Iako su rad mješovitog povjerenstva, u kojemu je pravoslavna i srpska strana propitkivala je li blaženi Alojzije Stepinac uopće podoban postati katoličkim svecem, pratila pitijska službena priopćenja, diskvalificirajući novinski članci u beogradskom tisku i uznemirujući grafiti upućeni članovima povjerenstva iz katoličke kvote, svršetak njegova djelovanja, uključujući i kompromisnu zajedničku izjavu, krajnje je zbunjujući.

Kako su izvijestili mediji, srpska strana tražila je produžetak rada katoličko-pravoslavnog povjerenstva, a mogle su se čuti i optužbe kako je Vatikan zapravo glavni krivac za propast optužbi protiv pokojnog hrvatskog kardinala jer je srpskim istraživačima uskratio da prekapaju po njegovim arhivima.

Još od vremena kada je slobodni zidar, bivši katolički svećenik i profesor Univerziteta u Beogradu Viktor Novak objavio svoj antikatolički pamflet (na 1119 stranica!) “Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”, objavljen prvi put u Zagrebu 1948. u vrijeme javne histerije protiv Stepinca, a drugi put u Beogradu 1986. u osvit raspada bivše države kao dio protuhrvatske promidžbe, u srpskoj javnosti postoji uvjerenje kako vatikanski arhivi skrivaju sve moguće tajne koje bi mogle, kada bi ih se netko domogao, ozbiljno naštetiti Katoličkoj Crkvi, a neizravno i hrvatskom narodu. Dakle, da je postojao kakav srpski agent Džejms Bond i provalio u tu tobožnju katoličku špilju razbojničku, pokojni hrvatski kardinal bi sada visio na stupu srama u skladu s naslovima iz beogradskog tiska (Blic: “Alojzije Stepinac - Srpski vojnik, ustaški zlikovac ili komunistička žrtva?! Ili sve to zajedno?”). Nevjerojatno da se bez argumenata koje papa Franjo navodno ljubomorno skriva u svojim arhivima nije moglo dokazati da je Stepinac bio zao čovjek i progonitelj Srba. Ovako, suočena s “podlošću” katoličke strane (isti list objavio je tekst pod naslovom: “Vatikan minirao istragu o Stepincu: Hrvati čine sve da NDH kardinala učine svecem”), srpska se strana (advocatus diaboli, u ovom slučaju) morala zadovoljiti kompromisnom zajedničkom izjavom u kojoj se kaže, vjerovali ili ne, da je Stepinac bio “ugledni katolički pastir u osobito teškom razdoblju”. Naime, svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno.

Pozornim iščitavanjem reakcija u srbijanskom tisku moglo se pronaći i zanimljivo mišljenje da je pravoslavna strana “izgubila” u nadmudrivanju s katoličkom i zbog toga što su srpski predstavnici u cijeli proces ušli nepripremljeni. “Stali smo na crtu mnogo spremnijim i znanstveno potkovanijim Hrvatima. Naš dio povjerenstva nije imao jasnu metodologiju rada, nije dovoljno koristio izvore, a napravljeno je i više pogrešaka u pripremi razgovora. Na drugoj strani stola naš tim dočekala su, među ostalima, dva iznimna hrvatska poznavatelja povijesti predratnog razdoblja, ustaškog pokreta i Stepinčeva djelovanja. Sve je to najvjerojatnije pridonijelo ovakvom ishodu”, rekao je za beogradske Večernje novosti sugovornik blizak vrhu SPC-a. To je bio neizravni kompliment dvojici hrvatskih povjesničara i članova povjerenstva, dr. sc. Juri Krišti i dr. sc. Mariju Jarebu iz Hrvatskog instituta za povijest.

No, nisu svi u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi tako pomirljivi, pa i kapitulantski raspoloženi kao njihovi predstavnici u mješovitom povjerenstvu. Neimenovani izvor iz SPC-a rekao je za Blic i ovo: “Stvoreno je jednostrano, iščašeno, izvanznanstveno mišljenje na temelju istraživanja hrvatskog teologa Jurja Batelje, koji je u tri sveska prikazao Stepinca samo kao zabrinutog, zaštitnika, trudbenika... A naši izvorni dokumenti se odbacuju kao komunistička krivotvorina”. Svoj obol borbi za srpsku stvar dao je i saborski zastupnik iz redova Pupovčeva SDSS-a Dragan Crnogorac. Sudjelujući u radu Međuparlamentarne skupštine pravoslavlja krajem lipnja u Rimu, on je u verbalnoj maniri Mile Martića rekao kako je “od osamostaljenja Hrvatske 1991. pa do danas, a pogotovo od njezina ulaska u Europsku uniju previše sličnosti između fašističke tvorevine NDH i današnje Republike Hrvatske”. Potom je spomenuo neke od argumenata kao što su “zabrana pravoslavnog ćiriličnog pisma, oskvrnjivanje i pljačkanje pravoslavnih crkava i groblja, govor mržnje prema Srbima pravoslavcima, diskriminacija kod zapošljavanja” i dr. Dodao je kako “kanonizacija kardinala Stepinca i veličanje fašista stradalom srpskom pravoslavnom narodu nanosi neizrecivu bol i vrijeđa uspomenu i sjećanja na nedužne žrtve tog vremena ludila”. Svoje izlaganje završio je riječima: “Zar je za Vatikan i za papu Franju toliki problem uslišiti molbe SPC-a na čelu s patrijarhom Irinejom i svim pravoslavnim Srbima te donijeti jedinu ispravnu odluku, a to je da odustanu od kanonizacije i da nam na taj način olakšaju našu bol i sjećanje na naš stradali narod?”

Srpski mediji uvjeravaju svoje čitatelje kako će papa Franjo pitanje Stepinčeve kanonizacije, za ljubav ekumenizma i odnosa s Ruskom patrijarhijom, ipak pospremiti u ladicu. Bivši katolički franjevac Carlos (Drago) Zvonimir Pilsel koji je doktorat stekao na ugaslom pentekosnom učilištu u Osijeku izjavio je za Tanjug kako Stepinac nije bio klasični ustaški kolaborant nego im se, dapače, znao suprotstaviti, što je možda dovoljno za status blaženika koji ima, ali ne i za status sveca, za koji je kandidiran.

Dakle, kardinalovih se neprijatelja i danas može naći i na hrvatskoj strani baš kao u vrijeme Viktora Novaka i Jakova Blaževića koji je 1986. napisao predgovor beogradskom izdanju “Magnum crimena” u kojemu Vladka Mačeka i Alojzija Stepinca naziva “klerofašistima”. Bivši kardinalov tužitelj nedvosmisleno poentira kako “prožet po diktatu tuđinskih interesa, Stepinac odbija ono za što se Stipica Radić zauzimao u srpnju 1925. godine - za hrvatsku crkvu neovisnu od stranih manipulacija i stranih interesa, za crkvu blisku svome narodu i njegovim težnjama” čime je imao priliku “sprati ljagu i blato nagomilano kroz suradnju s okupatorom i ustaškim kvislinzma”. Drugim riječima, da je Stepinac htio surađivati, svetim bi ga još za života proglasili komunisti.