Nakon što su dodijeljeni “Zlatni globusi”, BAFTE, SAG-ovi, zatim nagrade Nacionalnog društva filmskih kritičara, Udruženja američkih producenata i Udruženja američkih redatelja, na red je došao i vrhunac sezone filmskih nagrada - Oscar. Naime, u nedjelju, 26. veljače u Los Angelsu održat će se 89. dodjela Oscara. Iako već godinama želim bojkotirati cjelonoćno bdjenje uz male ekrane, mazohist u meni probudi se nekoliko dana prije dodjele, pa tu noć provedem ispijajući goleme količine kave i brsteći sve vrste grickalica koje se mogu pronaći u mome kućanstvo. No, za razliku od prijašnjih godina, kada neke od naslova nisam imao prilike gledati prije dodjele, ove sam uspio odgledati svih devet filmova nominiranih za glavnu nagradu - najbolji film.

Mjesecima već pokušavam dokučiti zbog čega se oko ovog SF-a Denisa Villeneuvea podigla tolika prašina. Kritičari spominju priču o komunikaciji u svijetu koji nikako da pronađe zajednički “jezik”, drugi (a među njima su redatelj i Amy Adams) govore kako je ovo priča o roditeljstvu. Iskreno, meni osobno film je bio dosadan i poprilično predvidljiv i nerazumljiv, s obzirom na to da je navodno riječ o komunikaciji, no najbolje je da ga odgledate i odlučite sami. No, ako hoćete ozbiljan i čudan ZF, moja vam je preporuka “Ispod kože” Jonathana Glazera.

Iskreno moj osobni favorit, iako moram priznati da mi nije jasno kako je ovaj mali nezavisni film, vestern-krimi-triler škotskog redatelja Davida Mackenzija, uopće upao u ovu konkurenciju. Sve u ovom filmu je savršeno pogođeno. Od atmosfere pre-Trumpove Amerike, zemlje u kojoj su njezini stanovnici odavno izgubili vlastito dostojanstvo i ponos, do vrhunskih glumačkih rola glavnog kvarteta, krajolika od kojega zastaje dah do soundtracka Nicka Cavea i Warrena Ellisa.

Priča toliko nevjerojatna da je jednostavno trebala biti snimljena. “Lav” je priča o petogodišnjem dječaku koji se izgubi na ulicama Calcutte, tisućama kilometara od svoga doma. Preživi mnogo toga prije nego ga posvoji par iz Australije. Dvadeset i pet godina poslije kreće u potragu za svojom izgubljenom obitelji koristeći Google Earth. Možete redatelju Garthu Davisu prigovoriti da je snimio klasični oskarovski film, no siguran sam kako će vam osmogodišnji Sunny Pawar izmamiti poneki suzni osmijeh na lice.

Sve dok se Hollywood ne odluči snimiti film o najzaslužnijima za svoje putovanje u svemir, svakih nekoliko godina dosjete se nekog “neočekivanog” heroja zbog kojega su bili prvi na Mjesecu. Međutim, to vas ne bi trebalo odgovoriti od sjajne biografske drame temeljene na knjizi Margot Lee Shetterly o afroameričkim matematičarkama koje su navodno bile “mozak” NASA-ine najveće operacije u povijesti. I dok su Octaviju Spencer nominirali za sporednu glumicu, nepravedno su izostavili Taraji P. Henson u kategoriji glavne glumice.

Mnogi će reći kako se “Moonlight”, redateljski debi Barryja Jenkinsa, nikada ne bi našao na ovoj listi da prošlogodišnju dodjelu nisu pratile rasne kontroverze. No, ti isti očito nisu gledali ovu meditativnu melankoličnu priču o odrastanju prožetu aktualnim temama o klasnoj nejednakosti, muškosti, seksualnosti i ljubavi u kojemu je Jenkins odao počast vlastitim filmskim uzorima (Wong Kar-wai, Hou Hsiao-hsien, Claire Denis) te radnju prožeo oporim i povremeno bijesnim glasom gotovo zaboravljenog velikana književnosti imenom Jamesa Baldwina.

Ako zanemarite sav ples i pjesme u “La La Landu” i posvete zlatnom dobu holivudskih mjuzikala, o kojima kritičari ne prestaju gnjaviti, ostat će vam ljubavna priča ispričana kroz prizmu četiri godišnja doba. Univerzalna romantična, tužna, pomalo srceparajuća priča stara koliko i filmska vrpca o dvoje “sjebanih” mladih ljudi koji pokušavaju ispuniti svoje snove. A opet nakon što napustite tamu kinodvorane, neočekivano ćete biti ispunjeni radošću i nadom.

Već nakon “Hrabrog srca” mogli smo naslutiti kako će povijest filma Mela Gibsona pamtiti prije svega kao velikog redatelja, a ne kao glumca. “Pasija” i “Apocalypto” dokazali su kako je Gibson, dok stoji iza kamere, na tragu veličina poput Petera Weira i Carla Theodora Dreyera. Biografska drama “Greben spašenih” istinita je priča o Desmondu T. Dossu, heroju II. svjetskog rata, kojega je maestralno odigrao Andrew Garfield, a čijih drugih sat vremena ulazi u istu rečenicu sa “Spašavanjem vojnika Ryana”.

Adaptirati dramsko djelo, odnosno prebaciti ga na veliki ekran vjerojatno je teži zadatak nego snimiti film prema videoigrici. Nakon što je na kazališne daske postavio nagrađivanu djelo Augusta Wilsona, Denzel Washington je istu dramu i ekranizirao. I odradio je majstorski posao jer unatoč tomu što se ova teška sporohodna drama gotovo u cijelosti odvija u dvorištu jedne kuće u Pittsburgu, vjerujem kako to nećete primijetiti. I da Viola Davis mora dobiti Oscara za najbolju žensku sporednu ulogu.

Svih pet nominiranih u kategoriji najbolje glavne muške uloge ove godine zaslužuju nagradu. No, tako to obično biva, jednu godinu teško je pronaći dobru ulogu među nominiranima, a ove godine imamo sreće pa su Ryan Gosling, Denzel Washington, Andrew Garfield i Viggo Mortensen odgrali neke od ponajboljih životnih rola. Međutim, Casey Affleck dobit će Oscara. Mora ga jednostavno dobiti. Jer način na koji je odglumio svoj lik ulazi u sam vrh sedme umjetnosti, rame uz rame s Danielom Day-Lewisom u “Bit će krvi” ili Williamom Hurtom u “Poljubac žene pauka”.