Koliko god na hrvatsku popularnu glazbu, odnosno njezinu estradnu varijantu, gledali kao na leglo kiča i trivijale, nepobitno je da u tom i takvom okruženju (ili izvan njega) ipak ima posve ozbiljnih, talentiranih i pametnih autora i izvođača, koji svojim likom i djelom, ali i mladošću, udahnjuju životnost i snagu glazbenoj sceni ovih prostora.

Jedna od takvih svakako je i Jelena Žnidarić, rođena u Međimurju, točnije, u Pušćinama, koja glazbenim vodama plovi još od vrtićkih dana. Jelena ja poznatija po pseudonimu Zsa Zsa, i po svemu što radi primjer je bolje Hrvatske. Inače, Zsa Zsa se nakon proboja s pjesmom “Sve u meni se budi”, otpjevanom u duetu s Damirom Kedžom, umnogome etablirala na sceni, pa je slijedila i nominacija za Porin za najbolju vokalnu suradnju, a zamah u karijeri bila je i pobjeda na Zagrebačkom festivalu.

Za početak pitanje koje ti vjerojatno mnogi postavljaju - odakle pseudonim Zsa Zsa, iza kojeg se “skriva” tvoje pravo ime i prezime - Jelena Žnidarić? Ima li tvoje Zsa Zsa ikakve veze sa Zsa Zsa Gabor, pokojnom američkom glumicom (umrla u 100-oj!) ili je pseudonim tek dobra dosjetka?

- Taj mi je nadimak dala moja sister još kad sam bila klinka od pet godina, jer sam obožavala epizodu Caspera u kojoj se pojavila Zsa Zsa Amour, plavuša u roza od glave do pete, pjevačica i glumica. Poslije sam saznala da je ta Zsa Zsa zapravo bila napravljena po uzoru na Zsa Zsa Gabor, s kojom baš i nemam previše sličnosti, ali mi se sviđa taj njezin Merlinka style. Da, ona je imala puuuno brakova, no ja imam samo jedan, onaj s glazbom, he-he! U srednjoj sam promijenila Facebook ime u Zsa Zsa i tako je sve zapravo malo ozbiljnije krenulo.

U izjavama za medije, koje sam pročitao, kažeš kako si sve podredila glazbi i nikad nisi imala dvojbi oko toga želiš li se time baviti u životu. Daj to malo šire objasni, kako je sve počelo... Kakva su ta mladenačka iskustva, kakvo je bilo tvoje odrastanje uz glazbu i s glazbom?

- Tako je! Svatko od nas je tu s nekim razlogom i s nekom misijom, a osjećam da je moja ta da širim ljepote glazbe, koja spaja sve razlike u jedno, koja razumije kulture i jezike... i koja liječi dušu i tijelo! Jednostavno ne mogu zamisliti život bez toga i bez cjelokupne energije koja se stvara na koncertima. Mladenačka iskustva, hmm... pa ja sam poprilično penzionerka - uvijek mi je ljepše vikendom ostati doma za klavirom i pjevati nego izlaziti u zadimljene prostore i riskirati promuklost sljedećih tjedan dana. Moje odrastanje je uglavnom puno putovanja na nastupe i ulaganja u glazbeni napredak. Svirala sam violinu, pokušavam svirati klavir, volim učiti o video i glazbenoj produkciji, istraživati nove izvođače na YouTubeu itd. Ali jedno vam mogu reci, odrastanje uz glazbu nešto je najljepše na svijetu! Definitivno mi je glazba nabolja učiteljica i prijateljica.

Koliko su duet s Damirom Kedžom (“Sve u meni se budi”) i pobjeda na Zagrebačkom festivalu značili za širi proboj na hrvatsku glazbenu scenu? Je li te taj uspjeh iznenadio, i koliko on sad znači za tvoj daljnji glazbeni razvoj?

- To je bila ogromna prekretnica u mome životu! I totalno neočekivana. I zapravo je uvelike promijenila moj daljnji glazbeni razvoj, jer sam uvijek sanjala o tome da odem u inozemstvo i jednostavno probam. Već sam imala spremne neke demopjesme i jednom nogom bila praktički vani... i u tom trenu je došao Kedžo s prijedlogom da snimimo duet, koji mi je totalno poremetio planove, naravno, u najpozitivnijem smislu. Sad razmišljam malo drukčije. Znam da imam priliku kakva se stvarno rijetko događa, imam tim (Ante Pecotić, Shalla) o kojem sam mogla samo sanjati... i odlučila sam se malo pozabaviti hrvatskom glazbom i istražiti njezine ljepote! Iako se ne želim ograničavati, jer glazba ne poznaje državne granice. Zato i dalje pišem svoje autorske stvari na engleskom i jedva čekam dan kad će se napokon pružiti prilika da se malo okušam i u tome.

Spominješ Aleksandru Kovač, koja je za teba napisala pjesmu “Živa sam”, no kaniš li i sama početi pisati tekstove pjesama kako bi bila kompletna singer-songwriterica?

- Aleksandra i ja ostvarile smo lijepu suradnju nakon X Factora i uvijek mi je lijepo prisjetiti se tog razdoblja. Definitivno želim još nešto više. Želim raditi na sebi i ostvariti se kao kantautor, tj. glazbenik u punom smislu te riječi. I to zapravo i radim, samo još čekam pravi trenutak da to podijelim s javnošću.

Novi singl “Kada budemo sami” - nešto o njemu, producent, svirači, gosti...?

- Meni je to totalno fora pjesma, i znam da čudno zvuči, ali moram priznati da sam bila dosta dugo zaljubljena u vlastitu pjesmu. Jako je zarazna, jednostavna i vesela i upravo me to osvojilo kad mi ju je Ante Pecotić odsvirao na gitari. Znala sam da je to prava stvar, odmah. Shalla iz Connecta zaslužan je za poletan i moderan aranžman, no u to nisam ni sumnjala. Presretna sam jer sam dio njihova tima, jer imamo slične ili iste vizije, te smo svi perfekcionisti, pa me nitko ne smatra frikušom zato što ću na snimanju ponavljat jedan stih, ako treba, sat vremena! Oni su isti... Tako da su nam se energije baš nekako spojile, prvi produkt toga je pjesma “Kada budemo sami”, a spremamo još iznenađenja.

Koji su ti uzori, ako ih ima, domaći i strani, napose u glazbi?

- Mogla bih nabrajati do sutra... volim svašta, nekad presudi nečija karizma, nekad nečija pjevačka tehnika, nekad tekstovi i način pisanja, tako da trenutno nemam samo jednu osobu na koju se ugledam. Upijam ono što mi najviše paše. Ali definitvno volim kad je pjevač upleten u cijeli kreativni proces, jer ga na taj način upoznajem kroz pjesmu. Cijenim kad je netko hardworker, jer to i meni daje motivaciju na kraju dana. Ali kad bih morala izdvojiti neke osobe s glazbene scene koje su meni pomogle oblikovati svoj vokal, to su definitivno Vanna, Ivana Kindl, Ivana Husar..., a onda sam otkrila i Christinu Aguileru i Tori Kelly.

Uz bavljenje glazbom studiraš i hotelijersko-turistički menadžment. Koliko je to lako (ili teško), biti na dva različita kolosijeka, da tako kažem? Je li diploma koju uskoro dobivaš tek osigurač za budućnost ili se možda želiš baviti poslom za koji si studirala, ako ne sad, onda u budućnosti?

- Odabir je pao na studij turizma isključivo jer se može povezati s organizacijom evenata, koncerata... s restorančićima i slastičarnicama, u čemu bih se voljela jednog dana okušati! No sad sam se 100 % posvetila glazbi, jer nije to mali posao. Puno je energije potrebno, ali taj posao mi je istovremeno i punjač baterija, tako da ne vidim potrebu za traženje bilo kojeg drugog hobija, posla... bar za sada.

Ostati u Hrvatskoj i baviti se glazbom ili otići iz Hrvatske u inozemstvo i vani se pokušati probiti kao pjevačica - postoji li takva dvojba i kod tebe?

- Definitivno! I totalno je zbunjujuća. Nered mi je u glavi oko tog pitanja, ali jedno znam, a to je da ću dati sve od sebe u svoje pjesme i svoje nastupe. Predivno je vidjeti nasmijana lica i kad nekome tvoja pjesma uljepša dan. To je ono najvažnije i to mi je nit vodilja.

Jesi li aktivna na društvenim mrežama? Što zapravo misliš o toj globalnoj “pošasti” digitalnog doba (mobiteli, mreže, selfiji...), nismo li u takvoj komunikaciji izgubili nešto od “normalnosti”, ljudskosti, izravnosti face to face tipa međusobnog općenja?

- Paa... moram priznati da je mene malo uzela ta moderna tehnologija. Ona mi je otvorila puno vrata u glazbenom svijetu, jer sam često stavljala covere na YouTube, Instagram, Facebook i sl. Iako, slažem se, nije u tome sve lijepo i krasno. Ne volim tu mračnu stranu tehnologije, koja nas je udaljila jedne od drugih, zatvorila u četiri zida i zatupila onu pravu, iskrenu ljudsku komunikaciju. Mislim da moramo pronaći neki balans i nastojati se držati toga. Naravno, danas je jako puno toga vezano uz internet i on je potreban za neko normalno i lakše funkcioniranje. Ja sam prva koja priznajem da sam ovisna! Ali onda bar nastojim sačuvati neke male stvari i teme za razgovore sa svojim bližnjima, s kojima sjednem na kavu. Ne volim puno chatati preko mobitela, radije se nađem s društvom pa razgovaramo, nešto popijemo i pojedemo. Di ćeš bolje! A onda, u tim trenucima, mobitel ide na “mute”, kad god si to mogu priuštiti.

Koji su još tvoji afiniteti? Uz pjevanje, sviraš li koji instrument, ideš li u kino, kazalište..., pratiš li modu, što preferiraš osim glazbe?

- Obožavam kino, to mi je u top 5 izlazaka! Volim degustirati razne svjetske kuhinje, pa mi je kuhanje ili izlazak u restoran nešto najdraže, a onda nešto još draže - putovanja! To te puni, uči životu i razumijevanju drugih, a na kraju je najljepše kad shvatiš kako je zapravo lijepo doma u Hrvatskoj. Volim i sport i stalno sam za okupljanje neke ekipe da zaigramo košarku, odbojku ili nogomet, ili da odemo u neki adrenalinski park. Inače sam blizanac u horoskopu, sve me zanima. Sve bih probala... samo da je dinamično! A na kraju dana ipak volim ljenčariti i izležavati se negdje ispod dekice kad vani pada snijeg. Ah.. .počela sam maštati. To mi je deformacija. Uvijek se zamislim i odem u neki svoj svijet.

S obzirom na to da si puno godina u glazbi, kakvo je tvoje mišljenje o hrvatskoj glazbenoj sceni? Imamo trivijalnu estradu, ali i posve ozbiljne pop-rock izvođače, gdje u svemu tome vidiš sebe?

- Mislim da Hrvatska ima ogromnu količinu kvalitetnih i talentiranih glazbenika koji se trude, ali teško dobivaju prilike. Bar je tako bilo donedavno. Meni je to bilo tužno gledati, jer zbog toga se mnogo nas mladih okretalo samo stranoj glazbi i sanjalo da odemo van. Ipak, ima pozitivnih stvari. U posljednje vrijeme osjeća se neko novo doba na sceni. Kao da se događa prekretnica, otvaraju se prilike i dolaze nova lica poput Mije Dimšić, koja je definitivno jedna od vodilja u tom preokretu, recimo tako! Jako mi je drago kad to vidim i što mogu na neki način sudjelovati u svemu tome što se trenutno događa. Poštujem sve pjevače, svaki žanr, svaku osobu koja radi ono u što vjeruje, trudi se i radi to s pravim razlogom, iz poštenih pobuda. Tako da, što se mene tiče, raznolikost je dobra i poželjna! Ima mjesta i za pop i za rock i za narodnu glazbu, ako ljudi to vole i ako ih to opušta, zabavlja i veseli. Ima mjesta za svakog od nas. Glazba je tu da zabavi, zaliječi, da izazove emociju... a svatko neka bira ono što njemu paše.

Ja se definitivno vidim u pop/soul/r'n'b vodama, a na engleskom i u EDM-u, tako da kružim oko toga. Najvažnije mi je da pjevam ono što volim i što osjećam, bez nametanja one rečenice koju se voli koristiti: “Ovo moramo ovako jer to prolazi.” I bez rečenice tipa: “Joj, to ti ne prolazi, živimo u Hrvatskoj.” Ljudi, sve “prolazi” ako je iskreno! Emociju ne možeš ignorirati. Bitno mi je da je to moderan sound i produkcija. Zato sam počašćena što na mojim pjesmama radi upravo Shalla, koji je maher u tom području.

Zaključno - Zsa Zsa u dvije-tri-četiri riječi?

- U desetom selu živi Antuntun!