Magazin
TEMA TJEDNA: JESMO LI JOŠ UVIJEK U TRANZICIJI I ZAŠTO? (I.)

Dobri i loši predznaci:
Bolje i sporo naprijed
nego ubrzano natrag!
Objavljeno 16. rujna, 2017.
Ekonomski pokazatelji - BDP raste, izvoz raste, potrošnja raste, no s reformama se još čeka

Vezani članci

KATARINA OTT, RAVNATELJICA INSTITUTA ZA JAVNE FINANCIJE, ZAGREB

Vladu valja pohvaliti jer je Smjernice donijela na vrijeme

INTERVJU: VELIBOR MAČKIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Transformacijski procesi u Hrvatskoj još nisu završeni

JESMO LI JOŠ UVIJEK U TRANZICIJI I ZAŠTO? (II.):

Vladimir Čavrak: Zabraniti uvođenje novih poreza i povećanje postojećih na pet do deset godina!

Zašto su osim ideoloških tema, na kojima profitiraju neodgovorni i nesposobni političari, ekonomski i razvojni problemi nekako u drugom planu - jedno je od najvažnijih pitanja koje zaslužuje suvisao i objektivan odgovor.

Između ostalog, dok se javnost “zabavlja” skidanjem HOS-ove ploče u Jasenovcu i preimenovanjam Trga Maršala Tita u Zagrebu, odvija se nezaustavljivo iseljavanje mladih, izostaje reforma javne uprave, ne mogu se ujednačiti prava i obveze privilegiranih manjina i većine građana. Stručnjaci i građani ne skrivaju razočaranje onim što je Hrvatska danas, više od četvrt stoljeća od početka tranzicijskih vremena, koja, dojam je, još traju. Uz sve to, sad imamo i dodatni problem - najavu da će nam Slovenija i Mađarska, zbog nerješenih i narušenih međudržavnih odnosa, blokirati pristup Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvitak (OECD), klubu 35 najrazvijenijih zemalja svijeta. Dakle, Hrvatska, kako sada stvari stoje, do daljnjeg ne ulazi u taj elitni klub u kojem je i najveći dio članica EU-a.

SEBIČNA POLITIKA

“Stvari su vrlo ozbiljne, Hrvatska će osjetiti posljedice toga što zasad ostaje izvan OECD-a”, upozorava ekonomski analitičar Damir Novotny. To bi se, ističe Novotny, moglo odraziti i na ocjenu poslovnog i investicijskog okruženja u nas, što bi moglo rezultirati manjim ulaganjima u naše gospodarstvo. U krajnjem slučaju, kaže Novotny, moglo bi nas usporiti i u postizanju cilja povećanja našeg kreditnog rejtinga jer na ocjenu bonitetnih kuća utječe i poslovna klima u zemlji.

Uglavnom, unatoč ekonomskim pomacima i isforsiranom optimizmu, realnije je podsjetiti da nam se država u posljednjih četvrt stoljeća nije pomaknula s mjesta i znatno zaostaje za usporedivim tranzicijskim zemljama, primjerice Poljskom, Češkom, Mađarskom, pa čak i Rumunjskom. Jer hrvatsko gospodarstvo konstantno stagnira, odnosno u minusu je u odnosu prema 1989. godini. Da Hrvatska ima ozbiljne strukturne probleme, vidjelo se i tijekom posljednje krize, jer je među zemljama EU-a najsporije izišla iz recesije u kojoj je bila šest godina. Stope rasta koje su sada prisutne, oko dva posto, nisu dovoljne ni za servisiranje kamata na javni dug, a pogotovo nisu dovoljne da bi se znatnije osjetile na tržištu rada, odnosno smanjile nezaposlenost.

- Očekivao sam da ćemo imati pravnu državu, napredak, socijalnu pravdu, socijalno osjetljivo gospodarstvo, bolji položaj sveučilišta i znanosti i da će svi hrvatski građani prihvatiti ovu državu, zajednički je izgrađivati, a ne kukati i ne raditi i pokazivati krive uzore. Predsjedniku Tuđmanu bio je uzor humani kapitalizam tipa onog u Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, vjerujte mi, cilj mu je bilo socijalno tržišno gospodarstvo. Nismo to postigli i ne mogu biti zadovoljan jer u divljem kapitalizmu kakav imamo ne cijeni se ni znanost, ni rad, ni intelektualno, ni humano - rezignirano će nedavno akademik Ivica Kostović za Večernji list.

Sociolog Siniša Zrinščak drži da se vrtimo u krug, zarobljeni svojim interesima i sitnim strastima.

- Najviše mi smeta što se ne mijenjamo, ne razvijamo i ne idemo naprijed. Nije to toliko zbog ideoloških sukoba, već zbog pojedinaca i grupa koji zbog svojih sebičnih, osobnih interesa blokiraju sve moguće promjene u društvu. Ne promišljamo o promjenama u svijetu i što one znače u kulturološkom, demografskom i socijalnom obliku. Nije se moguće razvijati ako ništa nije moguće promijeniti, ako svatko uporno brani svoju poziciju i nitko nije spreman ustuknuti ni za milimetar ni od čega. Prije 15 godina Finci su imali velike rasprave o tome gdje se svaka regija vidi za 15 - 20 godina, a u nas nikad nisam čuo za takve rasprave, osim u izoliranim slučajevima - kaže sociolog Zrinščak.

Politologu Zdravku Petaku najviše smeta što nemamo snažnu državu koja strateški planira i koja bi povećala sredstva za istraživanje i razvoj s 0,8 BDP-a na minimalno 1,5 %, koliko traži EU.

- Bez toga se ne možemo dići nikakvim reformama. Više ne možemo ni podmornicu napraviti, Imunološki zavod je bio europski vrh, a gdje je sad? Nećemo se dignuti samo iznajmljivanjem apartmana i mjesta na plaži. Bez države koja strateški planira i koordinira svoje politike ne možemo stići Slovačku, Poljsku i Mađarsku, a Česi su nas prešišali još u socijalizmu, a bježi nam i Slovenija - kaže Petak.

USPORAVANJE INVESTICIJA

No, ima i optimističnih tonova. Tako je Državni zavod za statistiku (DZS) objavio nedavno prvu procjenu prema kojoj je bruto domaći proizvod (BDP) u drugom kvartalu porastao za 2,8 posto u odnosu prema istom razdoblju prošle godine. To je već 11. tromjesečje zaredom kako BDP raste, i to brže nego u prethodnom, kada je gospodarstvo ojačalo za 2,5 posto. No, to je nešto manje od očekivanja. Osam makroekonomista, koji su sudjelovali u anketi Hine, procjenjivali su da je gospodarstvo u prosjeku poraslo za 3,0 posto na godišnjoj razini. Njihove procjene rasta kretale su se od 2,7 do 3,4 posto. “Podatak o rastu BDP-a uglavnom je u skladu s očekivanjima, a nema ni većih iznenađenja u njegovoj strukturi. Nastavak rasta gospodarstva sugerirale su brojke o dobrom trendu osobne potrošnje”, kaže Alen Kovač, makroekonomist u Erste banci. Najveći pozitivni doprinos BDP-u u drugom tromjesečju ostvaren je rastom izdataka za konačnu potrošnju kućanstava, navodi se u priopćenju DZS-a. Potrošnja kućanstava porasla je za 3,8 posto na godišnjoj razini, brže u odnosu prema 3,5 posto u prethodnom kvartalu. Ta stopa rasta potrošnje “najviša je od prvog tromjesečja 2008. godine. Treba napomenuti da se rast potrošnje za razliku od pretkriznog razdoblja ne odvija uz porast zaduživanja”, navode analitičari Raiffeisenbank Austria (RBA) u osvrtu na izvješće DZS-a. Na jačanje potrošnje nakon poreznog rasterećenja osobnog dohotka početkom godine upozoravali su ranije objavljeni podaci, prema kojima promet u trgovini na malo na godišnjoj razini raste 34 mjeseca zaredom, pri čemu je u lipnju skočio 7,8 posto, najviše u posljednjih deset godina.

U drugom je tromjesečju nastavljen i rast brutoinvesticija u fiksni kapital, i to već osmi kvartal zaredom. No, rast je usporen na 3,2 posto s 5,4 posto u prethodnom kvartalu. “To može biti jednim dijelom vezano uz Agrokor, no s druge strane, u drugom kvartalu prošle godine bio je dosta jak rast investicija, tako da je baza bila viša. Stoga bih rekao da je na investicijama zabilježeno određeno usporavanje, ali imamo potvrdu trenda njihova rasta”, kaže Kovač.

I analitičari RBA smatraju “moguće da je usporavanje dijelom podržano odgodom investicija u određenim kompanijama zbog situacije oko i u koncernu Agrokor te učinkom baznog razdoblja”. S druge strane, navode da su pozitivan trend u procesu povlačenja sredstava EU fondova, skroman, ali postojani oporavak građevinarstva te nastavak kapitalnih ulaganja poduzeća podržali nastavak pozitivnih trendova i kod investicija. Kovač poručuje da nema iznenađenja ni u potrošnji države. U drugom je kvartalu porasla za 1,7 posto, brže u odnosu prema prethodnom kvartalu kada je rast iznosio 1,6 posto. “Netoizvoz očekivano je blago negativan, prije svega zbog trendova u robnoj razmjeni. Vidimo pritisak na uvoznoj strani zbog oporavka gospodarstva i nešto jače domaće potrošnje”, objašnjava Kovač. Izvoz roba i usluga porastao je u drugom tromjesečju za 3,6 posto, sporije u odnosu prema 8,6 posto u prethodnom kvartalu. Pritom je izvoz roba porastao za 4,3 posto na godišnjoj razini, a uvoz roba za 5,4 posto.

Kad se sve zbroji, dobar je znak da je rast hrvatskog BDP-a bio i u drugom tromjesečju veći od prosjeka u Europskoj uniji (EU). Prema nedavno objavljenim sezonski prilagođenim podacima Eurostata, gospodarstvo EU-a poraslo je u tom kvartalu za 0,6 posto u odnosu na prethodno tromjesečje, a hrvatsko za 0,8 posto. Na godišnjoj je razini, pak, gospodarstvo EU-a poraslo za 2,3 posto, a hrvatsko za 3,4 posto.

Kako god bilo, to su samo brojke, statistički izračuni, koji su naravno važi u sagledavanje općeg stanja, no važan je svakodnevni život hrvatskih građana od kojih većina i dalje teško preživljava bez naznaka povećanja standarda. Kad se svemu tome pridoda podatak kako je Hrvatska jedina tranzicijska zemlja u kojoj su plaće manje nego 2010., zaključak svatko može izvući sam, a da i ne poznaje statistiku.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

MLADEN VEDRIŠ

Optimisti, pesimisti,  realisti: Tko je u pravu?

 

Hrvatska ekonomska i društvena scena slična je pozornici na kojoj je niz rekvizita: od uređene kuće s terasom i vrtom do one na drugoj strani iste scene, napuštene, neuređenog dvorišta, urušenog krova i bez stanovnika.

Ključno je tko upravlja kamerom i reflektorom; koji dio scene je u svjetlu, a koji u mraku; takva režija upućuje - manipulira gledateljima i komentarima iz publike, ovisno o tome koji je dio pozornice osvijetljen. Drukčije rečeno, to je odnos pozicije i opozicije; u pojedinim izbornim razdobljima i ciklusima. Tek onaj treći, ne optimističan ili pesimističan pogled, nego realističan, pokazuje čitavu scenu i ukupnu sliku.

Nakon ovog literarnog uvoda i dramaturgije vratimo se ekonomiji, brojkama i trendovima. Danas doista treba pozdraviti pozitivne stope rasta BDP-a i uspostavu određene makroekonomske stabilnosti, za što kredit i priznanja zavređuje ponajprije aktualni ministar financija. Ali, bitno ali, je li to dovoljno da se proglasi kraj krize te početak novog, uspješnog gospodarskog ciklusa? Jednostavno - nije. Jer, vjetar u leđa: globalno niske cijene energenata i kapitala te nešto uspješnija turistička sezona, zbog geopolitičke nesigurnosti na dijelu konkurentskih tržišta, ne može zamijeniti potrebu da naša ekonomija ne plovi na jedra i vjetar; ona mora imati ugrađene snažne motore, za lijepo vrijeme, ali i nevere: domaće, europske ili globalne.

Bez dubljih i bitnih reformi koje moraju omogućiti efikasan rad pravosuđa, stvaranje usklađenog zakonskog okvira koji je pretpostavka efikasnog rada javne uprave, koja pak mora biti educirana i IT potpomognuta te razumnim sustavom nagrađivanja potaknuta, sustava obrazovanja primjerenog vremenu, nema šansi da se razgovara, a kamoli ostvaruje konkurentna ekonomija.

Ne može se dobro upravljati vozilom po prometnici koja je razbijena i puna udarnih rupa. Pogledajmo primjere iz svakodnevnog života: zašto se ne ostvaruje ova ili ona investicija; najčešće zbog formalnih razloga i raznih neusklađenosti i otezanja. A bez novih i kvalitetnih investicija nema novih radnih mjesta. A tada - novih poreznih obveznika koji pune, a ne prazne socijalne fondove i tako narušavaju u jednom trenutku teško uspostavljenu ravnotežu javnih financija. A veće, pak, zaduženje znači veći rizik zemlje i - više kamate koje se opet mora prevaliti na leđa poreznih obveznika. I tako redom.

Iduća istina i lekcija za čiju poduku Hrvatska plaća također je u globalnom svijetu davno poznata. U ekonomiji može biti mobilan i rad i kapital. Država uređenog pravnog sustava koja uz to ostvaruje aktivnu ekonomsku politiku tada privlači kapital. Pretpostavke su pravna sigurnost, infrastruktura, prihvatljivi porezi, ali i posebno značajno - kvalitetno obrazovani ljudi. Ona koja to nema ili ignorira važnost tih faktora, sudjeluje također u tom procesu, ali na drugi način - pasivno, te kao platforma za odgoj i obrazovanje ljudskog potencijala. Njezini građani postaju silom prilika i okolnosti u vlastitoj domovini mobilni i odlaze u nove sredine i države. I to upravo iz one prve skupine gdje se kapital dobro osjeća i kontinuirano i dodatno investira.

Ostaje pitanje zašto je sve to tako. Zbog dugotrajno primjenjivanog koncepta rent-a-car vođenja države gdje se gotovo svaka politička garnitura brine tek za ulje i gorivo, a ne za veliki servis na motoru, a što jedino omogućuje snagu i kompresiju za složeno i zahtjevno putovanje kroz promjene i reforme.

Drukčije rečeno, populizam da se opstane u vlastitom mandatu, a ne sagleda ono što je nužno učiniti danas, da bi bilo bolje i drukčije u nekom idućem mandatu. Svojevremeno je kancelar Schröder proveo kompleksne, ali nužne reforme i zatim - izgubio izbore. Sigurno je da je rezultat tih reformi pomogao drugoj - tada oporbenoj političkoj grupaciji - da dođe na vlast; ali iznad svega, takva je odluka i angažman pomogla zemlji i čitavom društvu da u sljedećim razdobljima ostvari trajni gospodarski rast i da život građana bude bolji i kvalitetniji nego prije tih promjena.

I konačno, pitanje tzv. neoliberalnog koncepta u kontekstu proteklih događanja u Hrvatskoj nije jednoznačno pitanje. Slično kao što se sada na dijelu Hrvatske izmjenjuju vatra i voda, požari i poplave, tako su se u ekonomskoj politici proteklog razdoblja, i to paralelno, provodili potezi toplo-hladno; ekstremni i neuravnoteženi: na jednoj strani politika čvrste ruke u upravljanju državnom imovinom, javnim poduzećima i dominacija javnim servisima svih vrsta: uprava, obrazovanje, zdravstvo..., a na drugoj, i to istovremeno, gotovo potpuna pasivnost (prije liberalizam iz prošlih stoljeća nego neoliberalizam današnjeg vremena) u kreiranju ukupne strategije razvoja: što hoćemo i kamo idemo; koji su nam bitni razvojni ciljevi i kako do njih doći. Koji su nam partneri i saveznici i kako upravljamo ključnim makroekonomskim polugama u svrhu poticanja stabilnog rasta: monetarna i fiskalna politika. I više od takve ignorancije; pojedine instrumente ekonomske politike, kao što je to devizni tečaj, digli smo na rang krajnjeg cilja ekonomske politike! A ciljevi mogu biti samo stabilan i održivi ekonomski rast, povećanje zaposlenosti, uravnotežen regionalni razvoj i socijalna kohezija društva. Civilizacijski poželjne oblike institucionalnog okruženja: EU i NATO, istovremeno kao mehanizme i nacionalnog razvoja i sigurnosti, tretiralo se kao krajnja rješenja za naše razvojne izazove, a ne tek ulazak u zonu sigurnosti iz koje tek otpočinje sve prisutnija i zahtjevnija regionalna, EU i globalna ekonomska utakmica.

I da zaključimo, sigurno je da Hrvatska ima budućnost i pravo na optimizam. Ali - bazirano ne na očekivanjima i našim povijesnim pravicama, nego na svijesti, a zatim i suvislom i organiziranom djelovanju. I da parafraziramo čelnika jedne uspješne tranzicijske zemlje: gdje ima volje, ima i puta.

Prof. dr. sc. Mladen Vedriš, ekonomski stručnjak, redoviti profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

JADRANKA POLOVIĆ

BDP raste, ali kvaliteta života opada

 

Hrvatska je danas, unatoč svim nedostacima, ipak konsolidirana demokracija u političkom smislu, međutim, kada je riječ o ekonomiji, smatram da još uvijek “tranzitiramo” prema svom europskom snu.

Unatoč nekim sjajnim pokazateljima o kojima govore i premijer i ministar financija, Hrvatska je već niz godina među najsiromašnijim članicama EU-a, iza nas je samo Rumunjska. Danas postoje dvije slike Hrvatske - bogatstvo juga i glavnog grada, siromaštvo Slavonije, Korduna, Dalmatinske zagore i Like. Hrvatska je, između zemalja članica EU-a, rekorder po stopi rasta rizika od siromaštva (19,5 %). Gotovo 30 % građana preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva. Izrazita socijalna polarizacija, nevjerojatna koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi, nasuprot sve raširenijem siromaštvu, masovno iseljavanje, realna je slika naraslih društvenih izazova s kojima bi se hrvatski političari trebali suočiti.

Subjektivne slabosti same Hrvatske poput nepovoljne strukture, produktivnosti i nekonkurentnosti domaće industrije i poljoprivrede, golema vanjska zaduženost, kao i nesnalaženje političkih elita, samo su dio nepovoljnih unutarnjih pokazatelja, koji determiniraju ukupnu sliku države i društva. Ipak, političku, ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji nemoguće je analizirati, a da se pritom ne uzmu u obzir modeli i mehanizmi utjecaja međunarodnih aktera: Europske komisije, međunarodnih financijskih institucija, prije svega Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, te vodećih članica EU-a i SAD-a koje su uvijek, svaka na svoj način, a vođene geopolitičkim i ekonomskim interesima, snažno utjecale na hrvatsku politiku, time i na vrlo povezane procese ekonomske i političke tranzicije koji su u Hrvatskoj utaborili divlji kapitalizam i tržišni fundamentalizam. Pljačka nacionalnog bogatstva preko modela tajkunske privatizacije, a nešto kasnije i preuzimanjem državne imovine od strane multinacionalnih korporacija nije se dogodila slučajno - bila je diktat, sastavni dio “politike uvjetovanosti”, zapravo jedina ulaznica za EU.

Govorite da je neoliberalna ekonomska agenda bila ključ propasti hrvatskog gospodarstva. Nije li to pretjerano, koji su argumenti za takvu tezu?

- Početkom 90-ih Hrvati su, kao i drugi narodi istočne Europe, doista imali istinsku vjeru u uljuđeni kapitalizam ili kapitalizam s ljudskim licem, koji je tijekom druge polovine 20. stoljeća zapadnim Europljanima donio prosperitet i kontinuirani napredak. Međutim, Zapad nije bio osobito velikodušan prema postsocijalističkim zemljama istočne Europe, tako ni prema Hrvatskoj. Nije bilo nikakvog Marshallova plana, tek program “strukturnih prilagodbi”, za tranzicijska društva, posebno dizajniran u okviru Washingtonskog konsenzusa koji je ujedinio politički pristup Sjedinjenih Država, Europske unije, MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije prema ovom dijelu europskog kontinenta. Standardizirana preporuka ili “recept” za sve zemlje sadržan je u mjerama deregulacije, liberalizacije, komodifikacije, fleksibilizacije i privatizacije kao preporučenih reformskih politika. Projekt stvaranja jedinstvenog tržišta izložio je regiju zahtijevanom procesu privatizacije i hiperliberalizacije prethodno zaštićenih sektora: telekomunikacija, komunalnih te javnih usluga, a s ciljem premještanja europskog kapitala na prostor istočne i jugoistočne Europe. Tijekom, gotovo tri desetljeća tranzicije i Hrvatska je, snažno usmjeravana od spomenutih globalnih aktera, umjesto obećanog gospodarskog rasta i napretka bitno nazadovala u međunarodnoj podjeli rada te zauzela periferan položaj u globalnoj ekonomiji.

Što je kočilo razvoj zemlje, je li baš za sve kriv “koncept” neoliberalizma ili i neke naše, domaće specifičnosti, napose umiješanost politike u sve?

- Kao što sam rekla, Hrvatska je imala i ima niz unutarnjih, subjektivnih slabosti. Bilo bi neozbiljno izostaviti kontekst političkog upravljanja zemljom i odgovornost domaćih političkih elita. Međutim, elite kakve imamo u potpunom su suglasju s međunarodnim akterima o kojima sam govorila, često, ma kako se nama činilo drukčije, upravo od njih i postavljene. Kada je riječ o “strukturnim reformama”, mislim da je upravo malo prije spomenuta agenda kočnica razvoja Hrvatske. Što se mene tiče, ne bih provela ni jednu, upravo bih učinila suprotno od onog što zahtijevaju međunarodni akteri. Najkraće, protivnica sam politike štednje u javnom sektoru, privatizacije nacionalne imovine, za zaštitu sam domaće proizvodnje, javno obrazovanje i zdravstvo, i svakako sam za protekcionizam domaćeg tržišta. Mogu i dalje - nadzor nad kapitalom čini mi se zgodnim načinom obuzdavanja nejednakosti u društvu. Naime, tranzicijske države, poput Hrvatske, često terminološki određene kao europska periferija, posljednjih su godina značajni “izvoznici” kvalificirane radne snage, većinom potpuno ovisne o inozemnom zaduživanju kao i inozemnom dotoku kapitala. U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj europskog kapitalizma, pri čemu periferne zemlje postaju svojevrsni labaratorij neoliberalizma u kojem propisane mjere šok-terapije (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju tranzicijskih zemalja.

Ipak, unatoč svemu, vidimo dobre predznake: BDP raste, iako sporije od rasta u nekim zemljama u okruženju, kako to komentirate?

- BDP kao ekonomski pokazatelj zapravo se ne odražava na društveni razvoj. Iako BDP raste, kvaliteta života građana u istom razdoblju kontinuirano opada. To vam je otprilike kao što je gradonačelnik Splita, grada koji turisti opsjedaju, nakon preuzimanja vlasti zaključio da je gradska blagajna prazna. Unatoč činjenici da broj noćenja statistički enormno raste. Za ne povjerovati!

Što dalje, kakva nam je budućnost? Možemo li iz prakse drugih država izvući, da tako kažem, neki svoj “model” razvoja...?

- Iako je u Hrvatskoj, osobito nakon 2000., ulaganje u obrazovanje poprimilo fetišističke razmjere, u razgovoru s mojim studentima sve se češće susrećem s pitanjem isplativosti studiranja i vrijednosti akademske diplome. Naime, nakon završenog studija većina studenata ne može naći posao u struci, radi poslove za koje je dostatna kvalifikacija srednje škole, radi na nekvalitetnim radnim mjestima, povremeno ili privremeno, uz primanja koja ne pokrivaju stvarne troškove života. Poslovna zajednica često okrivljuje neprilagođeni obrazovni sustav, međutim u Hrvatskoj zapravo ne postoje raspoloživa radna mjesta na razini fakultetskih diploma, čak i sa STEM područja, te doktorata. Sve viši troškovi obrazovanja i trend pretvaranja znanja u robu prati pad realne vrijednosti akademske diplome na tržištu rada.

Zasigurno postoje alternativni modeli gospodarskog razvoja, o čemu treba otvoriti raspravu. Članice EU-a Poljska, Češka ili Mađarska jesu države koje odbijaju slijepo slijediti agendu koju im nameću korporativne i financijske elite, uz blagoslov EK. Ove države zasigurno prihvaćaju neoliberalni model, međutim iznimno vode računa i o vlastitim nacionalnim interesima: štite svoj obrazovni sustav, poljoprivredu, proizvodnju, uvode poreze financijskim institucijama i korporacijama kako bi zaštitili svoje građane i unaprijedili njihov standard. Nesumnjivo, i Hrvatska treba raspraviti modele svog budućeg gospodarskog razvoja.(D.J.)

Dr. sc. Jadranka Polović, politologinja, znanstvena suradnica, analitičarka specijaliziranog portala Geopoltika.News

GUVERNER HNB-a
Imamo najlošije izglede rasta

- Europska komisija ocjenjuje da, uz Sloveniju i Litvu, Hrvatska ima najlošije izglede rasta u dugome roku. Iako se na prvi pogled razlike među zemljama čine malima, valja reći kako se tijekom vremena one kumuliraju pa bi se do 2040. razlika u životnom standardu između Hrvatske i najuspješnijih zemalja iz promatrane skupine mogla gotovo udvostručiti. U pozadini takvih kretanja nalazi se niska stopa zaposlenosti, koja je u Hrvatskoj nakon Grčke najniža u EU, kao i vrlo nizak rast produktivnosti rada. Uzme li se u obzir i ubrzano starenje stanovništva, koje negativno utječe na veličinu populacije sposobne za rad, jasno je kako hrvatska perspektiva rasta trenutno nije dobra - upozorio je prošle godine guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!