Nakon nepravednog višedesetljetnog zapostavljanja, posebice u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u komunističkom poraću, napokon je počela realizacija projekta “Skriveno blago europskog plemstva - valpovački vlastelini Prandau i Normann”.

Time će se u jednom posve novom svjetlu svekolikoj javnosti prezentirati uloga ovih obitelji u životu ne samo Valpovštine, nego i cjelokupne Slavonije i Baranje, gdje su tijekom gotovo stoljeća i pol svog života i djelovanja ostavili neizbrisiv trag.

S tim u vezi nedavno je, nakon Osijeka, i u prostorijama Muzeja Valpovštine održano drugo predstavljanje spomenutog projekta. Podršku ovom važnom događaju iskazali su ravnatelji, voditelji i suradnici četiriju ustanova: Muzeja likovnih umjetnosti iz Osijeka, Muzeja Slavonije iz Osijeka, Državnog arhiva u Osijeku i Ustanove za kulturne djelatnosti 'Ante Evetović Miroljub', Muzeja Valpovštine iz Valpova. Upravo su ovi potonji ujedno i nositelji ovog kapitalnog projekta nacionalnog, ali i međunarodnog značaja.

Projekt je zamišljen na način da svaka od ovih ustanova obradi i prikaže jedan segment iz ostavštine, iz svoga fundusa, pri čemu će posebnu ulogu u ovoj priči odigrati Muzej Valpovštine, koji je smješten u originalni ambijent života plemićke obitelji, a koji će za ovu prigodu obraditi i prikazati svakodnevni život (predmeti iz stalne uporabe u dvorcu, lov, glazbu, fotografije obitelji), kao i kriptu s grobovima barunske obitelji Prandau i grofovske obitelji Normann, te perivoj uz dvorac.

U Muzeju Valpovštine podsjećaju da valpovačko vlastelinstvo, kao veliko i bogato, ulazi u sve sfere života u Valpovu od 1721. do 1945., a s ciljem boljeg upoznavanja njihovog života i djelovanja na ovim prostorima. U prosincu 2009., u Muzeju Valpovštine otvoren je stalni postav izložbe Ostavština plemićke obitelji Prandau-Normann. Tu je izložen manji dio, dok se onaj mnogo veći nalazi u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku (67 umjetničkih djela), Muzeju Slavonije (vlastelinska knižnica od 9000 knjiga, dio namještaja i likovnih djela, numizmatička zbirka i zbirka starih karata), te dobro očuvana arhivska građa u Državnom arhivu u Osijeku.

U Valpovu, u dvorskoj kapeli, tijekom izložbe održavat će se koncerti na orguljama koje je Gustav Prandau naručio kod poznatog majstora Angstera u Pečuhu, a izvodit će se i glazba koju je skladao Karlo Prandau. Kako smo doznali od kustosice Muzeja Valpovštine Mirjane Paušak i pripravnika u Muzeju Eduarda Lackovića, izložba u Valpovu bazirat će se na prezentaciji fotografija članova vlastelinske obitelji, te prikazati njihove privatne dokumente (svjedodžbe, članske knjižice, korespodenciju...). Kako se u kapeli sv. Roka nalazi i kripta s 18 grobova vlastelinske obitelji, i to će biti prezentirano javnosti.

Posebnost je projekta, posebice valpovačkog dijela izložbe, u tome što će u katalogu “Ostavština valpovačkih vlastelina” biti prikupljeni do sada nepoznati i neobjavljeni podatci o obiteljskom stablu u širem smislu, kao i novo determinirane fotografije. U Glazbenom zavodu u Zagrebu će se istražiti dokumentacija o osnivanju Zavoda i njegovom prvom direktoru barunu Gustavu Prandau, posjedniku valpovačkog imanja, a iz Beča će se pribaviti fotografija njegovog potpisa na orguljama Musikferaina.

Inače, ovaj je projekt osmišljen 2013. godine, kao zajednički rad MLU-a u Osijeku (prije GLUO) i Muzeja Valpovštine, a u međuvremenu mu se pridružio i Muzej Slavonije i Državni arhiv iz Osijeka. Sada će ovaj prošireni projekt četiri ustanove, čija je konačna realizacija predviđena za ožujak 2018., biti predstavljen ne samo hrvatskoj, nego javnosti izvan granica naše zemlje.

Podsjetimo, obitelj Prandau-Normann bila je vlasnik dvorca (utvrde) od 1721. do 1945. godine. Tijekom ta dva i pol stoljeća dala je obilježje cjelokupnom kulturnom životu Valpova, ali i Slavonije. Tako ostavština ne obuhvaća samo vrijedne predmete, nego i dokaze o doprinosu društvenom životu Valpovštine - kazališne predstave prije 200 godina, uzgoj egzotičnog bilja u perivoju ispred dvorca (danas mali arboretum sa 141 biljnom vrstom), uzgoj agruma i ananasa u stakleniku prije I. svjetskog rata i njihov izvoz u Beč, skladateljska djelatnost baruna Karla Prandaua, velika vlastelinska biblioteka, lovstvo, osnivanje i pokroviteljstvo nad prvim vatrogasnim društvom. Grofova obitelj izgubila je dvorac i njegov inventar u nacionalizaciji 1945. godine.

U svakom slučaju ovaj projekt, ali i sama tema, itekako su intrigantne sastavnice bogate prošlosti. S tim u vezi, između ostaloga, podsjetimo kako je na mjestu današnjeg dvorca početkom 15. stoljeća sagrađena obrambena utvrda s dubokim opkopom napunjenim vodom. Opkop je i danas vidljiv, a od utvrde je ostala kružna obrambena kula i dijelom obrambeni zidovi širine dva metra, u koje su urasla dvorišna krila današnjeg dvorca. U unutrašnjosti kule spiralne su stube koje iz podrumskog prostora vode do trećeg kata. Vrh kule danas je vidikovac, a nekada je služio kao idealna vojna promatračnica. Posebna zanimljivost kule jest reljef zmaja uklesan na stropu prvog kata, koji posjed valpovačkog vlastelinstva 15. stoljeća povezuje s velikaškom obitelji mačvanskog bana Ivana Morovića. Zanimljivo je da je grof Rudolf Normann ovaj grb povezivao s plemićkom obitelji Bathory. Najkasnije iz tog vremena datiraju i temelji današnje dvorske kapele. Prilikom restauracije kapele 2000. godine otvoreni su romanički elementi u zidu apside koji su sada vidljivi.

Današnji barokni dvorac s pročelnom palačom i dva krila, koja su povezana kulom i kapelom i zatvaraju trokutasto dvorište, podigao je barun Petar Antun Prandau dvadesetih godina 18. stoljeća. Točnije gradnju započinje odmah po ulasku u valpovački posjed 1722. godine, a prema arhivskoj dokumentaciji čini se kako ga je završio za samo nekoliko godina. Zgrada dvorca pak, s perivojem ispred pročelne palače i šumom lovištem, koja se nastavlja na park, te pomoćnim vlastelinskim zgradama čini jedinstvenu povijesnu cjelinu. Upravo ta očuvanost cjeline i povijesna slojevitost utvrde dvorca, stavlja valpovački dvorac prema kategorizaciji među tri najvrednija dvorca u Hrvatskoj, a zauzima površinu od 1700 četvornih metara.

Priča o valpovačkim plemićkim obiteljima zapravo počinje oslobođenjem Slavonije od Turaka, kada upravu nad valpovačkim posjedom preuzima Bečka dvorska komora. Iz arhivskih spisa, koje su nam podastrli iz Muzeja Valpovštine, vidimo kako je već prvi vlasnik imanja ovdje sagradio tvornicu piva, pilanu, mlin i mljekaru, mali staklenik i klijalište za voće i povrće. Tako je stanovništvo opskrbljivao brašnom, svježim mesom, sirom i pivom, a proizvodio je i vino i rakiju. Uveo je i proizvodnju potaše - kalijevog karbonata u šumama oko Koške, sirovine prijeko potrebne pri dobivanju stakla. Veleposjed je na ovom principu poslovao sljedećih stotinjak godina, odnosno sve do službenog ukinuća kmetstva 1848. godine, nakon čega će biti organiziran po majurima, odnosno principima kapitalističke proizvodnje.

Imanje se prvi put dijeli nakon smrti Petrova sina Josefa Ignatza, 1831. godine, kada će njegova dva sina, Karlo i Gustav, imanje podijeliti na donjomiholjački i valpovački distrikt. Valpovačkim distriktom do Gustavove punoljetnosti upravljala je njegova majka, udova barunica Ana Maria Prandau, rođ. grofica Pejačević. Nakon smrti brata Karla, koji nije imao djece, cijeli posjed opet se sjedinjuje. Tada je veleposjed posljednji put jedinstven. No, barun Gustav imao je tri kćeri kojima je razdijelio imanje. Od tada donjomiholjačko imanje, koje je pripalo Štefaniji udanoj Mailath, više nije pripajano valpovačkom posjedu. Dio sa sjedištem u Podgoraču, koji je dobila kćerka Alvina, udana za grofa Pejačevića, nakon njene smrti ponovno je pripojen valpovačkom veleposjedu, jer supružnici Pejačević nisu imali djece. Tako je vlasnik dva dijela valpovačkog vlastelinstva postao Alvinin nećak Rudolf Normann, sin njezine sestre Marianne, udane za grofa Konstantina Normanna. Inače, grofovska obitelj Normann staro je plemstvo iz 13. stoljeća, koje je grofovstvo dobilo 1809. godine u Wurttenbergu. Nakon 1. svjetskog rata i raspada Austrougarske dolazi do stagnacije na veleposjedima izazvanih i agrarnom reformom. Nakon završetka reforme 1934. godine, valpovačkom vlastelinstvu ostalo je samo pet posto poljodjelskih površina, odnosno 865 jutara zemlje i 18.835 jutara šume. Iz spomenutih razloga valpovačko će se vlastelinstvo okrenuti isključivo iskorištavanju šuma, što im od tada postaje glavni izvor prihoda.

Najljepši i najvredniji eksponat Muzeja svakako je sam dvorac u Valpovu. No, u posjedu plemićke obitelji bile su i zgrade poput kurije u Bizovcu i kapele sv. Roka s kriptom, koja je pretvorena i u grobnicu plemićke obitelji. U kripti je pokopano oko dvadesetak članova obitelji, a kapelu je dao sagraditi barun Josef Ignaz Prandau, kao zavjetnu kužnu kapelu, da bi je njegov sin Gustav pretvorio u grobnicu. Posljednji javni grofovski ukop održan je 1942. godine, i to u povodu smrti grofa Rudolfa Normanna, a obitelj Berks (grofova kćer Marija Ana i zet Lothar pl. Berks tajno su pokopani u poratnom razdoblju). Nadgrobne ploče bit će im svečano postavljene mnogo godina kasnije u slobodnoj Hrvatskoj. Danas je brigu o kapeli preuzeo Savez Nijemaca i Austrijanaca Osijek, ogranak Valpovo...