Vezani članci
HRVATI KAKVI JESU, KAKVI NISU I KAKVI BI MOGLI BITI (I.)
VELIMIR SRIĆA:
Objavljena prošle godine, knjiga “Kakvi su Hrvati”, čiji je autor prof. dr. sc. Božo Skoko, u javnosti je izazvala veliko zanimanje i brojne polemike.
S podnaslovom “Ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima”, ovo vrijedno izdanje umnogome pruža odgovore na naslovno pitanje te daje uvid u niz činjenica i fenomena kad je o hrvatskom narodu i hrvatskom društvu riječ.
Kako je i ovotjedna tema Magazina naslovljena upravo kao i knjiga prof. Skoke, logičnim se nametao razgovor s njezinim autorom.
Kad bismo ukratko saželi - kako bi zapravo glasio odgovor na pitanje kakvi su Hrvati?
- Teško je generalizirati. Moramo imati u vidu kako je naš hrvatski identitet prilično kompleksan s obzirom na naš zemljopisni položaj na raskrižju kultura i civilizacija te stoljetne utjecaje različitih političkih i kulturnih središta od Rima i Venecije, do Beča, Pešte i Beograda, odnosno od Venecije do srednje Europe, turskog carstva, Bizanta i Balkana. Zato je naš identitet tako raznolik od regije do regije, ali i prilično bogat, što lijepo vidimo u kulturnom nasljeđu, tradiciji, pa i gastronomiji. Međutim, koliko god bili različiti od regije do regije, uspjeli smo se održati zajedno i preživjeti sve nedaće. Dakle, uporni smo, izdržljivi, hrabri, iako često volimo izigravati žrtvu. Tomislav Ladan je jednom lijepo rekao: 'Hrvati su čudo pod zvijezdama. U koju god ste ih posudu stavili, oni su preživjeli, i Veneciju, i Tursku Carevinu, i Austro-Ugarsku, i dvije Jugoslavije. Dakle, imaju svojstvo solne kiseline koja je stavljena u jednu posudu. Ali imaju još nešto. Imaju svojstvo da razjedaju sami sebe...' E, to je naša druga ključna odlika - ta hrvatska ljubomora, jal. Ne volimo tuđi uspjeh, uživamo u prosječnosti, po onoj socijalističkoj - svima jednako i neka nitko ne strši. To nam je golemi uteg u društvenom, ali i gospodarskom razvoju, iako imamo sve preduvjete za ozbiljan iskorak.
S druge strane, činjenice kazuju kako su Hrvati prilično otvoren i tolerantan te prilagodljiv narod, unatoč nekim etiketama koje sami sebi prišivamo. Također smo kreativan narod. Pritom kad kažem kreativan, mislim na doprinose umjetnosti, kulturi, kreativnim industrijama, ali i na onu negativnu kreativnost u zaobilaženju zakona i nadmudrivanju s institucijama. Hrvati su i miroljubiv narod, iako nas kroz povijest bije glas ratobornih. Zapravo su Hrvati veliki domoljubi i ponosan narod, pa su se spremni žrtvovati za više ideale, mnogo više od nekih drugih europskih naroda. Profesor Kale je pisao kako Hrvati imaju istančan osjećaj i za pravdu i pravednost, kako se vole međusobno pomagati te kako imaju izraženu ljubav prema majci, majci u obitelji, ali i Majci Božjoj.
Na tom tragu - jesu li skloni individualizmu ili zajedništvu, što nas razdvaja, a što okuplja, što baca u očaj, a što zabavlja, da budem malo banalan?
- Hrvati su prilični individualci i teško postižu zajedništvo, osim u ratu i sportu, o čemu svjedoči izostanak ozbiljnije suradnje oko velikih projekata u gospodarstvu, ali za njih vrijedi i ona narodna 'dva Hrvata i tri stranke'. Isto tako skloni smo poslušničkoj i autoritarnoj kulturi, pa se volimo klanjati vođama, a ne razvijati istinsku demokraciju. Kroz povijest smo često imali problema s tzv. političkim elitama. Isto tako, spremni smo precjenjivati sve što dolazi sa Zapada i stavljati se prema njima u inferioran položaj, a nadmoćno se postavljati prema svemu što dolazi s Istoka. Imamo kompleks male zemlje i malog naroda, iako je od nas teritorijalno manje čak devet članica EU-a, kojima to uopće nije problem da pokažu svoju dominaciju unutar EU institucija. Nažalost, imamo puno kompleksa, za razliku od naših susjeda Srba, koji imaju premalo - kako reče dobitnik Pulitzera Chris Hedges.
Koliko Hrvati drže do nacionalnog identiteta? Drugim riječima, jesmo li kroz povijest više držali do vlastitog identiteta i kakvo je u tom pogledu stanje danas?
- Moram priznati kako su naši vlastodršci posljednje desetljeće prilično lutali bez osjećaja za nacionalni identitet, zajedništvo i nacionalne interese, pa su u državi stvoreni prilična psihoza, rastresenost, pesimizam, podjele... Narod uopće ne zna kad mu je Dan državnosti, nacionalni ponos kao pokretačka snaga se poprilično izgubio. Dolaskom gospođe Grabar Kitarović za predsjednicu i Andreja Plenkovića za premijera osjećaju se neki pomaci nabolje. Krajnje je vrijeme da okupimo kreativnu energiju, stvorimo potreban optimizam, postignemo zajedništvo u ostvarenju ključnih nacionalnih ciljeva te počnemo cijeniti talentiranije, radišnije i sposobnije među nama, umjesto svojih ideoloških istomišljenika. Treba nam novi nacionalni identitet, ali i bolji imidž u svijetu. Pitanje nacionalnog identiteta i imidža nije više samo politička kategorija već i ekonomska jer se razina nacionalnog ponosa, odnosno odnosa prema vlastitome odražava i na gospodarski uspjeh zemlje. Stoga razvijene države poput Njemačke i Britanije kontinuirano ulažu u jačanje nacionalnog ponosa i vlastito brendiranje.
Drže li Hrvati i koliko do obiteljskih vrijednosti? Koliko su konzervativni, koliko liberalni, i prema kojim pitanjima?
- Pratimo li medije i javne forume, onda proizlazi da su Hrvati prilično konzervativni. Međutim, pogledamo li statistike i napravimo usporedbu s drugim europskim narodima, onda vidimo da su Hrvati i te kako liberalni - od odnosa prema braku do tretiranja manjina u društvu. Uostalom, pogledajmo broj rastavljenih u odnosu na broj vjenčanih ili razinu prava koju imaju manjine u našem društvu.
Držimo li do kulturnog uzdizanja ili padamo na trivijalne vrijednosti (estrada, narodnjaci, cajke...)?
- Ako gledamo koliko Hrvati čitaju, onda ćemo vidjeti da su podaci prilično poražavajući. S druge strane stoljećima nas prati percepcija kako smo kulturan narod, poglavito kod istočnih susjeda. Ima tu ponešto istine ako pogledamo razinu kulturne produkcije i ponude u odnosu na naše susjede. Na to možemo biti ponosni. Međutim, činjenica je da je naše društvo i te kako zahvatio sindrom banalizacije, ili 'kultura štikle', kako bi rekao moj prijatelj Predrag Grubić. To je poražavajuće. Nažalost, čak i u velikom dijelu medija takvi sadržaji istiskuju ozbiljnu kulturu.
Jesu li Hrvati skloni gledati samo vlastite interese ili suosjećaju i s problemima drugih i skloni su pomaganju potrebitima?
- Hrvati imaju i te kako razvijen osjećaj pomaganja, suosjećenja... To nas prati kroz cijelu povijest, i to su zamijetili mnogi autori koji su se bavili hrvatskim mentalitetom. A uostalom to smo pokazali i tijekom Domovinskog rata, a pokazujemo kad god se netko nađe u nevolji, od poplava u Slavoniji do potrebitih oko nas. Tu hrvatsku gostoljubivost osjetile su i mnoge izbjeglice koje su prolazile kroz našu zemlju. A o njoj se piše i u turističkim vodičima. Na to možemo biti vrlo ponosni.
Kakav bi u konačnici bio zaključak?
- Hrvati nisu ništa bolji ni lošiji nego bilo koji drugi europski narod. Ali sigurno imamo neke svoje specifičnosti koje su rezultat našeg povijesnog hoda, iskustava, mentaliteta. Definitivno moramo više cijeniti i poštovati sebe, pa će nas i drugi poštovati.(D.J.)
(Dr. sc. Božo Skoko sveučilišni je profesor, komunikacijski stručnjak i publicist. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu obnaša dužnost predstojnika Odsjeka za strateško komuniciranje i voditelja poslijediplomskih studija iz odnosa s javnošću)
VIŠESLAV ARALICA
Postoje dvije Hrvatske i dvije vrste Hrvata
U svojoj sam knjizi “Kmet, fiškal, hajduk” zaključio kako je pokušaj davanja jednoznačnog odgovora na pitanje kakvi su Hrvati u prvoj polovici prošlog stoljeća završilo neuspjehom, ali sam također i u intervjuu vašim novinama dodao misao kako bi danas, nakon dvadeset pet godina postojanja nacionalne države i ostvarenja - bar većim dijelom - hrvatskog nacionalističkog programa, takav odgovor mogao biti zamisliv.
- Zamisliv, naime, u tom smislu da smo danas kulturološki ujednačeniji nego ikada, da smo preko obveznog obrazovanja koje zahvaća sve Hrvate, preko medija koji od naše države čine jedno jedinstveno i umnogome izolirano komunikacijsko područje, preko sportskih međunarodnih natjecanja ujedinjeni i slični jedni drugima mnogo više nego u vrijeme kad je program hrvatskoga nacionalizma stvaran. Važnu ulogu pri tome - tko zna, možda i najvažniju - čini i utjecaj onoga što bi Antun Radić i njegovi sljedbenici zvali “tuđom kulturom”, a mi danas “američkom kulturom”, koja nas već desetljećima preplavljuje. Ali identitet ima i svoju političku komponentu. To je ono što me priječi da dadem jednoznačni odgovor na vaše pitanje. Postoje, očito je, dvije Hrvatske i dvije vrste Hrvata, dva različita identiteta Hrvata danas. Imajmo na umu da se i sam sadržaj pojma “identitet” mijenja s vremenom, pa se ono što je nekad za proučavanje i održavanje, njegovanje identiteta bilo važno danas smatra nevažnim - primjer su “narodni običaji” koji su za Antuna Radića bili presudni, a danas su neobavezna zabava za ono malo ljudi koje to zanima. Zapravo, može se reći da svaki akutni problem jedne političke zajednice ljudi postaje istovremeno i problemom identiteta ljudi koji je čine. Hrvati tu nisu nikakav poseban slučaj - nisu to nikada ni bili. To je općeniti problem zapada, odnosno moderne. Ovako izrečeno, to bi moglo značiti i da sa stvaranjem nacionalne države i svega onoga što je čini, a o čemu sam prethodno govorio, nacionalistički program nije završio. Nacionalisti - upravo oni koji grčevito tragaju za čvrstim identitetom i koji u nacionalnoj državi vide instrument zaštite identiteta - uvijek su razočarani nacionalnom državom. To je sudbina svake ideologije, ujedno i ono što je drži na životu. Posao još nije gotov - drugim riječima: još ima neprijatelja, onih od nas drugačijih.
Jesmo li tijekom povijesti više držali do vlastitog identiteta i kakvo je o tom pitanju stanje danas?
- Nacionalni identitet danas je stvar nacionalne države i svega što ona znači. On nam je diktiran od vrtića pa dalje u svakodnevnoj komunikaciji sa svima i svačime oko nas. U tome se smislu može reći da do njega držimo više danas nego u vrijeme naših predaka, ili bolje je reći onih koji su živjeli u vrijeme kad se nacionalistički program koji je težio za nacionalnom državom stvarao. Ako se to uopće može usporediti - u što sumnjam. Identitet za nas danas nije isto što i identitet naših predaka, jednostavno zato što nas muče drukčiji problemi. Način na koji se on stvara također je neusporediv jer se komunikacijsko područje drastično povećalo, metode komuniciranja još drastičnije. Danas imamo autoritet znanosti koja utvrđuje naš identitet, prije ga nije bilo. Danas možemo reći da je, primjerice, ime Višeslav najstarije hrvatsko ime, premda u tisuću i pokoju godinicu postojanja zajednice koja se naziva Hrvatima na ovim prostorima tisuću godina ni jedan Hrvat svome sinu nije dao to ime niti je znao da je ikada postojao ijedan Hrvat s tim imenom. Autoritet na koji se pozivamo kad tvrdimo da je upravo to najstarije hrvatsko muško ime je povijesna znanost, odnosno arheologija. Isto vrijedi i za meni zanimljiv slučaj hrvatske vojne tradicije. Premda su Hrvati bili intenzivno uronjeni u ratničku kulturu i način života, baš kao i drugi europski narodi, samo nešto duže od većine njih, ta je njihova ratnička tradicija danas posve izvan našeg identiteta. Danas su “satnik” i “bojnik” - neologizmi hrvatskog jezikoslovnog slavenofilstva kasnog 19. stoljeća - znak hrvatskog identiteta, dok su svi pusti harambaše, alfiri, serdari, koluneli i kapitani zaboravljeni ili odbačeni kao nešto tuđe, tuđinsko, odbojno.
Drže li Hrvati do kulturnog uzdizanja ili padaju na trivijalne vrijednosti (estrada, narodnjaci, cajke...)?
- Kad čujem riječ “kulturno uzdizanje”, dođe mi da kupim pištolj - eto moje parafraze glasovite izjave ozloglašenog ljubitelja umjetnina. Zapravo, dođe mi da se tužno nasmijem, i to zbog mnogo razloga. Primjerice, može li se govoriti o ikakvom kulturnom uzdizanju u državi u kojoj većina njezinih građana bez ikakvog srama tvrdi da nisu i da neće pročitati ni jednu knjigu u tekućoj godini? Kako sam upućen u kulturnu povijest Hrvata u međuratnom razdoblju i dobu NDH, imam dojam da se danas, kad je gotovo svaki Hrvat pismen, čita razmjerno manje knjiga i da su tiraže znatno manje nego u vrijeme kad je uistinu pismenih Hrvata bilo otprilike polovina od ukupnog broja. Ja opet mislim da Hrvati nisu takva iznimka u kontekstu civilizacijskog kruga kojem pripadaju, i smatram da se određena kulturna dekadencija vidi i u drugim nacijama, odnosno onim nacijama čijem smo kulturnom utjecaju izloženi desetljećima ili stoljećima. Mislim da bi razlog mogao biti ono što me uistinu nasmijava kad čujem za sukob kulture i trivijale. Tko je, naime, mjerodavan da odredi što je tu što? Razlikovanje kulture i trivijale, kiča, nekulture postojalo je, i mislim da jedino može postojati, samo u klasno raslojenim društvima u kojemu se zna tko je gore, a tko dolje. Samo se ukus onih gore drži kulturom, dok je ukus onih sagnute šije zapravo sramota, trivijala. Usudio bih se reći da se prijelaznome razdoblju preokreta vrijednosti u kulturi - a koje je čak prethodilo političkom preokretanju - može nazreti kraj. Naši preci - ovdje ne mislim samo na Hrvate, naprotiv, mislim na naše duhovne pretke Europljane - koji su rušili politički poredak “starog režima”, prihvaćali su istovremeno i uglavnom bez pogovora kulturu onih koje su rušili s prijestolja. Prihvaćali su staru hijerarhijsku podjelu na kulturu i nekulturu. Ali kad-tad se i kulturni preokret morao dogoditi, kad-tad je i nekultura bivših robova morala biti emancipirana. Dok god postoji nada u besklasni svijet, svijet jednakosti i bratstva, emancipacija kulture bivših robova ima smisla. Ali ima li je doista danas? Ili i dalje vrijedi da je kultura zapravo ono što se sviđa onima koji vladaju, onima koji su snažni, opasni, kojih se drugi boje? U modernim demokracijama postoji ono što zovemo vlašću - to je zapravo birokratski aparat, koji ima moć, ali ipak ne više onako zastrašujuću kao nekada, jer je ograničena i opterećena odgovornošću. Ta vlast čistom inercijom uzdržava onu nekadašnju kulturu i kroz stare institucije još uvijek održava na životu hijerarhiju kulture i nekulture. Postoji unutar tog aparata nevidljiva klijentelistička mreža - i tu je vlast i moć zastrašujuća jer je sakrivena, zbog čega joj nedostaje odgovornosti. A postoji također i moć koja je suprotstavljena državi, vlast ulice, kriminalaca i kriminalnih organizacija, razbijača - i tu je moć, i to zastrašujuća jer je neposredna i neograničena. Na tim razinama već nema inercije. Ono što ste vi nazvali trivijalom zapravo je kultura onih koji danas stvarno vladaju - dakle glavom i bradom prava kultura.(D.J.)
(Dr. sc. Višeslav Aralica, povjesničar, autor je knjige “Kmet, fiškal, hajduk: Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945.”)
EMIL ČIĆ
U nas još uvijek vlada socijalistički mentalitet
Kad se postavlja pitanje kakvi su Hrvati, nerijetko čujemo da u nas još uvijek vlada tzv. socijalistički mentalitet. Kako to komentirate, je li tomu doista tako?
- Ako uzmete u obzir da su srbokomunisti (čiji se orjunaški nasljednici danas nazivaju antifašistima, kako ih je drug Staljin naučio) godine 1945. svojim rukama pobili cjelo Domobranstvo NDH (nasljednu vojsku Austro-Ugarske iz 1918.!, uz nove mlade regrute), koje je u trenutku ubojstva imalo oko 300.000 vojnika (a, možda i više) i bar 700.000 civila, zajedno s brojnim Hrvatima, koji su vodili hrvatski Križarski rat sve do oko 1952. godine, onda je jasno da je komunistima i četnicima preodjevenim u komuniste ostalo roblje koje su odgajali na laži u idućih sedamdeset i više godina. Potomstvo roblja naslijedilo je ropski mentalitet, a narodni ustanak protiv srpske vlasti 1990. godine bio je moguć samo zato što je od srbijanskog S. Miloševića bila ugrožena i domaća UDBA, koja je prihvatila hrvatsku emigraciju, da se tako održi na vlasti. Kako je ta propaganda krivotvorenja istine (i stvaranja ropskog mentaliteta, koji se pokorava laži) izgledala u praksi opisali su brojni autori, a jedan od njih je i Gordan Akrap, koji je to opisao u knjizi “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapoa i OZNA-e". Između ostaloga autor navodi da je "UDBA ciljano, po nalogu Partije, oblikovala javno znanje, tako da su izmišljeni i iskonstruirani podatci i događaji... predstavljani kao vjerodostojne i potpune istine...” Naravno da je odgoj u komunističkoj laži odgojio socijalistički mentalitet uravnilovke, koji ne poštuje obrazovane ljude, ni ljude od karaktera i višeg ranga.
Možemo li i koliko danas govoriti i o podaničkom mentalitetu Hrvata, i zašto?
- O podaničkom mentalitetu čipiranih robova/duša (g)robova, idealnom za Novi svjetski poredak, svakako možemo govoriti jer je razina uvreda i poreznih i drugih nepravdi počinjenih od nenarodne 'vlasti' svakako dosegnula vrhunac, koji bi u nekom drugom slobodarskom narodu izazvao vojni udar ili narodni ustanak. No, kako je u Hrvatskoj dopustivo da Pupovac dobiva subvencije za četničku djelatnost i vrijeđanje Hrvata preko srbijanskog tjednika financiranog hrvatskim novcem - onda se svakako može govoriti o podaničkom i ropskom mentalitetu, koji je izgubio nacionalno i ljudsko dostojanstvo: radije će 300.000 mladih otići u inozemstvo negoli milom ili silom smijeniti razbojničku vlast i razbojničko državno uređenje. Što je to negoli radničko-ropski podanički mentalitet. Kruha i igara, bez heroizma i dostojanstva hrvatskih pradjedova.
Koliko ideologije utječu na mentalitet (i identitet) naroda, pa tako i Hrvata? Je li taj utjecaj danas manji nego u prošlosti ili veći?
- Ideologije su preko medija i iznakaženog odgoja i obrazovanja stvorile rulju bez odgovornosti i ikakvih duhovnih kriterija. Zbog toga se masi može prodavati i 'kršćanska vjera', bez katoličkih dogmi i istinitih sadržaja, jer masa ne će prepoznati bit i sadržaj vjerske ili ideološke istine: ne postoji odgoj bez ideoloških sadržaja! Svaka je ideologija nova religija, pa su tako i komunizam i liberalizam skup idejnih uvjerenja, kao što je i vjera skup idejnih uvjerenja, s tom bitnom razlikom da je kršćanstvu otac Krist, a ideologijama bez Krista otac je antibožanski duh, koji samo vjernici umiju prepoznati. Budući da katolici toliko 'vole' svoju vjeru da ne prepoznaju prave i lažne proroke, istinite i lažne vjerske vođe, naravno je da je utjecaj svih vrsta laži na mase mnogo jači, stoga je ta podložnost laži i uvjet za ropski mentalitet masa, jer su srušeni uvjeti da se mase bore za poštenje, istinu i pravdu. To je ono doba koje se može nazvati epohom poklonstva Antikristu. Kojeg uostalom i očekujemo, kao konačan ishod stanja, jer jasni simptomi poklonstva nepravdi su ovdje. Na žalost, kao 'predziđe kršćanstva' nakon 600 godina borbe protiv Balkana, Hrvati su pali na ispitu i nek im se dragi Bog smiluje.
Slavoncima savjetujem da se brzo i dobro pripreme za rat sa Srbima, jer četničke prijetnje Hrvatskoj će se uskoro i ostvariti, a Slavonija je prva na udaru.(D.J.)
(Mr. sc. Emil Čić, HAZUDD, Basel-Zagreb)