Hrvatska reprezentacija i pete dodatne kvalifikacije riješila je uspješno. Mnogi kažu, Hrvatska će biti tamo gdje joj je i mjesto, na World cupu u Rusiji 2018. Prema kvaliteti i talentu sigurno tamo i pripada, ali prema akrobacijama koje izvodi HNS kod biranja izbornika, to je nešto drugo.

Treće kvalifikacije zaredom morao se gasiti požar i u finišu ciklusa instalirati novi čovjek. Za neke je to uspješna reakcija Saveza, ali zapravo se radi o promašenom izboru u startu. Već 2008. godine, na Euru u Austriji i Švicarskoj, moglo se vidjeti kako dolazi jedna sjajna generacija igrača i tada je trebalo dobro razmisliti kome će se u ruke gurnuti taj silni talent. Slaven Bilić većinu njih uveo je na reprezentativnu scenu, ali nakon šest godina na klupi odlučio se okrenuti klupskom nogometu i tada su nastali problemi.

U četiri godine promijenili smo četiri izbornika, ali nismo mijenjali samo ljude nego i ideje, što nikako nije moglo pomoći reprezentativcima. Činjenica jest da smo u sva tri kvalifikacijska ciklusa imali istu priču - odličan start i probleme kad je trebalo završiti posao, a to sve jasno govori. Dok je “stani-pani” Hrvatska je odlična, a kad počnu kalkulacije, odemo u vražju mater. I nevjerojatno mi je da nitko od tih izbornika sebi nije dao truda naučiti ponešto na primjeru svog prethodnika. Drugi je problem što su svi ti izbornici preferirali onu jezivu konstrukciju “kontroliranog rizika”. Kada mi netko bude točno objasnio taj pojam umrijet ću sretan. On je izišao iz labaratorija nesretnih nogometnih alkemičara pubertelija koji su bili zatočeni u tijelu odraslog čovjeka. Ma, kakav kontrolirani rizik, to jednostavno ne postoji, a Hrvatska reprezentacija najbolji je primjer te zablude. Čim smo počeli igrati na taj način redovito smo stradavali od Beča, Harkiva, Tblilisija, Glasgowa, preko Recifea, Bakua, Osla, Lensa, pa do najsvežijih primjera Reykjavika i Eskisehira. Toliko puta utvrđeno gradivo, toliko protraćenog vremena kod jedne sjajne igračke generacije. I potvrda one stare teze “najbolji je izbornik-trener onaj koji ništa ne upropasti”. I zato je Zlatko Dalić pravo osvježenje.

Čovjek ima svoje ja, zna što hoće i, što je još važnije, zna na koji način do toga doći. Oduševljava jednostavnost njegove javne komunikacije. Ne koristi uobičjane trenerske frazetine od kojih čovjeku dođe slabo. Nije mu problem javno objasniti što je i zašto želio na taktičkom planu, ali ima jedna razlika u odnosu na njegove prethodnike. I oni su pričali što žele, ali je to obično ostalo prazno slovo na terenu. Dalić svoje ideje vrlo uspješno implementira u momčad i u utakmici se točno vidi sve o čemu je pričao. A odradio je s reprezentacijom dva i pol treninga. I sušta je suprotnost svom prethodniku Anti Čačiću koji nije bio spreman na bilo kakve taktičke, pa i kadrovske promjene. On je baš ovisio o tome na koju su se nogu tog dana ustali igrači. Dalić se ni u ludilu neće upuštati u sličnu avanturu. Odmah je jasno pokazao kako je on taj koji bira taktike i momčad. U Pireju je izostavio Kramarića koji ga je svojim pogocima odvukao do Rusije. Taj put pogoci nisu trebali, potrebniji je bio defanzivni skok koji nam je bio problematičan u Zagrebu. I zato su u momčadi bili Mandžukić i Kalinić. I pokazalo se to odličnim izborom, jer taj je susret bio posve drugačijeg karaktera od onog tri dana prije u Maksimiru kada je trebalo loviti prednost. Tada je Hrvatska na trenutke letjela terenom i doslovce izbezumljivala Grke. Igra nam je bila brza, točna i jednostavna do bola, a to su glavne odlike modrenog nogometa koje uopće nije lako slijediti. Uglavnom, u samo tri dana vidjeli smo prilagodljivu, drugačiju Hrvatsku. Jednu koja melje i uništava suparnika, te drugu koja metodično zna igrati isključivo na rezultat. To su odlike velikih momčadi, a ta mogućnost “mijenjanja lica” itekako će nam dobro doći na SP-u u Rusiji. Krvave su bile ove kvalifikacije i zato moramo zatomiti euforiju. Imamo odličnu reprezentaciju, imamo obećavajućeg izbornika, ali za pravi rezultat na velikoj sceni treba se poklopiti milijun sitnica.