Zagrebačka škola ekonomije i managementa (ZŠEM) najveća je privatna institucija za visoko obrazovanje u Hrvatskoj. AACSB akreditacija, stečena 2013. godine, uvrstila je ZŠEM u zajednicu 5 % najkvalitetnijih poslovnih škola u cijelome svijetu.

ZŠEM nije samo najbolja poslovna škola u Hrvatskoj već je i jedina uvrštena u kategoriju 4 Palme koja predstavlja izvrsnost top poslovnih škola sa značajnim međunarodnim utjecajem.

Ekonomist dr. sc. Đuro Njavro osnivač je i dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa, a na razgovor s njim potaknula nas je ovotjedna tema Magazina - ekonomija i tranzicija u Hrvatskoj, te uz to vezani problemi unatrag sad već više od četvrt stoljeća hrvatske neovisnosti i samostalnosti.

Spomenimo i da je dr. Njavro prošle godine objavio knjigu “Reforme: Izvrsnošću do zalaganja”, koja je naišla na vrlo dobar odjek u javnosti.

U svom radu zauzimali ste se za moralnost u ekonomiji, a s tim u svezi i politici. Kad bi podvukli crtu, da tako kažem, kakav bi zaključak bio - jesmo li kao društvo u cjelini, i u kojoj mjeri, ostvarili te težnje ili nam još predstoji dug proces to toga cilja?

- Moralnost je prije svega odgovornost prema svima onima koji su se žrtvovali za to da u Hrvatskoj živimo i radimo u miru i slobodi, ali i odgovornost prema budućim generacijama, kako im ne bismo ostavili prezaduženu zemlju nereformiranog ili srušenog gospodarstva. Moralno je učiniti nešto SADA, kako sljedećih godina ne bi iz nje odlazili mladi u druge zemlje trbuhom za kruhom. Zato s više ili manje odjeka zagovaram reforme, a one su potrebne hrvatskom gospodarstvu i društvu u cjelini. Ako se Hrvatska opredijelila za tržišno gospodarstvo, a politički je u dobrom položaju za slobodan razvoj (EU i NATO članstvo), moralno je pozvati na provođenje ne deklarativnih, nego stvarnih reformi u gospodarstvu i društvu.

Izostanak prilagodbi učinio bi da Hrvatska nepovratno zaostane i izgubi još više vremena. Ionako smo izgubili previše godina čekajući pravo vodstvo. Zar doista strane ekonomske organizacije moraju pritiskati hrvatsku politiku i društvo da uđe u reforme? Ili možemo i nešto sami bez pritiska izvana? Jasno je da mnogi u prošlim hrvatskim vladama nikad nisu htjeli reforme. I ovoj vladi treba odati priznanje na očuvanju društvene stabilnosti, nekoliko vlada u to je uložilo mnogo. Ali, sada je vrijeme odluke, kamo želimo dalje! Moramo postići nadstranački konsenzus o strateškim nacionalnim ciljevima i u prvi plan staviti stručno znanje, iskustvo i inicijativu. U tom se smjeru doduše krećemo, ali još uvijek - nakon četvrt stoljeća vlastite države - presporo i parcijalno, usput prepričavajući povijest kako kome odgovara, koristeći je kao spin.

Što se tiče aktualnosti, vidimo da BDP konstantno raste, no Hrvatska i dalje u razvoju zaostaje u svom okruženju, napose među zemljama EU-a. U čemu je problem?

- Promatramo li članice EU-a, Hrvatska je od prosinca 2009. do 2016. godine sa 20. pala na 25. mjesto mjereno prema bruto društvenom proizvodu po stanovniku. Nazadovali smo, umjesto da napredujemo. Dugo je trajalo razdoblje negativnog ekonomskog rasta, 7-8 godina, sada bismo trebali rasti brže kako bismo se izvukli, ali ne možemo dok ne provedemo reforme.

Investitori strahuju od pravne nesigurnosti i premreženosti interesnim skupinama, to teško prihvaćaju. Za Slavoniju je posebno štetna dugoročno neuspješna poljoprivredna politika - gašenjem obiteljskih gospodarstava Hrvatska je opustošila ruralni prostor, pa pola naše hrane moramo uvoziti i na tome godišnje gubimo bar 2-3 posto mogućeg rasta BDP-a.

Hrvatski javni sektor je prevelik i neefikasan. Odmah poslije početka prošle financijske krize privatni sektor otpustio je oko 180.000 zaposlenika i većim dijelom se i tako prilagodio. Ona poduzeća koja se nisu prilagodila i koja su izgubila tržište i konkurentnost, praktično su nestala. Javni sektor u međuvremenu je još i narastao. Država, pa i javna poduzeća, u međuvremenu nisu napustili običaj da, kad nešto zaškripi u financijama, samo dublje zagrabe u džepove građana ili potrošača, a poskupljenja (npr. cestarine, struje...) ne prati nikakvo poboljšanje kvalitete usluga, ni strateško investiranje.

Reformski procesi u našem gospodarstvu nisu osnovni povod daljnjem zaduživanju zemlje. Živimo u posljednjih pola godine razdoblja plime jeftinog europskog novca (tzv. kvantitativno olakšanje ESB-a). Kako smo kao Hrvatska to iskoristili? Jesmo li uspješno sanirali dio dugova ili čekamo da nas na to prisile?

Odmah će netko reći: 'Za to je bitan rejting?' Rejting je tu posebno pitanje, ne možemo ga steći samo isticanjem većih stopa rasta, ni samo postignutom stabilnošću društva. Rast je u nas generiran velikim dijelom zbog prelijevanja jeftinog novca iz Europe na naše tržište, ili pak iz Bogom dane okolnosti da velik dio zaposlenih mladih, a i starijih turista iz Europe, uspijeva u Hrvatskoj naći sigurnost, te povoljne cijene smještaja, zabave i provoda. Prodajemo im uvoznu hranu, dio prometa napravili su stranci, a sami sebi govorimo kako smo zadovoljni svim time... Koliko će još Hrvatska biti u modi, nitko ne zna. Koliko će dugo još biti jeftinog novca za investiranje u Europi, ni to nitko sa sigurnošću ne zna. Kako ćemo privući investitore kad to presuši? Zna li to itko?

Kad govorimo o razvoju, ekonomskom, gospodarskom..., nakon sad već više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti RH jesmo li zapravo još uvijek u tranziciji? Drugim riječima, što je karakteriziralo tranzicijske procese u Hrvatskoj, i jesu li oni uopće završeni, budući da smo, eto, sad i članica EU-a?

- Tranzicija je među ostalim značenjima i prikriveni naziv za opisivanje niza procesa u kojima su stare državne strukture iz socijalističkih zemalja, izmišljajući razne razloge, pokušale zadržati svoj utjecaj nad novim procesima uvođenja kapitalizma u zemlje planske privrede, u prvome redu u istočnoj Europi. Jedinstveno tržište je nezaustavljivo, negdje brže, negdje sporije, donosi promjene u tim zemljama, koje uz to trebaju u mnogim područjima biti konkurentne ne samo u EU nego i u svijetu. Srećom, tržište polako mrvi pokušaje starih struktura da zadrže stari način gospodarenja i upravljanja državom i javnim sektorom, a time slabi njihova moć i utjecaj.

Programi koji su pobijedili tri puta na izborima u Hrvatskoj najavili su preobrazbu posljednje veće državne banke, Hrvatske poštanske banke, u Agrarnu banku. Ispostavilo se, međutim, da je tom inicijativom u posljednji trenutak poremećena zamisao njene privatizacije u vrlo netransparentnim okolnostima, nalik na one u privatizaciji Ine. Zamalo je taj važan dio kreditnog tržišta završio u stranim rukama. Rezultat je, kao što to biva u Hrvatskoj, da je pretvorba zaleđena. Sada političari govore o milijardama europskih potpora, Ministarstvo poljoprivrede maksimiziranjem iznosa pojedinačno otvorilo je pristup potporama za još širi krug primatelja. To je odlično, ali treba nam agrobanka za financiranje obiteljskih gospodarstava i njihovih zadruga.

Posljedice koje je ostavio bivši komunistički sustav u gospodarstvu i u društvu i kod nas i na istoku, još dugo će biti vidljive, ali ja sam optimist. Mnogo je učinjeno u nekoliko proteklih desetljeća, velikosrpska agresija kočila je i usporavala Hrvatsku, ali nije zaustavila razvoj zemlje. Jednoga dana u gospodarstvu će oslabjeti strukture koje su jedan od čimbenika sprječavanja dubljih reformi. Tranzicija će se, dakle, morati “tranzitirati” prema pravilima tržišne utakmice i potonut će pred zahtjevima za konkurentnošću na europskoj i globalnoj razini.

Koji je zapravo glavni problem izostanka pravih, strukturnih reformi, unatrag 25 godina? Što je kočilo razvoj zemlje, je li baš za sve kriv “koncept” neoliberalnizma ili i neke naše, domaće specifičnosti, napose umiješanost politike u sve?

- Kada pogledate u kojim su okolnostima sve vlade predsjednika Tuđmana zatekle gospodarstvo Hrvatske, u kojim su ga prilikama i uvjetima morale obnavljati, reformirati i voditi uz bitku za samostalnost i mir i slobodu, možemo biti zadovoljni ukupnim učinkom hrvatskog naroda prošlih desetljeća. Podizali smo razrušenu komunističku ekonomiju, a istodobno je naš čovjek modernizirao svoju privatnu imovinu, i uz to zemlju. Tu se danas vrti mnogo laži, kako je u srušenoj i raspaloj komunističkoj ekonomiji bilo bolje (krediti koje nije trebalo vraćati), kako su tvornice radile, kako se bolje živjelo... Neka svatko sam procijeni što je bolje, što je za mlade, za buduće generacije bolje! Smatram da je sada za te generacije najbolje da što prije vodstvo naše zemlje počne strukturne reforme.

Velike prirodne resurse i milijarde kuna trošili smo dugi niz godina na razna pogodovanja industrijaliziranoj proizvodnji u velikim serijama i sada imamo problem nedostatka hrane i teško narušen ruralni prostor. A znamo što nam je činiti: dajmo zemlju seljaku i omogućimo mu da kao u ostatku Europe financira svoju proizvodnju.

Birokracija najmanje riskira kad se drži opisa radnog mjesta, pa su zato hrvatskom upravnom sustavu strani dugoročni razvojni planovi s tržišnim elementima. Zaziru od mogućnosti da se npr. planiranje sustava navodnjavanja veže uz sudjelovanje budućih korisnika, da u ostvarenje plovnosti Save povežu obalne općine i županije i da tu dopuste nešto poslovnog duha...

Prilagodbe opet moraju iznijeti one generacije naših ljudi koje su i do sada najviše trpjele, u obrani, obnovi i razvoju Hrvatske. Sve to, kako bi mladoj budućoj Hrvatskoj bilo bolje, kako nitko ne bi mogao dovesti u pitanje njezin gospodarski i politički opstanak!