Od najavljivanih reformi, naročito onih gospodarskih, vjerojatno već sve boli glava. Pa i od navodno najuspješnije, porezne, prema kojoj su, povećanjem neoporezive osnovice brutoplaće, plaće trebale rasti. To je u startu trebao biti i najjači adut premijera Andreja Plenkovića i prezadovoljnog mu ministra financija Zdravka Marića.

No jeste li upoznali ikoga tko vam se pohvalio značajnijim povećanjem plaće? Teško. Jer malobrojni su sretnici koji zarađuju više od deset tisuća kuna pa da su to mogli i osjetiti, a takvi se vjerojatno i ne kreću u vašim krugovima, jer ih je jednostavno malo. Sve u svemu, od povećanja plaća - ništa.

A da se gospodarski trendovi prema naprijed sporo kreću, upozoravaju brojni ugledni ekonomisti, kao i Hrvatska udruga poslodavaca. Radi se samo o kozmetičkim promjenama, pa se i dalje sve svodi na tapkanje u mjestu ili, još gore, pogoršanju, s obzirom na rast cijena inputa u proizvodnju, ali i robe široke potrošnje, usluga, energenata i čega sve ne. Zato - dosta je već mazanja očiju, od “pokretanja Hrvatske” također i dalje ništa. Stoga je vjerojatno malo koga iznenadila ovotjedna reakcija Europske komisije koja nam je uputila prilično oštro upozorenje kako u godinu dana nije provedena niti jedna strukturna reforma. Iz EK upozoravaju da ćemo bez reformi imati samo jedan posto rasta, a ne bar tri, kako to vladajući HDZ i Most očekuju. To što se hvalimo da u Hrvatskoj nezaposlenost navodno pada, administraciju u Bruxellesu nije nimalo impresioniralo jer i sami su istaknuli da je uglavnom riječ o iseljavanju ljudi iz zemlje, što je postao državni problem broj jedan.

U Hrvatskoj, jednostavno rečeno, nema gotovo nikakvog napretka, što vodi tomu da smo i nadalje najsiromašnija članica EU, siromašniji čak i od Rumunjske te Bugarske. I doista, podosta je razloga za zabrinutost uza sve te skromne rezultate Plenkovićeve vlade, ma koliko se njegovi bljedunjavi ministri trudili uvjeriti nas u suprotno. A puno je i laži o bilo kakvom napretku, štoviše može nam biti samo još gore.

Građani su sve zaduženiji, uostalom kao i sama država, pa je i apatija naša dijagnoza, a izlaz - bijeg u inozemstvo, jer većina se ljudi nije stanju izboriti za bolji položaj. To je ostao prvilegij samo malobrojnih elita i onih koji su se dobrano nakrali, a koji takvo stanje nastoje zadržati jer njihovoj pohlepi nema kraja, a uz to su “jadni” nesposobni bilo što pokrenuti. Najseljačkije rečeno, gladni paraziti nam i dalje sišu krv.

Piše: Damir GREGOROVIĆ