Ustavni sud je krajem veljače, nakon 26 godina od zaprimanja zahtjeva, konačno donio odluku i odbacio prijedloge da se postojeći zakon, koji regulira pravo na pobačaj, proglasi neustavnim.
Odredio je i da Hrvatski sabor u roku od dvije godine mora donijeti novi zakon. Protiv takve odluke glasao je samo jedan sudac. Inače, zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona iz 1978. podnio je još 1991. Hrvatski pokret za život i obitelj. Ponovila ga je u listopadu prošle godine udruga U ime obitelji. Pozvali su se na činjenicu da hrvatski Ustav štiti pravo na život, a prema njihovu mišljenju, pojam ljudsko biće obuhvaća nerođenog i rođenog čovjeka. No, ni jedan saziv Ustavnog suda do sada se nije upustio u odlučivanje o ovom zakonu.
U obrazloženju aktualne ustavne odluke, između ostaloga, stoji i da pri donošenju novog zakona Sabor treba voditi računa da postojeći Zakon “sadrži određene institute koji više ne postoje u hrvatskom ustavnom poretku” te da je od donošenja Ustava 1990. izgrađen potpuno novi pravni i institucionalni okvir zdravstvenog, socijalnog, znanstvenog i obrazovnog sustava. Također, zakonodavac u ovom zakonu mora odrediti edukativne i preventivne mjere “tako da prekid trudnoće bude izuzetak”, stoji u sažetku odluke Ustavnog suda.
SPORENJA TRAJU
- Prekid trudnoće kontroverzno je pitanje od pamtivjeka, radi se o moralnom, filozofskom, pravnom i medicinskom pitanju. Tu nikad nije bilo konsenzusa, uvijek je dijelilo društvo na dvije skupine. Jedna “za”, jedna “protiv”. Jedni tvrde da život počinje zečećem, da je embrio ljudsko biće i da je majčino tijelo samo mjesto gdje se nerođeno biće hrani. Naravno, oni smatraju da je prekid trudnoće ubojstvo. Opet, tu je i druga strana, koja smatra da je pravo na izbor jedno od temeljnih ljudskih prava. Međutim, pitanje kada počinje život nije u nadležnosti suda - naglasio je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, dodavši: “Zakoni neće osujetiti ženu da odustane od prekida trudnoće, već to može samo učiniti ugrožavajući svoje zdravlje, pa se zabrana prekida trudnoće zato smatra nedopustivom. Brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život, ali ne daju odgovor na pitanje kada život počinje. Praksa Europskog suda za ljudska prava navodi da se 'nerođeno dijete ne smatra osobom u smislu zaštite člankom 2. Konvencije'”, navodi Šeparović.
Predsjednik Ustavnog suda iznio je potom primjere iz europskih zemalja te dodao kako gotovo ni jedan europski ustav ne priznaje pravo na zaštitu prije rođenja. “Irska jedina ima u svom Ustavu zaštitu prenatalnog života”, kazao je Šeparović. Istaknuo je i kako ocjena ustavnosti zakona ovisi o tome je li zakonodavac uspostavio ravnotežu između suprotstavljenih prava i interesa, a to nije u nadležnosti Ustavnog suda, nego zakonodavca. Komentirao je potom prigovore koji su upućeni Ustavnom sudu na ovaj zakon.
- Dobili smo mišljenja fakulteta iz Zagreba i Rijeke, oni su nam manje-više jedinstveno odgovorili da embriji nastaju do 10. tjedna, a nakon toga fetus. Bilo je jedno izdvojeno mišljenje... Ne smatramo da postoji ljudsko i ustavno pravo na pobačaj. Postoji pravo na privatnost žene koje uključuje pravnu zaštitu i pravo na slobodu. Daje joj pravo da oko desetog tjedna sama odluči o porodu. To je otprilike sažetak i smisao naše odluke - iznio je Šeparović, dodavši i ovo: “Nakon ove odluke Sabor ne može donijeti zakon koji će zabraniti prekid trudnoće. To bi bilo neustavno! Nema razloga za zabrinutost”, zaključio je Šeparović.
Inače, službeni stav Plenkovićeve vlade je da život počinje začećem. “To ne podrazumjeva zabranu pobačaja na zahtjev, o čemu se neutemeljeno nagađalo ovih dana, ali obuhvaća stvaranje pozitivnog ozračja, uloge očeva u odgoju djeteta kao i posebnu senzibiliziranost za mlade obitelji i roditelje, edukacijom da se takve situacije izbjegnu”, kazao je premijer Andrej Plenković.
Kako je bilo i za očekivati već istoga dana uslijedili su prosvjedi protiv takve odluke Ustavnog suda, kao i podrška onih koji se zalažu za pravo žena na pobačaj. Od protivnika najviše se angažirala udruga Molitelji. Ni do danas ne stišavaju se reakcije i rasprave. Pa i oko pitanja može li se nakon odluke Ustavnog suda organizirati referendum?
“To je hipotetsko pitanje, teško je na njega odgovoriti. Međutim, načelno govoreći, ako bi se referendum organizirao na ovom pitanju o kojem je Ustavni sud odlučio, dakle u smislu zakonske zabrane prekida trudnoće, pretpostavka je da bi takav referendum bio zabranjen”, odgovor je Ustavnog suda.
Predstavnici inicijative ProLife.hr, koja okuplja udruge koje se protive pobačaju, najavili su pak pokretanje peticije kojom će u idućih 40 dana skupljati potpise potpore za zahtjev Vladi i Saboru da zaštite život, ističući kako se ne slažu s ocjenama Ustavnog suda da je pravo na privatnost iznad prava na život. Vice John Batarelo, predsjednik Zaklade Vigilare, ocijenio je da su ustavni suci zakazali. Od Vlade i Sabora tražit će da donesu “pravedne zakone za nerođenu djecu” te osiguraju konkretnu pomoć trudnicama da zadrže svoju djecu.
Krešimir Planinić iz udruge U ime obitelji izjavio je kako im je drago što je Ustavni sud, ako ništa drugo, potvrdio da život počinje začećem te da ne postoji ljudsko i ustavno pravo na pobačaj, što je izrijekom na konferenciji za novinare potvrdio i predsjednik Ustavnog suda. “Žao nam je što su išli s kompromisnim rješenjem, jer s jedne strane kažu da je zakon u skladu s Ustavom te se odbija prijedlog za ocjenu ustavnosti, a s druge daju nalog predstavnicima vlasti da u roku od dvije godine izrade novi zakon o pobačaju”, kazao je Planinić.
GLASNO PROTIV
Pravobraniteljica za prava djece Ivana Milas-Klarić izjavila je kako je dobro što se nije išlo na ograničenje prava žene na odluku o pobačaju. Klarić smatra da je postojeći zakon dobar u dijelu koji se odnosi na reguliranje pobačaja, ali se slaže da ga je potrebno popraviti u pojedinim stvarima, jer je riječ o propisu starom više desetljeća. No te se izmjene, napominje pravobraniteljica, ne bi trebale odnositi na dio zakona kojim se regulira sam pobačaj.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić pozitivnom je ocijenila činjenicu da je Ustavni sud naglasio kako Ustav jamči ženama pravo na privatnost, autonomiju i dostojanstvo i u području odluke o prekidu trudnoće. Smatra kako iz Odluke Ustavnog suda jasno proizlazi ukaz zakonodavcu, u kojem god obliku i trenutku odlučio koristiti svoju zakonodavnu ovlast, da u razdoblju rane trudnoće ne može ograničivati slobodu žena da samostalno odlučuju o svom tijelu i zdravlju, što uključuje i odluku o njenom prekidu.
Aktivistica za ljudska prava Sanja Sarnavka kaže kako joj se na prvi pogled čini da je Ustavni sud donio hrabru odluku, iako je još detaljno moraju analizirati pravne stručnjakinje iz udruga za ljudska prava. Ustavni sud je, kaže, dobro prikazao iskustva dva europska suda (u Luxembourgu i Strasbourgu) i praksu u drugim zemljama te posljedično donio zaključak prema kojemu se tu sukobljavaju dva prava - prava nerođenog bića, začetog zametka, i pravo žene na privatnost i zaštitu privatnosti osobnog i obiteljskog života.
Sve skupa znači da će se koplja u sljedeće dvije godine lomiti oko nekoliko stvari: roka u kojemu će ženi biti dopušteno da obavi pobačaj, redefiniranja priziva savjesti, obveznog tzv. razdoblja mirovanja, odnosno razmišljanja - u kojemu bi žena od zahtjeva do odlaska na zahvat trebala otići na savjetovanje, te troškova pobačaja. Ustavni sud je, naime, naložio zakonodavcu da uredi pitanje troškova prekida trudnoće - hoće li ih i u kojim slučajevima snositi žena ili na teret državnog proračuna.
Uglavnom sve se svodi na to da unatoč slobodi odlučivanja treba stvoriti i uvjete da pobačaja bude što manje. U EU je primjerice u većini zemalja pobačaj u javnim bolnicama za ženu besplatan. U onim zemljama koje ga naplaćuju - poput Francuske ili Bugarske - besplatan je za maloljetnice i socijalno ugrožene žene.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
STANJE U SVIJETU
Pravo na pobačaj diljem svijeta razlikuje se prema razlozima koji legitimiraju sam čin pa tako oni mogu biti prije svega spašavanje života žene, očuvanje zdravlja, pobačaj nakon silovanja ili incesta, ekonomski i socijalni razlozi te naposljetku pobačaj na zahtjev. Izričito je zabranjen samo u pet svjetskih zemalja, od kojih je jedna europska, a riječ je o Malti. Dvije od šest država na svijetu koje imaju potpunu zabranu abortusa nalaze se u Latinskoj Americi i Karibima: Čile i Dominikanska Republika. Druge dvije države s potpunom zabranom dio su središnje Amerike: Nikaragva i El Salvador. U SAD-u je odlukom vrhovnog suda 1973. godine ženama odobreno pravo na pobačaj, no neke su zemlje od tada postrožile svoje zakone ograničavajući slučajeve u kojima je abortus legitiman, uvodeći obvezne ultrazvuke te nadograđujući regulacije medicinske opreme kako bi se otežao rad klinikama za abortus. The Guardian piše kako je Meksiko među najrigidnijim zakonima o pobačaju na svijetu zbog kojih se žene često kriminaliziraju, čak i nakon spontanog pobačaja. Europa ima najliberalnije zakone, iako uključuje Maltu, jednu od pet zemalja s potpunom zabranom. No, za potpunu zabranu sve glasnija je većina i u Poljskoj te Mađarskoj. Ženama koje ne žele zadržati trudnoću, Poljska pruža slabu potporu. U zemlji u kojoj političari i svećenici žele ograničiti pravo na pobačaj i kontracepciju, mnoge su prisiljene pomoć potražiti u susjednoj Njemačkoj.
JASENKA GRUJIĆ
Restriktivni zakoni ne znače manje pobačaja
Ustavni je sud očekivano odbacio prijedlog konzervativnih da Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. proglasi neustavnim.
Taj zakon temelji se na jednom od temeljnih ljudskih prava iz Konvencije o eliminaciji diskriminacije nad ženama - CEDAW ( čl.16.1)e), a to je da svaka žena ima pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Točnije, ženama se daje jednako pravo na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između rađanja djece te pravo na pristup informacijama i edukaciji te sredstvima koja im to omogućuju. Ova prokreativna prava koja CEDAW garantira mogu se ograničiti samo u slučajevima zaštite zdravlja trudne žene. To što se pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece ne nalazi (na žalost i na sramotu) u Ustavu RH, koji je na snazi, nije bitno jer je to osnovno reproduktivno ljudsko pravo priznato od strane RH potpisivanjem i ratifikacijom međunarodnog dokumenta koji to pravo proklamira. Pravo žene na prekid trudnoće razvija se kao temeljno ljudsko pravo koje proizlazi iz prava žene na život, samoodređenje, privatnost, zdravlje i uživanje dobrobiti znanstvenog napretka i njegove primjene, prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti i iz drugih prava. I još nešto važno (također prema CEDAW komentarima): na ženinu odluku o pobačaju ne smije (posebice ne prisilom) utjecati ni muž, ni partner, ni liječnik, ni država. Žene koje se odlučuju na pobačaj nisu maloumne niti imaju skrbnika. I ne smiju se prihvatiti prijedlozi o odgodi zahvata, to je samo još jedna prepreka dostupnosti pobačaja koja je ionako bitno umanjena otkada postoji pravo na priziv savjesti liječnika pa se tolerira da se “prizivaju” cijele ustanove, što je nedopustivo.
Kakva su Vaša iskustva s onim ženama koje dolaze s problemom pobaciti ili ne? Ima li Hrvatska doista jednu od najnižih stopa pobačaja u svijetu?
- Legalizacija pobačaja je uz prepoznavanje i liječenje babinje groznice i liječenje teških opstetričkih krvarenja mjera koja je najviše pridonijela smanjenju mortaliteta žena koji se povezuje s trudnoćom. Restriktivni zakoni u vezi s pobačajem nisu doveli do smanjivanja broja pobačaja. Vjerojatan je samo “odljev” u ilegalu. U Poljskoj, primjerice, koja ima vrlo restriktivan zakon, godišnja zarada ilegalnih vršitelja pobačaja procjenjuje se na oko 150 milijuna dolara! Pobačaji u nesigurnim uvjetima odnose tisuće ženskih života, jer žena koja je odlučila prekinuti trudnoću to će i učiniti pa makar žrtvovala svoje zdravlje i život. Tako je pobačaj u nesigurnim uvjetima odgovoran za 13 % maternalnih smrti, pa je primjerice 2014. umrlo 22.500 do 44.000 žena. Dakle, dok je mortalitet pobačaja u sigurnim uvjetima 0.6/100.000 (pobačaj u sigurnim uvjetima je onaj pobačaj koji legalno radi stručna osoba prema propisanim standardima i u odgovarajućim uvjetima), a zbog pobačaja u nesigurnim uvjetima umire 8 do 18 % žena. I da se podsjetimo: mortalitet žena koji se povezuje s trudnoćom i porodom 14 je puta veći nego mortalitet povezan s pobačajima. Moje je iskustvo da će žena pobačaj učiniti ako je tako odlučila, bez obzira na prepreke i bez obzira na to je li vjernica ili nije. U Hrvatskoj je stopa pobačaja (broj pobačaja na 1000 žena od 15 do 44 godine) niska i prema podatcima Zavoda za javno zdravstvo (90. godine - 41, 2008. - 10.14, 2014. - 9.35) u padu. U svijetu je broj pobačaja također u padu (95. - 35, 2008. - 28). Iako (naši) podatci vjerojatno ne odgovaraju stvarnom stanju stvari, naime postoje problemi pri prikupljanju podataka, dobro se zna i da nitko, nigdje i nikada ne može potpuno sigurno izbrojiti sve pobačaje. I zato je važno da pobačaj ostane legalan. Padu broja pobačaja pridonijela je zasigurno dostupnost kontracepcije i edukacija. Stoga se svim snagama valja boriti za dobru edukaciju na znanstvenim temeljima i na dostupnost i popularizaciju hormonalne kontracepcije, posebno među adolescenticama. Budući da je Ustavni sud naložio izradu novoga zakona, što je dobro, u taj bi novi zakon svakako morale biti uvedene preporuke CEDAW odbora da pobačaj bude na teret HZZO-a, upravo kao i kontracepcija.
Za mnoge je temeljno pitanje, kad se radi o pobačaju, kad započinje ljudski život, i je li fetus, ljudski embrij - osoba? Što nam o tome možete reći?
- O početku ljudskog života ne postoji konsenzus ni u biologiji, ni u pravu, ni u filozofiji, a ni u teologiji. Ono što znamo jest to da spajanjem ženske i muške gamete počinje razvoj nove individue. Međutim, aktivnost genoma embrija počinje tek 10 sati nakon oplodnje, a sama oplodnja proces je koji traje oko 20 sati, dakle od fuzije gameta do singamije (spajanja kromosoma) prođe gotovo cijeli dan. Dakle, reći da život počinje trenutkom oplodnje jest simplifikacija i zbog gore navedenih činjenica. Život je zapravo kontinuum, životni potencijal postoji u spermiju i jajnoj stanici, gamete vežu generacije. Iako se već 14. dana od oplodnje stvara neuralna ploča (tj. pojavljuje se središnji živčani sustav), a 18. dana kuca srce, tek mogućnost preživljavanja izvan tijela žene postavlja praktičnu granicu kada održivi ljudski život počinje. Ovu granicu definira tehnologija (dok umjetna maternica ne postane stvarnost). No i kada bi se plod razvijao u umjetnoj maternici valjalo bi razlikovati čovjeka kao organizam i čovjeka kao osobu. Pojava osobnosti gradi se polagano akumulacijom individualnog iskustva, a naša se iskustvena individualnost osniva na osjetilnom unosu koji mozak može pohraniti dozrijevanjem spinotalamičkih putova. To se najranije događa s 23 tjedna trudnoće.
Zaključno - udruga 'U ime obitelji' najavila je referendumsku akciju. Može li se ipak pobačaj zabraniti u RH, bez obzira na trenutačnu odluku (i preporuku Vladi da izradi novi zakon) Ustavnog suda?
- U Hrvatskoj je štošta moguće, ali nadam se da tako ozbiljno pitanje kao što je pobačaj neće postati alat svjetonazorske i primitivne političke borbe. Pitanje pobačaja prekomplicirano je da bi se postavilo neko jednostavno referendumsko pitanje, primjerice jeste li za ili protiv. Ako se pod pritiskom Crkve inaugurira prenatalno pravo na život, blokirat će se sva moguća ženska prava, a za strašne sudbine trudnih žena bit će prekasno. Utjecaj religije na ženska reproduktivna prava uzeo je (ne samo u Hrvatskoj) toliko maha, da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe još 2012. obznanila da je za realizaciju reproduktivnih prava žena nužno odvajanje Crkve od države. Ustavni je sud postupio na tragu ovih preporuka, ali što je najvažnije, na tragu članka 41. Ustava RH.(D.J.)
(Dr.sc. Jasenka Grujić, dr. med., Specijalistica ginekologije i opstetricije iz Zagreba)
ZLATKO MILIŠA
Pravo na život i smrt
Kanadski psihijatar William Glasser svoju slavu je utemeljio na "teoriji izbora", tvrdeći da se svatko treba ponašati onako kako izabere, ali pritom i snositi posljedice.
Glasser međutim ne shvaća da djetetov izbor nije isto što i izbor odrasle osobe. Ne piše o ogromnoj razlici između izbora prava na život i smrt. Kakav izbor ima život u utrobi majke, kada odlučuje jedna strana? Odlučivanje o životu drugog ne može biti stvar osobnog izbora. Dawkinsova (evolucionistička) stajališta o tome kako bi trebalo lišiti života djecu s Down sindromom, (bolesne) starce, invalide itd., otvaraju pitanja radikalnog moralnog relativizma, gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost, pa ni život. Taj svjetski priznati evolucionist smatra kako bi bilo "nemoralno" da majka ne abortira dijete "sa smetnjama". Podsječam da je tijekom devedesetih godina 20. stoljeća u Peruu nasilno sterilizirano više od 300 tisuća žena iz nižih slojeva društva, kako bi se natalitet smanjio. Japan je od 1907. do 1953. godine provodio prisilnu sterilizaciju i abortus nad osobama koje su klasificirane kao "poremećene". U toj je zemlji 1940. donesen Nacionalni zakon o eugenici po kojemu je od 1940. do 1945. provođena prisilna sterilizacija. Poslije Drugoga svjetskog rata, 1948., donesen je zakon o Zaštiti eugenike, po kojemu je trebalo sterilizirati sve kriminalce s "genetičkim predispozicijama" i pacijente s genetičkim bolestima - od shizofrenije, manične depresije i epilepsije do daltonizma. Japanski ministar financija Taro Aso izjavio je potkraj siječnja 2013. da su "stari ljudi prevelik teret za državne financije" pa bi im trebalo dopustiti "da se požure i umru" kako bi se smanjili troškovi za socijalnu i medicinsku skrb. Dodao je i kako bi se on "osjećao sve gore kada bi znao da Vlada plaća njegove zdravstvene troškove". Isti je ministar tada imao 73 godine, ali i iznimno visoka primanja pa je mogao plaćati sve troškove, dok je siromašne starce navodio na eutanaziju. Kina je sterilizacijom jačala državnu politiku jednog djeteta po obitelji. No, u listopadu 2015. Kina pravio zaokret u populacijskoj politici te je dopušta parovima da imaju dvoje djece. Ranija restriktivna politika, po kojoj je svaka obitelj smjela imati samo jedno dijete, izazvala je eksploziju namjernih pobačaja. Australija je do 2003. prakticirala sterilizaciju "mentalno zakinutih", no tu su praksu najradikalnije provodili nad domorocima. Danas Australija primjenjuje jednaku praksu na slučajeve "krajnje mentalno oštećenih osoba" i obvezatni abortus u slučajevima kada se pokaže da je fetus u majčinoj utrobi "fizički retardiran". Po Eugeničkom zakonu, u Australiji se može sterilizirati djecu bez pristanka i znanja roditelja. Belgija je početkom 2014. dopustila eutanaziju djece koja su terminalno bolesna. Predlagači toga zakona navode da djeca mogu sama o tome odlučiti, uz prethodni razgovor s dječjim psihijatrom ili psihologom. Belgijski donositelji toga zakona kažu da na taj način dijete lišavaju boli, ne pitajući jesu li ta djeca nesretna? Kako možemo znati da, primjerice, dijete od pet godina može shvatiti tu situaciju? Inače, Belgija, Japan i Nizozemska prve su države na svijetu koja su legalizirale eutanaziju. Posljednjih se godina u Nizozemskoj udvostručio broj onih koji su eutanazijom zatražili kraj života! Pristaše eutanazije sada se zalažu i za daljnju liberalizaciju zakona - traže odobravanje eutanazije za sve Nizozemce starije od sedamdeset godina te dopuštaju da se ubije dijete s Down sindromom i poslije rođenja!
Zakonske (rigidne) zabrane pobačaja ništa ne riješavaju, jer žene odlaze obaviti pobačaj u "liberalnijim državama". Postoje "granični slučajevi" ZA abortus, na primjer kod silovanja, incesta ili kada je majčin život dovesen u pitanje. Ali, argument zagovornika abortusa u svakom slučaju i bez ikakvih preventivnih programa po principu slobode izbora o svom tijelu je krajnje etički dvojben, jer postoji dugi život u utrobi. Ako je sve relativno, onda kulturu života zamjenjuje pravo odlučivanja o smrti drugoga. Milivoj Solar, u knjizi 'Kritika relativizama ukusa', piše: "Ako je sve relativno, bi li to moglo značiti da je onda samo ta istina apsolutna? Ako to znači, onda nije sve relativno, ali je odustajanje od znanja o moralu".
Papa Ivan Pavao II. upozoravao je da je suvremeno društvo u procjepu kulture života i kulture smrti. Zato se vrijedi podsjetiti oproštajnog pisma vrsne hrvatske novinarke Ane Rukavine 'Želim život'. Nerođeni bi možda istu poruku imali da su je imali priliku iskazati. Zar ne?
(Dr. sc. Zlatko Miliša, profesor je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta J.J.Strossmayera u Osijeku).