Kakav je, i ima li ga uopće, vrijednosni sustav mladih danas, je li on i u kojoj mjeri generiran iz cjeline društvenih odnosa koji vladaju u Hrvatskoj posljednjih 25 godina, pitali smo, između ostalog, Borisa Blažinića, prof. psihologije i sudskog vještaka, trenera za razvoj ljudskih potencijala, ravnatelja Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala, Zagreb.

- Prije 25 godina u našem društvu se još uvijek iščitavala visoka razina nacionalne solidarnosti i vjere da ćemo svi zajedno krenuti prema razvitku moderne i bogate zajednice. Međutim, netransparentna privatizacija, profiterstvo i korupcija ozbiljno su poljuljali temeljne vrijednosti i doveli do raslojavanja društva, što se odrazilo i na razvoj mladih. Postoji politička, crkvena, vojna i poslovna elita, jer u 25 godina hrvatske demokracije nije zaživio sustav političke, financijske i osobne odgovornosti. Mi, u principu, ne živimo u transparentnom demokratskom društvu. Funkcioniranje zakonskog i pravosudnog sustava kod nas je dobro isplanirani i kontrolirani kaos koji umreženoj političkoj eliti osigurava moć i vlast bez odgovornosti.

Takav kaos je, s druge strane, kod građana stvorio precepciju da je politička elita nedodirljiva i da ne postoje učinkoviti mehanizmi kontrole. Tako naši građani, bez razvijene političke svijesti, plove rijekom snalaženja na osobnoj razini, često na granici legalnoga. Psihološko ozračje u kojem trenutno živimo postalo je lepeza ponašanja od bijede i beznađa, preko traženja rupa u zakonu i poslušnog poltronstva moćnicima, do otvorenog nasilja i kriminala.

Kao što Fromm objašnjava pojavu bijega od slobode, i u našem je društvu nemoć pojedinca da individualno utječe na promjene prerasla u kolektivnu amneziju, pasivnost i frustraciju. Ljudi osjećaju nepravdu, uključujući, naravno, i mlade, potiskuju je kako bi se s njom lakše nosili i ona izbija kroz bijeg ili pojačano nasilje prema sebi (alkohol, droga...) i drugima, kako na poslu tako i u svojoj obitelji, u školi, na fakultetu.

Koliko i kako utječe kriza na pojedinca, obitelj, radno okruženje, napose na mlade?

- Kriza se kod nas, nažalost, prije svega lomi na leđima mladih i starih i to ima utjecaja kako na pojedinca tako i na obitelj i radno okruženje. Kako hrvatsko gospodarstvo nema jasnu viziju kuda ide i zašto tamo ide, tako se u njemu radnici još uvijek doživljavaju kao trošak, a ne kao investicija. U tom okruženju pojedinac, osobito mladi ljudi, vrlo teško može znati što mu je sve od vještina potrebno za uspjeh, kuda i zašto tamo ide i kako će tamo stići.

Kakva je pritom vizija Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala, kojem ste na čelu?

- Većinu svoje karijere proveo sam radeći s ljudima u velikim korporacijama i, koliko god radne timove, menadžere i druge rukovoditelje podučavao emocionalnoj inteligenciji u poslu i poslovnim sredinama, uvijek se netko nakon nekoliko dana treninga zanimao za intimna psihološka pitanja. Rado sam davao savjete i još uvijek to činim zato što vjerujem da je potencijal za uspjeh i sreću ostvariv za svakog čovjeka koji prepozna i nadvlada osobne prepreke koje koče njegov rast. Tako ostvarena, samospoznana osoba može s lakoćom, i znatno većim mirom, prosperirati u svim sferama života, od ljubavnih do poslovnih. Zbog toga pokazuje se stara filozofska i psihološka istina: čovjek je kovač vlastite sreće. S druge strane, povećano zanimanje za self-help literaturu u cijelom svijetu, pa i Hrvatskoj, govori o rastućoj svijesti ljudi o tome koliko je nužno svaku promjenu u životu započeti od sebe, odnosno od osvještavanja vlastitih strahova, naslijeđenih, a dotrajalih obrazaca te svih ostalih psihičkih koncepata i neravnoteža. Takav je interes dragocjen pokazatelj rasta svijesti te prateće spremnosti ljudi da se uhvate u koštac s najvećim izazovom - vlastitim Sobom.

“Spoznaj sebe samog i spoznat ćeš cijeli svijet”, propovijedali su mudraci stare Grčke, ne bez razloga: danas je evidentno da svaki uspjeh počinje iznutra. Mnogi to, zapravo, znaju intuitivno: neki bježe od alarma iznutra u vanjski svijet, okupirajući se izlascima, televizijom i zanemarivanjem vlastitih potreba. No i najtvrdokorniji “bjegunci” od sebe prije ili poslije shvate da je to sasvim izbjeći nemoguće. Naravno, svaka kriza u životu dobar je poticaj, no ne treba nužno čekati lomove da bi se pokrenula psihička transformacija: svakodnevna nezadovoljstva mogu biti jednako moćan impuls za odmicanje blokada koje priječe put uspjeha. Zbog toga rado nastavljam podržavati sve one koji kreću na uzbudljivo putovanje unutra kako bi im i snalaženje u vanjskim izazovima bila avantura, a ne problematična gnjavaža. Zato je vizija Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala kvalitetan i sretan život ljudi realizacijom njihovih potencijala unutar radne sredine, obitelji i šire društvene zajednice. Naša misija je poticanje, pomaganje i razvijanje psihičkih, komunikativnih, emotivnih i duhovnih potencijala pojedinca.

Zanimljivo je napomenuti da su potrebe za našim programima uglavnom iskazivale velike kompanije, koje su u stranom vlasništvu, i njihove su uprave nastojale raditi na izgradnji razvojnih programa, dok je srednje i malo poduzetništvo vrlo teško prihvaćalo ideju razvoja svojih ljudi. Poslodavci vrlo teško mogu mijenjati svijest o radnicima kao najvažnijem kapitalu u svojim sredinama, jer za uspješni poslovni učinak jednako je važno raditi na razvoju sustava kao i na razvoju ljudi. Tako je u našem srednjem i malom poduzetništvu, na kojemu bi trebalo počivati hrvatsko gospodarstvo, izostala dugoročna strategija razvoja.

Govorite i o utjecaju današnjih društvenih mreža na mlade. Što o tome možete reći?

- Postoji puno motiva zašto mladi koriste svaku priliku da čak i svoj intimni život dijele na društvenim mrežama, ali istraživanja pokazuju da je najčešći motiv glad za pažnjom, odnosno usamljenost, kao posljedica kulture instant-nagrade, instant-ugode, socijalnih frustracija, krize vrijednosti i smanjenih mogućnosti afirmiranja sebe kao osobe. To je globalni fenomen, zato i možemo svjedočiti razularenoj mladeži koja se tamo, na Jadranu, skupa s inozemnim gostima prepušta hedonizmu bez granica, u potrazi za “šutom” pažnje i razmišljanjem “u se, na se i poda se”, kao zrcalnom odrazu erozije vrijednosnog sustava u kojem mladi žive.

Erozija privatnog života ogleda se u izloženosti društvenim medijima, osobito “reality” emisijama, u kojima ljudi dijele svaki detalj svog života. U kulturi u kojoj živimo teško je zapamtiti da neke stvari trebaju biti privatne. Prema profesoru Russellu W. Belku postoji još jedan ključni sastojak koji potiče na dijeljenje svega i svačega na Facebooku: napetost između čežnje za privatnošću i potencijalne slave - online ekshibicionizam.

Želimo biti zanimljivi i zapamćeni, ali nekima je na prvome mjestu potreba za pažnjom, a čežnja da budu popularni daleko nadmašuje čežnju da ih se poštuje. Facebook ne jača naš osjećaj dobrobiti, nego ga zapravo podriva. Kako bi proučio učinak korištenja Facebooka na subjektivni osjećaj dobrobiti, istraživački tim anketirao je ispitanike - korisnike Facebooka koji su na to dobrovoljno pristali - a znanstvenici su otkrili: što su se sudionici ankete više koristili Facebookom, to su s vremenom iskazivali sve manje zadovoljstvo svojim životom.

Što je s utjecajem škole, napose obrazovanja, na razvoj i profiliranje mladih kao osoba spremnih da se na pravi način suoče s izazovima koji su pred njima?

- Škola bi trebala biti, osim što je obrazovna, prije svega odgojna ustanova s funkcijom da priprema mlade na život kako bi iz nje izišla djeca koja su sposobna suočiti se s izazovima današnjice. Djeci je nužna pomoć nastavnika, odnosno autoriteta, kako bi se u nje izgrađivalo samopoštovanje, asertivnost, samosvijest i poduzetnost. Nastavnici trebaju sudjelovati, uz roditelje, u pripremi “plodnog tla”, odnosno izgradnji realne, pozitivne slike o djeci, pravih vrijednosti i uvjerenja kao preduvjet da se “sjeme” - opća i specifična znanja, uhvati, i da iz njega izniknu plodovi kao što je osjećaj sreće, zadovoljstva, kompetencije i smisla. Nastavnici, bez obzira na stručna znanja, trebaju se stalno razvijati i usavršavati kako bi bili sposobni uhvatiti se u koštac s tehnološkim napretkom i općim strelovitim promjenama života u kojem živimo.

Ako svaki pojedinac na sebe može gledati kao na trošak, resurs, potencijal ili kapital kao i poslodavac za kojeg radi, kako onda samopercepcija i percepcija drugih određuje taj međuodnos, da tako kažemo? Koja je pritom uloga nastavnika, učitelja...?

- U današnje vrijeme, s obzirom na situaciju i egzistencijalnu krizu, ljudi su najčešće okrenuti prema van, a rješenje je upravo iznutra, u nama, u našim unutrašnjim potencijalima, koji su odraz našeg intelektualnog, socijalnog, fizičkog i estetskog kapitala. Nažalost, sve veći broj ljudi doživljava sebe i druge kao trošak ili, u najboljem slučaju, kao resurs. Kada počnemo na sebe gledati i u drugome tražiti potencijal i kapital, paradigme se mijenjaju. Slijedom toga i nastavnici bi u djeci trebali tražiti pozitivno, mogućnost, rješenja, potencijal i brusiti ih da budu kapital. Drugim riječima, možemo reći da na taj način nastavnici “dokapitaliziraju” učenike.

Heraklit je rekao kako ne možeš dva puta kročiti u istu vodu rijeke, koja teče. Želim reći kako treba prestati živjeti za prošlost, treba prestati oplakivati prošlost i strahovati za budućnost, nego treba živjeti za sada i razmišljati kako izvući iz tog sadašnjeg trenutka najbolje za sebe i druge. Svako vrijeme, svaki kontekst određuje što je dobro, a što je loše. Nešto je u jednom kontekstu dobro, a to isto u drugom kontekstu može biti loše.

Različiti ljudi različito se nose s izazovima i pritiscima svakodnevnog življenja. Okolinske, socijalne, kulturološke, osobne, ekonomske promjene od svakog traže fleksibilnost i sposobnost prilagodbe. Neki su u tome više uspješni, a drugi manje. Neki potiskuju, gutaju i drže u sebi taj stres potiskujući frustracije socijalnom maskom, ljubaznošću, a u dubini jako pate, dok su neki već otupjeli. Često znam reći da nije kriza najveći izazov današnjice, nego depresija i otuđenje. Optimizam, socijalna podrška, bliskost i zajedništvo ključni su u krizi i čine ljude otpornijima na iste.

Nakon svega, kakva bi bila Vaša poruka za kraj?

- Kada, primjerice, govorimo o Maslowljevoj hijerarhiji motiva, možemo je primijeniti na razini pojedinca, ali i društva kao cjeline. Danas u ovoj regiji sve više padamo na ljestvici i živimo kao društvo u vrijeme između egzistencijalnih potreba i potreba za sigurnošću. Sve veće je raslojavanje društva na bogate i siromašne, sve veće klasne razlike (nažalost, to sve više djece osjeća i u školi). Naše potrebe određuju naše vrijednosti, ali i ponašanje prema sebi i drugima. Međutim, ljudi trebaju shvatiti da je osjećaj uspjeha subjektivna kategorija, određujemo je samo prema našim aspiracijama. Svatko može biti uspješan, odnosno osjećati se tako, ali za to je potrebno natjecati se sa samim sobom, a ne s drugima i nametnutim vrijednostima.

Naš posao u životu nije nadmašiti druge ljude, nego nadmašiti sebe. Oboriti svoje osobne rekorde, našim danas nadvisiti naše jučer, podnositi svoja iskušenja ljepše negoli smo ikada prije sanjali da je moguće, otjerati taj bijes iznutra i izvana kao što ga nikad prije nismo otjerali, davati kao što nikad nismo dali, raditi svoj posao poletnije i bolje nego ikad prije - to je pravi smisao - nadmašiti samoga sebe. Izvrsnost ćete postići ako vam je stalo više nego što drugi misle da je pametno, ako ste spremni ući u rizik više nego što drugi misle da je sigurno, sanjati više nego što drugi misle da je praktično moguće, očekivati više nego što drugi misle da je moguće...