljima domovine”, “Katolička Poljska, ne sekularna”). No, to nije sve, varšavsko uzletište Chopin ove godine je na Dan neovisnosti osvanulo ukrašeno plakatima koji obilježavaju nadolazeću 100. obljetnicu poljske neovisnosti sa zemljovidom koji uključuje dijelove današnje Litve, Bjelarusa i Ukrajine, tzv. Kresy. Zanimljivo je da iza ovog incidenta, koji je list Gazeta Wyborcza nazvao “revizionističkim”, ne stoji neotesana poljska ultradesnica nego službene vlasti u toj zemlji. Obznanjeni su i prijedlozi da nove poljske putovnice budu ukrašene i takvim nacionalnim znamenjima kao što su gradske vedute Vilniusa i Lavova. Na poljskim internetskim portalima mogu se pronaći lamentacije na temu je li moguć povratak tih dvaju gradova u sastav Poljske. Spominje se i razgovor iz 2008. u kome je ruski predsjednik Vladimir Putin tadašnjem poljskom premijeru Donaldu Tusku ponudio povratak Lavova. Bivši poljski inoministar Radoslaw Sikorski prisjeća se da je Putin tada u Moskvi rekao kako je Ukrajina “umjetna zemlja”, te da bi dvije vlade glede toga mogle surađivati. To znači da je Putin razmišljao o tome kako raščetvoriti Ukrajinu čak šest godina prije Euromajdana! Sadašnja konzervativna vlast u Varšavi otvoreno prezire Tuska koji je iz Bruselja uputio oštro upozorenje Poljskoj da poticanjem sukoba s Ukrajinom i izolacijom u Europskoj uniji radi na oživotvorenju “kremaljskog plana”. U red politički ratobornih ideja koje dolaze iz Varšave također su i zahtjevi upućeni Berlinu o isplati ratne štete iz Drugog svjetskog rata, jer teritorij Zapadne Prusije i Gornje Šleske čini se više nije dovoljan kao i najave izlaska Poljske iz EU-a.