Vezani članci
TEMA TJEDNA: JESMO LI JOŠ UVIJEK U TRANZICIJI I ZAŠTO? (I.)
INTERVJU: ĐURO NJAVRO
Kad govorimo o gospodarskom razvoju, nakon sad već više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske, jesmo li zapravo još uvijek u tranziciji? Što je procese tranzicije karakteriziralo i kako se ti procesi mogu ocijeniti s obzirom na činjenicu da je Hrvatska danas članica EU?
- Dvadeset i pet godina je razdoblje koje se obično povezuje sa životnim vijekom jedne generacije u kojem ta generacija aktivno pridonosi razvoju i promjenama jednog društva. Polazeći od dugoročne generacijske perspektive, može se reći da su u Republici Hrvatskoj u tom razdoblju ostvareni golemi, povijesni uspjesi i rezultati. Ostvarili smo nezavisnost i samostalnost, pobijedili u jednom ratu, stvorili vlastitu državu, uveli demokraciju i pluralnu političku scenu. Međutim, ove i ovakve uspjehe u političkom segmentu nisu pratili adekvatni i željeni uspjesi u razvoju novog gospodarstva i povećanja socijalne sigurnosti, odnosno povećanja blagostanja svih naših građana.
Kada smo početkom devedesetih godina proteklog stoljeća krenuli u procese tranzicije, očekivali smo brzu transformaciju zatečenog gospodarstva koje je trebalo biti poduprto privatizacijom i stvaranjem modernih tržišnih institucija. Očekivani ishod trebao se očitovati u većoj zaposlenosti, rastu efikasnosti poduzetničkog sektora, osobito privatiziranih poduzeća, povećanju domaće i inozemne konkurentnosti, povećanju izvoza, uvođenju novih tehnologija i modernih znanja u poslovni sektor, svekolikom rastu gospodarstva i blagostanja građana. Nažalost, velika obećanja i velika očekivanja iz tog vremena nisu ostvarena, pa danas možemo konstatirati da se u tom segmentu dogodio generacijski ekonomski neuspjeh. Dugoročna stopa rasta od 1990. godine do danas iznosi manje od 0,5 %, što se nikako ne može smatrati uspjehom. Osim toga, tako niska stopa rasta, koja u biti znači dugoročnu stagnaciju, rezultirala je time da se Republika Hrvatska po gospodarskim rezultatima udaljavala od nekih tranzicijskih zemalja u srednjoj Europi, kao i u odnosu na prosjek Europske unije.
PREVIŠE PROPUSTA
Model razvoja u ta dva desetljeća dominantno se zasnivao na rastu domaće potrošnje, koja je dugoročno bila iznad objektivnih okvira stvaranja domaće nove vrijednosti. Razlika se nadomještala uvozom kapitala, inozemnim i domaćim dugom te prodajom najvrjednijih hrvatskih resursa. Rezultat forsiranja takvog modela rasta danas je vidljiv u prevelikom javnom i inozemnom dugu, makroekonomskim i drugim strukturnim neravnotežama, prezaduženosti poduzeća i građana, sporoj transformaciji gospodarstva i u konačnici u demografskom slomu. U posljednjih petnaest godina, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatsku je napustilo oko 240.000 stanovnika, što čini oko 5 % ukupne populacije. Oko tri četvrtine te emigracije odnosi se na sedam kontinentalnih, uglavnom slavonskih županija.
Što smo propustili učiniti u svezi s efikasnijim razvojem?
- Ekonomisti dobro znaju da su nužni (ali ne i dovoljni) uvjeti za ekonomski rast, rast štednje i investicija, povećanje tehničkog progresa i povećanje stanovništva. U našim uvjetima izostali su gotovo svi nužni uvjeti rasta, osim prirode, ali i ona je često pokazivala lošu ćud. Zašto je to tako i što se dogodilo? Dobar odgovor nude nove teorije rasta koje upozoravaju na niz dodatnih čimbenika od kojih su najvažnije dobre i poticajne političke i ekonomske institucije. To su takozvane inkluzivne institucije koje stvaraju oni koji drže ekonomsku i političku moć. Političke i ekonomske institucije oblikuju ekonomske i političke elite koje nastoje sačuvati privilegiran ekonomski i politički položaj, odnosno, koje nastoje osigurati kontinuitet svoje vlasti i u tome u pravilu uspijevaju.
Za poticajno ekonomsko okruženje nije dovoljno uvesti nominalnu demokraciju i osnovati stotinjak političkih stranaka koje simuliraju pluralizam. Ako opstaje pravna nesigurnost i nepovjerenje u političare i sudstvo, ako imamo stalne promjene poreznog sustava i uvođenje novih i novih poreza, ako se potraživanja nisu u mogućnosti redovito naplatiti, ako postoje preferirani pojedinci i poduzeća koji lakše dobivaju poslove s državom, ako opstaju različiti oblici diskriminacije prilikom zapošljavanja, ako državna administracija selektivno donosi odluke i selektivno pomaže preferiranim investitorima i tako dalje, onda je jasno da imamo institucionalni i demokratski deficit.
Političkoj i ekonomskoj eliti koja je proistekla iz tranzicije ovakvi uvjeti odgovaraju pa se elita trudi da tako i ostane. To se očituje u sada već svakome vidljivom zaključku, da između HDZ-a i SDP-a zapravo nema bitnih razlika. Za razliku od političke i ekonomske elite, građani su isključeni iz političkog procesa i nemaju utjecaja na oblikovanje političkih i ekonomskih institucija. Zbog osjećaja isključenosti građani sve manje izlaze na izbore, čime se smanjuje legitimitet elita. Ali dok god se događa za elite povoljan smjer redistribucije bogatstva i životnih prilika, elita nema razloga za promjenom stanja, dapače. S druge pak strane, građani kao najveći gubitnici tranzicije, osobito mlada populacija, odustaju od borbe za promjenu stanja i masovno napuštaju Hrvatsku.
Zaključno, kad me pitate o tranziciji, mogu kazati da ona u mnogim segmentima uopće nije završena, a što se tiče članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, to je jedna naša velika propuštena prilika. S obzirom na to da je i Europska unija u međuvremenu doživjela ekonomsku krizu te da je u stalnom institucionalnom previranju, ostaje otvoreno pitanje koliko će ta prilika za nas trajati.
POREZ NA IMOVINU
Što se tiče aktualnosti, vidimo da BDP konstantno raste, no Hrvatska i dalje zaostaje u razvoju u odnosu na okruženje, ali i u odnosu na zemlje Europske unije. U čemu je problem?
- Kad kažete da BDP konstantno raste, onda se to odnosi na posljednje dvije godine. Prije toga imali smo skoro sedam godina ekonomske krize i drastičan pad BDP-a. S aktualnom stopom rasta BDP-a od oko 3 % trebalo bi nam više od 20 godina da udvostručimo naš BDP po stanovniku i još ne bismo stigli na sadašnji prosjek Europske unije. To znači da će s ovom stopom rasta Hrvatska i dalje teško i sporo popravljati svoj relativni položaj u europskom gospodarskom prostoru. Problem je što takav rast nije dostatan da se riješe naši najveći problemi. Osim toga, mladi ljudi nemaju vremena čekati nova desetljeća kad imaju priliku koju im pružaju druge zemlje.
Je li tzv. neoliberalna ekonomska agenda bila ključ propasti hrvatskog gospodarstva, kako to neki stručnjaci ističu ili je ta ocjena pretjerana?
- Ključ slabih ekonomskih rezultata vidim u ekstraktivnim institucijama, političkim i ekonomskim, koje su oblikovale naše elite, proistekle iz tranzicijskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća. Prilikom oblikovanja političkog i ekonomskog okruženja, elite su koristile sve raspoložive ideje ovisno o trenutnim potrebama da se opravda konkretan zakon ili odluka. To se i dalje čini. Posljednjih mjeseci aktualan je porez na imovinu ili porez na nekretnine koji se opravdava time da je to moderan porez koji imaju sve uređene države tržišnog gospodarstva. To je nominalno točno, ali je isto tako točno da se nitko nije potrudio objasniti za koje svrhe bi se uopće trebao uvesti novi porez. Hrvatska je trenutno porezno preopterećena zemlja s prosječnim poreznim opterećenjem koje je među najvišim u EU. Svaki porez, bez obzira na to kako se zvao, građani i poduzeća plaćaju iz tekućeg dohotka, što znači da se njihov raspoloživi dohodak smanjuje, smanjuje se štednja, smanjuju se investicije i time se smanjuje potencijal i poticaj za rast i razvoj. Inozemni investitori bježe iz zemalja koje uvode nove poreze ili ih zaobilaze u velikom luku. Jedina ispravna politika, u ovim okolnostima, bila bi da se za 2 - 5 posto smanji ukupno porezno opterećenje i da se donese zakon o zabrani uvođenja novih poreza i povećanju stopa postojećih na minimalno pet do deset godina. To bi imalo posljedicu da se cjelokupna država i javni sektor moraju pozabaviti racionalizacijom troškova i povećanjem efikasnosti. Građani i poduzeća na takvu bi odluku reagirali pozitivno jer bi mogli lakše donositi dugoročne odluke o investiranju i poduzimanju novih poduzetničkih pothvata. Time bi se eliminirao strah, često i bezrazložan, a povećalo bi se povjerenje u nositelje ekonomske politike kao i njihova vjerodostojnost.
Uredili ste knjigu s naslovom “Ekonomsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj - jučer, danas, sutra”. Ukratko, kakav je zaključak?
- Što se tiče ekonomskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, ono se danas obavlja u više od 70 institucija, javnih i privatnih. To je gotovo jedini segment obrazovanja u kojem postoji konkurencija, i to snažna, ponekad čak i nelojalna... Ako je riječ o primjeni ekonomskog znanja i znanosti u pitanjima gospodarskog razvoja Hrvatske, ono je manjkavo, ali to ne ovisi o ustanovama ekonomskog obrazovanja, nego o stavu političke elite, treba li ta znanja i želi li ih upotrijebiti.(D.J.)
Dr. sc. Vladimir Čavrak, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predavač makroekonomije i osnivač Specijalističkog poslijediplomskog studija “Lokalni ekonomski razvoj” na istom fakultetu
REGIONALNI RAZVOJ
- Osnovni trendovi u regionalnom razvoju Republike su nepovoljni. Nastavlja se divergencija, odnosno povećava se razvojni i gospodarski jaz između pojedinih regija i županija. Mjereno BDP-om po stanovniku, u razdoblju od 2000. do 2014. jaz između Grada Zagreba i najnerazvijenije županije povećao se s 2,8 na 3,2 puta. Najveći relativni pad u proteklih petnaest godina ostvarile su Koprivničko-križevačka, Virovitičko-podravska, Sisačko-moslavačka i Požeško-slavonska županija, dok listu od pet najmanje razvijenih u posljednja dva desetljeća čine sljedeće županije: Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska i Sisačko-moslavačka. Iz navedenih županija imamo i najizraženiji trend iseljavanja. Može se zapaziti da među najnerazvijenijim nema ni jedne županije s područja Jadranske Hrvatske. Ovi podaci potvrđuju opći globalni trend da turističke regije i metropolska područja predstavljaju dobitnike, dok su gubitnici globalizacije ruralna područja i regije u kojima je dominirala tradicionalna industrija. Europska unija i mnoge njezine članice oblikovali su posebne strategije i instrumente regionalnog razvoja s ciljem da se ujednači razvijenost različitih regija, ali su dosadašnji rezultati, unatoč velikim naporima, vrlo skromni. Što se tiče Hrvatske, sve do početka 2000-tih nije postojala regionalna strategija i politika, a ono što se događalo nakon toga bilo je načelnog karaktera bez odgovarajućih instrumenata, posebno onih koji bi osiguravali veće investicije, bržu transformaciju i modernizaciju gospodarske strukture te dinamiziranje poduzetništva.
JOSIP TICA
Izabrali smo anemičan gospodarski model, a onda smo upali u krizu
Analize pokazuju da je hrvatski BDP na razini onoga iz 1989. ili čak nešto niži. Od nas su lošije samo Srbija, Ukrajina i Moldavija. Kupovna moć prosječne netoplaće u 2015. godini bila je 27 posto niža od prosječne netoplaće iz 1978. godine. Kako se to moglo dogoditi na kraju prošlog i početku ovog stoljeća, dakle, razdoblja najvećeg gospodarskog i tehnološkog razvoja u ljudskoj povijesti, za Telegram je odgovorio prof. dr. sc. Josip Tica (41), redoviti profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu: “Tijekom osamdesetih godina Hrvatska, kao i cijeli istočni blok, počela je stagnirati. Potom, početkom devedesetih, dolazi do tranzicije, promjene sustava i privatizacije, zbog čega su sve te države izgubile od 10 do 40 posto BDP-a, kao što se to dogodilo Hrvatskoj. Nakon toga, sredinom devedesetih, započinje rast u svim tranzicijskim gospodarstvima. No, Hrvatska je, to se s ove distance sada može reći, odabrala model gospodarstva koji je bio manje uspješan i vitalan od većine ostalih tranzicijskih država, te je rasla sporije od zemalja koje su devedesetih bile relativno nerazvijenije od nas. Gotovo sve bivše komunističke zemlje koje su ozbiljno zaostajale za nama, uspjele su nas nakon tranzicije sustići i prestići. Poljska je povećala svoj BDP za tri puta, Češka za dva puta, prestigli su nas čak Bugari i Mađari, koji su bili daleko iza nas. Da stvar bude gora, Rumunjska nas je već gotovo sustigla, pa je pitanje vremena kada će nas i ona prestići - istaknuo je Tica te odgovorio zbog čega se to dogodilo: “Imali smo dva problema: izabrali smo anemičan model introvertiranog gospodarskog rasta koji je rezultirao sporijim rastom od okruženja, a onda smo potpuno nespremni uletjeli u globalnu krizu. I to s paraliziranim instrumentima ekonomske politike, prezaduženi i eurizirani. Pri tome smo se ponašali kao brod koji se nasukao na plažu pa bespomoćno čeka da dođe plima. Za to vrijeme druge su države koristile antirecesijske instrumente ekonomske politike, napravile reforme koje su signalizirale tržištima da misle ozbiljno, izišle iz krize ojačane, pa su napravile novi, ozbiljan iskorak, dok smo mi nazadovali i stajali na mjestu.” A je li tomu kriv i preveliki državni sektor u gospodarstvu, prof. Tica dodaje: “Ključan razlog relativnog gospodarskog zaostajanja prije 2008. je introvertirani razvojni model oslonjen na zaduživanje, razvoj tržišta nekretnina i investiranje u javnu infrastrukturu. Nakon 2008. najviše smo ekonomski zaostali u odnosu na okruženje zato što u krizi nismo imali instrumente za borbu protiv recesije. Ušli smo u krizu potpuno nespremni i, što je najgore, nesvjesni svega što se događa oko nas. U takvim uvjetima nije bilo moguće puno napraviti, osim čekati da nas izvoz izvuče iz depresije. Upravo nas je taj razvojni intermezzo stajao dobrih 10 - 15 posto zaostatka u životnom standardu u odnosu prema okruženju. Kad, pak, govorimo o ulozi države, upravo zbog svega narečenog, mislim da je ključna strateška pogreška miopija u upravljanju javnim financijama tijekom tranzicijskog razdoblja, a ne primarno veličina uloge koju država ima u ekonomiji. Naravno, kada je uloga države velika, onda su i pogreške nositelja ekonomske politike razornije, ali ključan je problem definitivno u kratkovidnosti kad se sagledava ekonomska stvarnost i kad se osmišljava djelovanje javnog sektora. Kako bi nadoknadili ekonomski zaostatak nastao nakon 2008. u odnosu na istočnu Europu, trebat će nam godine marljivog truda i rada na poticanju rasta i razvoja. A kako bi relativno zaostali, bilo je dovoljno nekoliko godina.”(D.G.)