U povijesti popularne glazbe nisu rijetki primjeri da je netko nakon odlaska na onaj svijet uspio ne samo zadržati svoju obljubljenost među publikom nego je i premašiti u odnosu na ono što je uspio postići kao smrtnik.

Sjetimo se, primjerice, Roya Orbisona kojemu se vrhunac karijere dogodio tek nakon što je umro. Nisu li Janis Joplin, Gram Parsons, Otis Redding, Marvin Gaye, Bob Marley, Jimi Hendrix i Ian Curtis (Joy Divison) svoje najjače uratke objavili posthumno, u trenutku kada su njihovo tijelo već načeli crvi? O tome koliko zarađuju danas Elvis Presley, Michael Jackson, John Lennon ili Kurt Cobain, iako njihove tantijeme uživaju njihovi bračni druzi i potomci, suvišno je i govoriti. Ako je suditi po njegovu čestom spominjaju posljednjih dana, takvu je slavu u nas doživio i Vice Vukov.

U svoje doba, bilo je to 60-ih godina prošlog stoljeća, Vice (njegovi obožavatelji oslovljali su ga kao i Elvisa, samo imenom) bio je zacijelo najveća zvijezda hrvatske i jugoslavenske zabavne glazbe, tada se više preferirao pojam muzika. Čak dva puta je bivšu Jugovinu predstavljao na Pjesmi Eurovizije, 1963. u Londonu s pjesmom “Brodovi” i 1965. u Napulju s pjesmom “Čežnja”. Vice Vukov bio je nepogrešivi pjevač šlagera ziheraški slijedeći ukus tadašnje publike koja je njegove nove uspješnice dočekivala ovacijama na brojnim festivalima koji su tada nicali kao gljive poslije kiše. Plijenio je svojim glasom kojim je nadmašivao ne samo konkurenciju nego i gotovo sve prethodnike i sljednike zajedno. U vremenu nakon gospodarske reforme (1964./1965.) koja je promicala tržišne ideje, pada zloglasnog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića (1966.) i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.), Vukov se kao i mnogi njegovi suvremenici u Hrvatskoj približava Savki Dapčević Kučar i Miki Tripalu. To će ga iskazivanje sklonosti kasnije likvidiranoj političkoj opciji stajati egzila na koji je bio prisiljen nakon što mu je narodna milicija u siječnju 1972. za vrijeme turneje po Australiji izvršila pretragu njegova stana. Živio je neko vrijeme u Parizu, ondje je diplomirao političke znanosti, a potom se vratio u zemlju gdje mu je bilo zabranjeno javno nastupati sve do raspada Jugoslavije. Punih 18 godina Vice je bio zabranjeni pjevač zajedno s nosačima zvuka, njegove pjesme i njegovo ime bili su prognani iz javnog života, a njemu samom bilo je zabranjeno nastupati i snimati. Autor ovih redaka sjeća se jednog predavanja u sklopu režimskog predmeta ONO i DSZ u bivšoj gimnaziji CUO “Braća Ribar” početkom 80-ih na kome je profesor u stanci predavanja o podmazivanju kalašnjikova učenicima objasnio kako je Vukova stigla zaslužena kazna jer se slikao u “svehrvatskoj” narodnoj nošnji s ličkom kapom na glavi i šokačkom trobojnicom oko pasa što je bio ključni dokaz njegova navodnog “nacionalizma i šovinizma”, iako je u tome slučaju tek bila riječ o kiču. Devedesetih ulazi u politiku, prvo je neko vrijeme bio uz Savku, a potom se približio SDP-u (nasljednici partije koja ga je brutalno zabranila!) na čijoj listi je izabran u Hrvatski sabor. Na saborskim stubama nezgodno se spotaknuo 2005. i ozlijedio glavu nakon čega je završio u bolnici životareći poput fikusa u stanju kome. Preminuo je tri godine kasnije.

Danas su Vice Vukov i njegova uspješnica “Tvoja zemlja” postali najtraženija roba u zemlji. Tu pjesmu SDP je odlučio uzeti za svoju stranačku himnu slijedeći u tome HDZ koji je za iste potrebe iskoristio domoljubnu pjesmu “Bože čuvaj Hrvatsku” iz 1991. Drage Britvića i Đanija Maršana. Za “Tvojom zemljom” Drage Britvića i Alfija Kabilja koju je Vice Vukov izveo na festivalu “Zagreb '71”, posegnula je i Erste banka kako bi pod krinkom domoljublja promovirala mušku ljubav i svoje financijske usluge. Kabiljo, zagrebački arhitekt sefardskih korijena koji nije pisao samo lakonotne skladbe, pamtimo ga, primjerice, i kao autora glazbe za mjuzikl “Car Franjo Josip u Zagrebu”, usprotivio se SDP-ovu svojatanju rekavši kako “'Tvoja zemlja' pripada svima i ne smije se koristiti u političke svrhe”. Bravo, maestro!