Postoje knjige za djecu i knjige za odrasle. Knjige za djecu mogu biti za najmlađe uzraste, one koji su tek naučili čitati u prvim razredima osnovne škole, za one koji su završili osnovnu školu i bolje razumiju pročitano, ali su još djeca, zapravo mlađi tinejdžeri, kao i za one koji kreću u srednju školu i polako postaju stariji tinejdžeri, pa onda čitaju sve zahtjevnije knjige.

Mnogi kažu da su najbolje knjige za djecu one koje pišu odrasli, premda to ne mora biti pravilo, naravno. Također, mnogi će se složiti da su brojna izdanja koja okvirno pripadaju žanru tzv. dječje literature, bolje rečeno književnosti za najmlađe, čitljiva i starijima, odnosno da ih s guštom čitaju i stariji, i to ne zbog toga što su s godinama postali infantilni, nego zbog posve prozaičnog razloga - što u knjigama za djecu nerijetko pronalaze mnogo više pametnijih, poučnijih i književno relevantnijih stvari nego u mnoštvu drugih knjiga okvirno svrstanih u literaturu za odrasle, više ili manje starije.

Drugim riječima, otkako je Guttenberg izumio tiskarski stroj i otkako su knjige postale dostupne svima, sve do sadašnje ponude knjiga o svemu i svačemu u digitaliziranim formama (e-knjige) koje čitate preko tableta ili specijaliziranih uređaja tipa kindl i dr., postupno se razvijala i tzv. književnost za djecu, počevši od klasičnih bajki preko romansiranih priča tipa Pipi Duga Čarapa do svakovrsne teen-literature koja se posljednjih godina razvila u poseban književni žanr.

No da sad previše ne gnjavim, tupim i palamutim, vraćam se povodu ovoga teksta, pa se nakon pretenciozbog početka prizemljujem na teren jednog posve konkretnog slučaja - romana Pax, američke spisateljice Sare Pennypacker, nedavno objavljenog u izdanju zagrebačkog Lumena, u vrsnome prijevodu Ines Čulo. Usput rečeno, roman Pax na popisu je za National Book Awards, a već je dobio nagradu za najbolju knjigu godine prema izboru Amazona.

Inače, Sara Pennypacker odavno više nije u cvijetu mladosti, 9. prosinca će napuniti 65 godina, a rodom je iz Massachusettsa. Pennypacker iza sebe ima bogato spisateljsko iskustvo, puno knjiga i puno nagrada, a odluka Lumena da se preko posljednjeg romana Pax iz 2016. godine s njezinim radom upoznaju i hrvatski čitatelji i više je nego hvalevrijedan potez.

Dakle, roman Pax može se i ne mora svrstati unutar inače labavih žanrovskih okvira tzv. književnosti za djecu, premda bi najbolje bilo izbjeći bilo kakvu kategorizaciju i jednostavno Pax uzimati “zdravo za gotovo”, kao vrstu proznog djela visoke književne, napose umjetničke razine, te pristupiti čitanju romana ne robujući predrasudama. U tom slučaju Pax će vam “sjesti” jednako dobro kao i svaki dobar roman, kako formativno tako i sadržajno, pri čemu u samoj priči, ako je dobro napisana (a Pax nedvojbeno jest), apsolutno ne smeta što su u glavoj ulozi jedan dječak od 12 godina i njegov kućni ljubimac, crveni lisac (doslovce) imenom Pax (Pax > mir, što je jasna simbolika!).

Naprotiv, tako strukturirana priča, njezino polazište, razvoj radnje i u konačnici rasplet, u slučaju Pennypackerove pokazuje koliko je važno imati pravu ideju i toj ideji dati autorski zamah, maštovito profilirati glavne i sve popratne likove i zbivanja te naposljetku postići efekt začudnosti i na ravni same fikcije, ali i na ravni objektivno moguće realnosti. Jer svi kojima su recimo psi najdraži prijatelji, kućni ljubimci, pronaći će nešto od vlastitog emocionalnog feedbacka u romanu Pax. I ne samo to, razmislit će i o svome djetinjstvu, posebice djetinjstvu u kome im je neki četveronožac uljepšavao dane poslije škole, bilo u gradu ili na selu, u nekim drugim vremenima, čak i ratnim i postratnim, kako to Pennypackerova provlači kroz svoju ingenioznu “dječju” prozu.

SAŽETO O ROMANU: Otkad je Peterova majka preminula, kada je Peter imao samo sedam godina, njegovu ocu nešto se dogodilo. Postao je čovjek koji kao da je poznavao jedino hladnu rezignaciju spram života te suspregnut bijes koji često nije znao kontrolirati. I on je postao poput djeda - zapaljivog temperamenta, uvijek na rubu provale bijesa.

Kada je Peter pronašao Paxa i spasio ga iz hladnog lisičjeg brloga, već je tada znao da njih dvoje imaju nešto zajedničko. I mali lisac ostao je bez majke i jedva bio živ, drhtureći između hladnih i ukočenih tjelešaca svoje braće i sestara. Odanost i ljubav koju od prvoga dana svog novog života Pax razvija prema ovome dječaku snažnija je veza od one koju divlja životinja ima s prirodom.

Prisjećajući se svega ovoga, Peter zna da nema izbora. Zapravo je na izbor prisiljen zbog ljudi “zatrovanih ratom” (kakva genijalna primjedba Pennypackerove!). Naime, kad mu se otac pred nadolazeći rat dragovoljno prijavi u vojsku, Peter se seli kod djeda i pritom na inzistiranje oca mora lisca Paxa pustiti u divljinu da se sam za sebe pobrine. Taj čin Peteru teško pada, no već dan poslije, kad ostane sam, shvati da mu je život nezamisliv bez Paxa, pa bježi iz djedova doma i kreće u potragu za svojim ljubimcem. I tako, kroz paralelna poglavlja romana pratimo sudbinu Paxa ostavljenog u šumi i Petera koji ga traži, u nastojanjima da se opet sretnu. Pennypackerova u prvom licu (“govor” lisca dan je kurzivom!) ispisuje Paxova razmišljanja, njegove komentare, situacije kroz koje prolazi susrećući se s drugim liscima i lisicama na svom “križnom putu” spašavanja žive glave i pritom neprestane čežnje za Peterom, svojim ljudskim prijateljem koji ga je odgojio. Istovremeno, Pennypackerova u trećem licu pripovijeda zgode i nezgode kroz koje prolazi Peter, njegov susret s misterioznom Volom, usamljenicom koja živi na nekoj farmi praveći lutke i zazirući od ljudi. Kad Peter slomi gležanj, Vola ga primi u svoj dom, stavi mu gips na nogu i malo-pomalo između njih se razvije prijateljstvo. No rat se približava, a Peter nikako da zaboravi Paxa. I Pax njega, pa jedan i drugi, Peter kod Vole, a Pax među lisicama s kojima se sprijateljio, neprestano kuju planove kako da se ponovo sretnu. Potraga nija laka, ljudi “zaraženi ratom” svuda su uokolo, a kad se napokon Pax i Peter sretnu, drama dostiže vrhunac i rasplet je (ne)očekivan...

U takvom dinamičnom pripovijednom “duplom pasu” fascinira ne samo kontekst glavnog tijeka priče - Paxova i Peterova odiseja do konačnog ponovnog susreta - nego i podtekst koji se temelji na zlokobnoj ratnoj prijetnji, u okolnostima koje ljude pretvaraju u zvijeri, u kojima se gubi ljudskost, u kojima je sam čovjek veća zvijer od samih zvijeri iz prirode, u kojima civilizacija propada zbog čovjeka, a jedino iskonsko utočište spasa ostaje još dijelom neiskvarena priroda i njezini “divlji” stanovnici, lisci i lisice i sve druge životinje koje o čovjeku, očekivano, nemaju nimalo lijepo mišljenje, koliko god se Pax trudio objasniti svojoj životinjskoj subraći da ipak nisu svi ljudi zli, da ima i dobrih.

Zaključno - Sara Pennypacker napisala je fascinantan roman. Čitao sam ga kao u transu. A dodatni zamah davalo mi je i gledanje prekrasnih ilustracija Jona Klassena kojima su prožete stranice ove sjajne knjige. Osim za ljubitelja lisaca i lisica (makar i u basnama), Pax je knjiga i za sve prave ljubitelje pasa, nikako za pozere koji pse drže okovane lancima ili ih na na povodcima vode u šetnju, do prve (ne)prilike kad ih bez milosti odbace i prepuste ulici. Pax je naime mir, a mira i ljubavi svima nam manjka. Patetično ili ne, tako jest. Zato hitam u šumu potražiti svog lisca. Ili neku lisicu...