BREZNICA ĐAKOVAČKA

Danas, 22. travnja, na 72. godišnjicu proboja logoraša iz zloglasnog ustaškog logora Jasenovca, umirovljeni Pero Križanović (75) iz Breznice Đakovačke kroz sudbinu svog pokojnog oca Ivana, rođenog 1914., priča i jednu drugačiju, od strane bivšeg režima nikad priznatu istinu da je taj logor postojao i nakon završetka II. svjetskog rata i poraza NDH te da je pod paskom tada novoustrojene partizanske vlasti djelovao kao logor sve do 1951.! Logoraška, kažnjenička sudbina Perina oca i njoj slične mijenjaju uobičajenu predodžbu o Jasenovcu kao isključivo ustaškom logoru koji je zatvoren nakon završetka II. svjetskog rata i pada NDH. Jer, Jasenovac je djelovao i nakon 1945., vođen tada novoustrojenom partizanskom vlašću koja ga je kao logor koristila za obračunavanje s pripadnicima poražene hrvatske vojske, i to sve do 1951. Potvrđuje to i pronađena originalna dokumentacija o boravku Ivana Križanovića u Jasenovcu od 1945. do 1946., a koju je u Arhivu Sisak pronašla istraživačica poslijeratnog logora Jasenovac Blanka Matković. To je nakon 72 godine jedini pisani trag njegovu sinu o očevoj logoraškoj golgoti.

A ironija života i rata htjet će da prostodušni seljak, zemljoradnik Ivan Križanović ratu i vojskama da svojih više od 10 najboljih godina života!

- Otac je do 1940. bio u redovnoj vojsci Kraljevine Jugoslavije, u Pešačkoj pukovniji Negotinske krajine. Od 1941. do 1945., kako je koja vojska prolazila kroz ovaj kraj, tako je kupila ljude pa je i on prvo završio u domobranima, potom u partizanima, a nakon toga u ustašama. Porazom hrvatske vojske vraća se u selo i skriva po štagljevima i štalama, no ljudi iz sela ga prokazuju - priča očevu sudbinu Pero Križanović. Nakon uhićenja, Ivan završava na Vojnom sudu u Osijeku, gdje je osuđen na pet godina robije zbog “neprijateljskog djelovanja”.

- Otac je u Jasenovcu bio od 1945. do 1946., na prisilnom radu. Iz logora je pobjegao u rujnu 1946. s još osmoricom logoraša. Ondje su radili na nekim građevinskim radovima, na pruzi… No, o boravku ondje nije pričao, vjerojatno jest s majkom, ali s nama, djecom, bratom i mnome, ne - kaže Pero Križanović, koji u ruci drži preslike dokumentacije što svjedoči o očevu boravku u Jasenovcu i djelovanju logora i nakon 1945. Nakon bijega iz njega vraća se kući i skriva, a nakon dva mjeseca ponovno je prokazan i u studenome 1946. uhićen te zbog bijega iz Jasenovca završava u Lepoglavi, odakle je izišao 1949.

U službenom iskazu morao je detaljno opisati bijeg iz Jasenovca - on i ostali bjegunci čekali su završetak radnog vremena straže, razoružali ju i pobjegli. Ivan je stražaru oteo pušku i fišekliju… Namjera je bila nakon izlaska iz logora spasiti živu glavu među križarima, no njihova tamošnja grupa već je bila razbijena, pa Ivan bježi put kuće. Opet se skriva i opet ga prokazuje netko iz sela…

- Sjećam se 1949., brat i ja čuvali smo krave na livadi kada smo ugledali čovjeka, nismo ga prepoznali… bio je to naš otac… To je prvi susret s njim kojeg se sjećam… imao sam tada već 7 godina. On je nas prepoznao… Negdje sredinom 1950-ih zaposlio se u šumariji. Umro je 1978., u 64. godini - kaže Pero Križanović, držeći u ruci jedine dvije očeve izblijedjele fotografije – na jednoj u odori vojske Kraljevine Jugoslavije, a na drugoj, još bljeđoj, u domobranskoj uniformi. Od tada počiva u miru uz svoju životnu suputnicu Anku na seoskom groblju. Kameni križ nijemi je svjedok Ivanove trnovite životne priče, ispisane vojskama, ratom, logorima i zatvorima.