Vezani članci
HRVATI KAKVI JESU, KAKVI NISU I KAKVI BI MOGLI BITI (II.)
VELIMIR SRIĆA:
Ako bismo pokušali odgovoriti na jednostavno pitanje - kakvi su Hrvati, odgovor ne bi bio nimalo jednostavan. Bio bi umnogome kompleksan, uostalom kao što je kompleksan i sam fenomen identiteta, a posredno i mentaliteta.
U Hrvatskoj je napisano nekoliko zapaženih knjiga o identitetu i imidžu Hrvata i Hrvatske, pa uz niz vrijednih znanstvenih istraživanja moguće je složiti više ili manje relavantnu hrvatsku identitetsku sliku, s više ili manje ozbiljnosti i humora. Pritom je primjerice knjiga “Kakvi su Hrvati” autora Bože Skoke obvezatno štivo, kao i izdanja “Hrvatska 2020” Velimira Sriće, “Hrvatske posebnosti” Feđe Vukića, “Hrvatski kulturni i politički identitet” Eduarda Kalea te zbornici “Hrvatski identitet” Matice hrvatske, “Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu” urednika Nevena Budaka i Vjerana Katunarića te “Hrvatski identitet u promjeni” urednika Ivana Cifrića.
“Hrvatska je lijepa zemlja i po tomu smo prepoznati u cijelom svijetu, ali danas nas rijetko tko povezuje s nekim proizvodom, inovacijom, industrijom, uspješnim pojedincem, isključujući sportaše, manifestacijom ili spektakularnim arhitektonskim simbolom”, istaknuo je Skoko. “Za naše prirodne ljepote, more i tisuću otoka nismo mi zaslužni, već za to zasluga pripada Hrvatima iz stoljeća sedmoga koji su nas ovamo doveli”, dodao je Skoko.
ZAJEDNO U SPORTU I RATU
O hrvatskoj prepoznatljivosti, identitetu i mentalitetu, zanimljivo je i mišljenje dr. Robina Harrisa, povjesničara s Oxforda i bivšeg savjetnika britanske premijerke Margaret Thatcher. Tako Harris u jednoj od najboljih svjetskih knjiga o povijesti Dubrovnika ističe kako Britanci prepoznaju Hrvatsku jedino kao turističku destinaciju te kako ju smatraju malom, ali junačkom zemljom. O Hrvatima, kakvi jesu, pisali su mnogi uglednici iz emigracije poput Borisa Marune. Neki od zaključaka vrlo su znakoviti, poput ovoga: “Svakodnevno se susrećemo s mnoštvom situacija zbog kojih nam naši vlastiti Hrvati, umjesto da ih hvalimo, idu na živce.” Ili još bolje “na jetra”, kako je pisao Maruna u svojoj poznatoj pjesmi. Kao prvo, svi sve znadu. Drugo, ostavljaju smeće za sobom. Treće, u stanju su da vam probiju uši s revolucijom i ženama... - baš tako počinje Marunina pjesma koja u sebi ima podosta istine. Ali je jasno da se karakter jednog naroda ne može izraziti samo pjesmom ili hrpom stereotipa.
O tomu kakvi su Hrvati “sami po sebi” i u odnosu na druge raspravlja se i na portalima, u digitaliziranom svijetu. “S jedne strane bogati duh i otvorenost Mediterana, s druge uštogljenost austro-ugarskog nasljeđa, a s treće utjecaj Balkana sa svim njegovim čarima, ali i sirovošću. A utjecali smo i jedni na druge i međusobno se mijenjali i prilagođavali, pa smo svakako međusobno sličniji negoli smo slični drugim europskim narodima”, navodi i autorica teksta A. D. Brkić na portalu CroExpress.eu.
Između ostalog, na internetskim forumima kao specifičnu odliku Hrvata (bez obzira na to iz koje su regije) najčešće se može pronaći hrvatski jal. Svakodnevno on izlazi na površinu u zavisti i ljubomori prema susjedima, kolegama, pa i prijateljima. Svatko nam je sumnjiv čim malo strši iznad prosjeka, bilo da bolje zarađuje, da je sretniji ili uspješniji u nečemu... Osim jala, poznata nam je i ona stara hrvatska uzrečica “Dva Hrvata, tri stranke”. “Zašto je Hrvatima toliki problem zajedništvo, suradnja ili okupljanje oko jedinstvenog cilja ili vizije?” pita se autorica CroExpressa i dodaje: “Prije nego što pokušam odgovoriti na to pitanje, moram priznati kako, doduše, ima primjera kad nam to uspijeva. Primjerice, u sportu i ratu. Zbit ćemo redove i disat ćemo kao jedan kad treba izboriti pobjedu na svjetskim i europskim prvenstvima. A hrvatska nacija u vrijeme Domovinskog rata ostvarila je monolitno jedinstvo, kakvo se u povijesti ne pamti. Danas od tog duha zajedništva nema ni ostatka ostataka. Hrvatsko se društvo danas mrvi i raspada, dijeli i sukobljava... Nerijetko stranci stječu dojam kako imamo prelijepu zemlju, a zapravo ne znamo što bismo s njom. I doista im nije jasno što je uzrok tih naših podjela, sukoba, nesnošljivosti i odsutnosti dijaloga i tolerancije, u vremenu kad smo dogurali do vrata Europske unije i kada bismo složno trebali odrediti svoju budućnost... Nadalje, Hrvati sjajno mogu funkcionirati kao zajednica, ne samo u ratu i sportu već i kad treba pokazati solidarnost i pomoći bližnjemu u nevolji...”
Nadalje, jesu li Hrvati uistinu konfliktna nacija, kako je rekao svojedobno akademik Dušan Bilandžić, ili je to što nam se trenutačno događa produkt naše suvremene povijesti, tranzicije pomiješane s gospodarskom krizom i krizom vrednota? Možda je odgovor znao naš poznati akademik Josip Županov, koji je još 1993. pisao kako smo iz bivšeg samoupravnog socijalizma naslijedili radikalni egalitarizam, čija je glavna ideja da nitko ne smije dobiti više od onoga koji ima najmanje. Upravo u tom nasljeđu profesor je vidio antipoduzetnički stav koji je zavladao Hrvatskom te negativan odnos prema privatnim poduzetnicima. To breme nas je opteretilo i “intelektualnom uravnilovkom”, odnosno svođenjem svega u državi na prosječnost koja ne može prihvatiti inovacije. Očitovalo se i odbacivanjem stručnog znanja i profesionalnih kriterija te općenito antiintelektualizmom. Stoga ne čudi što smo danas protiv svega i svačega, što ne možemo podnijeti nečiji uspjeh ili prihvatiti da netko o nečemu zna bolje od nas.
POZITIVNE STVARI
Ipak nije prekasno za promjene. Ako ništa drugo, Europa će nas natjerati da se malo redefiniramo, kako bismo mogli svijetu reći tko smo i kakvi smo! Eduard Kale svojedobno je izdvojio pet vrednota koje su Hrvati kroz cijelu svoju povijest ipak uspjeli sačuvati: domoljublje (samo zahvaljujući toj činjenici hrvatski se narod uspio održati u okrutnoj povijesti), žrtvovanje (iako je Kristov misterij i kult križa bitno obilježje kršćanstva, vrednota žrtvovanja za drugoga i domovinu, kult žrtve i simbol križa nisu toliko naglašeni i gotovo sveprisutni ni u jednog naroda kao u Hrvata), ljubav prema majci (zbog ratova i smrti kojima su Hrvati bili izloženi, ponajprije muškarci, želja za opstankom okrenula se ženi majci, pa je ljubav prema majci uzdignuta u jednu od temeljnih vrednota u Hrvata; istodobno ova se vrednota u Hrvata vezala uz kršćanski kult Majke Božje), ispomoć (skrb o pripadnicima zajednice pretpostavlja se kao temeljni ćudoredni poziv pripadnika, briga za opstanak i boljitak zajednice), pravednost (pravednost kao vrednota u Hrvata uočljiva je još u ranom donošenju brojnih zakonika i statuta, u mnogim književnim djelima, u pravaškoj ideologiji...). Kale naglašava kako su neke od spomenutih vrednota svojstvene i drugim narodima, međutim Hrvati su ih usvojili kao svoje i ugradili u svoju svakodnevicu i stil življenja, čime su oblikovali svoju posebnost. Inače, u Hrvatskoj je i oko 87 posto katolika, koji se bar tako izjašnjavaju. Često znaju gunđati protiv Crkve kao institucije, pa i im je češće draži bivši papa Ivan Pavao II. ili današnji papa Franjo od, primjerice, kardinala Kuharića.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
STEREOTIPI O SLAVONCIMA
Stereotipima nazivamo skup osobina ili vjerovanja o tipičnim osobinama grupe ljudi, oni mogu biti pozitivni ili negativni. Iste osobine pripisujemo svim ljudima koji pripadaju određenoj grupi, zanemarujući činjenicu da se ljudi unutar iste grupe jako razlikuju. Kad se određeni stereotipi stvore, vrlo su otporni na promjene. Veliki broj Slavonaca njeguje svoju kulturu kroz različite zavičajne i folklorne manifestacije i smotre. Zbog tog razloga Slavonci su “šablonizirani”, pa su među ostalim Hrvatima Slavonci poznati kao bećari, pijanice i raspikuće, a Slavonke sklone ogovaranju, pakostima i grijesima svake vrste. Ako se uzimaju u obzir fizički stereotipi (ili predrasude - one imaju negativan kontekst), Slavonci su mali i debeli. Na slikama su prikazani s bocom vina i rakije, kulenom, slaninom i tamburicom. Jesmo li mi Slavonci doista takvi ili? Zbog stereotipa o Slavoncima reagirala je u pismu javnosti i Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema, navodeći: “Ono što ovo neveliko pismo želi posebno istaknuti jest stalno i uporno medijsko 'šabloniziranje' nas Slavonaca, Baranjaca i Srijemaca. Po tom uhodanom i ružnom stereotipu naši momci i muškarci su u pravilu: bećari, pijanice, raspikuće, bludnici i što sve još ne, a našim djevojkama i snašama su najvažniji dukati, one ne žele rađati djecu, sklone su ogovaranju, pakostima i grijesima svake vrste... Ne mislimo da toga nije bilo ovdje, kao i u bilo kojem drugom dijelu naše domovine, ali držimo da to ne smije biti toliko isticano kao jedina slika ljudi ovih krajeva. Pitamo se: zašto i zbog čega to mora i nadalje biti tako? Zašto rijetko tko od zaduženih za osmišljavanje i provođenje umjetničkih programa na spomenutom folklornim manifestacijama te inim umjetničkim ostvarenjima ne pokazuje one naše obične ljude kod kojih nema spomenutih nastranosti i grijeha, napose naše vrijedne i uporne seljake, obrtnike i radnike koji su časno i pošteno obavljali svoj posao, nosili pušku i branili svoju rodnu grudu, skromne i vrijedne djevojke i majke koje su rađale i stvarale novi život, radile na poljima i držale tri ugla kuće te izrađivale odjeću i ručni rad za sebe i svoje ukućane što nam služi na ponos i diku. Držimo da je vrijeme da se to napokon počne mjenjati!” stoji u pismu.
Inače, kad smo kod stereotipa i podjela po regijama, evo nekih od najčešćih mišljenja koja Hrvati dijele međusobno: Dalmatinci su lijeni; Slavonci su malo mirni, pa malo temperamentni; Bračani su škrti; Zagorci, Prigorci, Međimurci i Podravci su radišni i štedljivi; Istrijani najmanje drže do domoljublja itd.
ŠVEĐANI DJECU PLAŠILI HRVATIMA
Na pitanje je li istina da su Šveđani svoju djecu plašili Hrvatima Božo Skoko odgovara: “U srednjem vijeku pa sve poslije Hrvati su bili prepoznati u Europi kao prilično vješti ratnici, bili smo plaćenička vojska. Međutim, njihov kralj Gustav slovio je za prilično moćnog heroja i stradao je u jednoj bitci u 32-godišnjem ratu. Hrvati su ga došli glave. Onda su majke plašile djecu da će im ako budu zločesti doći Hrvati. Dugo godina nas je bio glas da se u Europi samo znamo boriti. To je bila komparativna prednost jer smo bili na granici s Turcima, pa smo unijeli nove vještine u europsko ratovanje. Čini mi se da smo predugo bili graničari i da je vrijeme da ponudimo nešto drugo Europi, a ne da čuvamo samo granice”.
SLAVEN LETICA
Skeptičan odnos prema državi i romantičan prema domovini
Povećano zanimanje istraživača, političara i novinara (javnosti) za fenomenologiju raznoraznih identiteta - osobnih, rodnih, spolnih, zavičajnih, etničkih, kulturnih, religijskih, nacionalnih, generacijskih, profesionalnih i inih - kao i identifikacija, potaknuto je epohalnim društvenim i kulturnim promjenama.
Te promjene bile su slom komunizma, kraj Hladnog rata i veliki trijumf (ili “trijumf”) kapitalizma, razvitak komunikacija i zapadnjačke demokratske paradigme, na jednoj, i procesi europskih integracija i globalizacija, na drugoj strani, koje su dovele u pitanje mnoge ljudske, nacionalne, političke i kulturne identitete.
Mit o iskonskom, izvornom, jedinstvenom i nepromjenjivom ljudskom i nacionalnom identitetu (mit o bitku čovjeka i bitku, “karakteru”, “osobnosti” ili “duhu” nacije) uništila je spoznaja da su svi identiteti u suvremenim društvima podložni promjenama:
“Nacionalni identiteti, kao i drugi identiteti, grade se i razgrađuju, uzdižu se i spuštaju, grle se i odbacuju. Različiti ljudi različito vrednuju nacionalni identitet u odnosu na njihove druge identitete i relativno isticanje i intenzitet nacionalnog identiteta kod svakog su naroda podložni promjenama”. Citat je to iz knjige Samuela P. Huntingtona “Tko smo mi? Izazovi američkom nacionalnom identitetu”. Cijela je knjiga zapravo romantična pripovijest o stvaranju, izgradnji i promjenama identiteta nove američke nacije tijekom dva i pol stoljeća. I današnjoj velikoj krizi američkog identiteta.
Inače, sam je identitet jedna od brojnih tajnovitih, enigmatskih tuđica koje se u hrvatskom i drugim južnoslavenskim jezicima vrlo teško mogu izraziti jednom riječju (smisleno i etimologijski prihvatljiva hrvatska inačica za taj pojam mogla bi s vremenom postati riječ “jastvo” ili “mistvo”) jer pojam identitet ne označava samo osobnost, istost ili istovjetnost, već i svijest pojedinca o vlastitoj pripadnosti istoj biološkoj ili društvenoj skupini (koji se određuju odgovorima na pitanja: Tko sam ja?, Tko smo mi?, Odakle dolazimo?, Što želimo?, Kuda idemo?). Identitet uključuje i komparativne prosudbe o osobinama, pripadnosti, vrlinama i nedostacima “njih” ili “drugih”.
Kad, dakle, pišem o identitetu, mislim na najjednostavnije određenje tog pojma, koji uključuje psihološku dimenziju: svijesti pojedinca o vlastitoj pripadnosti nekoj skupini i sposobnost samorefleksije.
U vrijeme ideologijske, političke i hladnoratne podjele svijeta na komunistički Istok i kapitalistički Zapad, ideologija je u bivšim komunističkim zemljama postala ključnim izvorom identiteta. Ta je ideologija (komunistička, staljinistička, titoistička) dovela do stvaranja multietničkih država ili ideologijskih “nacija” - Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke - koje bez te ideologije i kulta ličnosti “vođe” (Lenjina, Staljina, Tita) naprosto nisu mogle preživjeti. Komunistička je ideologija, s druge strane, dovela do podjele dviju tradicionalnih nacija: Njemačke (na Zapadnu i Istočnu), Koreje (na Sjevernu i Južnu) i Kine (na Kinu, Tajvan i Hong Kong). U dijelovima tih nacija u kojima su postojali kapitalizam i demokracija ostvaren je fantastičan gospodarski razvoj, a u onima gdje su bili komunizam i diktatura zavladalo je beznađe, praćeno gospodarskom krizom i krajnjim siromaštvom (Sjeverna Koreja).
Dosadašnja priključenja nacionalnih država Europskoj uniji nisu, očigledno, dokinula nacionalne identitete, nego su tek komplicirala problem ionako složenih višestrukih osobnih i skupnih identiteta: etničkih, građanskih, jezičnih, religijskih, kulturalnih, rodnih, svjetonazorskih, vrijednosnih, profesionalnih, političkih, generacijskih i drugih... Ustavno ozakonjenje instituta europskog građanina ne znači samo ostvarenje načela o jednakosti građana Europske unije pred europskim zakonima i sudovima nego donosi i nove lojalnosti i nove građanske i skupne identitete. Za razliku od većine drugih europskih naroda koji su vlastite države, nacije i društva stvarali i gradili u doba građanskih revolucija i u stoljećima mira, napretka i blagostanja, Hrvati - narod koji je vlastitu državu ostvario tek potkraj drugog tisućljeća - nisu naprosto dobili povijesnu šansu da do kraja osmisle, izgrade i žive hrvatski nacionalni identitet. Preciznije, naša su iskustva u izgradnji nacionalnog identiteta vezana za povijest naroda koji ima svijest o naciji, nema vlastitu državu, a ima snažan državotvorni mit - o navodno slavnim, bogatim i moćnim srednjovjekovnim kraljevima i kraljevstvima. Zato su hrvatski nacionalni osjećaji više vezani za simbolične, obredne, mitske i kulturne elemente zemlje i domovine (grb, zastava, himna, jezik, kulturno naslijeđe, povijesni mitovi i legende o moćnim i slavnim srednjovjekovnim kraljevima i kraljevstvima) negoli za pragmatične elemente suvremene države: vojska, diplomacija, zakoni, plaćanje poreza, svijest o državništvu i nacionalnim interesima.
Skeptičan odnos Hrvata prema “državi” i romantičan odnos prema “domovini” posljedica su tragičnih iskustava hrvatskoga 20. stoljeća. Naime, u tom su stoljeću čak i oni ljudi koji su cijeli život proveli u istoj kući, selu ili gradu - živjeli u dva carstva i pet država, a sahranili četiri diktatora, jednog vrhovnika i dvije civilizacije. U samo tri generacije bili smo - kao narod - svjedoci uzbudljive, burne, krvave, pa i višestruko promašene povijesti. Hrvatski narod ostavio je u 20. stoljeću: dvije propale totalitarne ideologije (fašističku i komunističku). Već sama činjenica da je od tri uobičajena pojma “domovina”, “očevina (otadžbina)” i “majčevina” u hrvatskome jeziku i narodu prihvaćen samo prvi pojam, koji etimologiju vuče iz “doma” (staništa), a ne iz biološkog podrijetla (oca ili majke), ukazuje na vezanost Hrvata za prostor, tradiciju i kulturu.(D.J.)
(Tekst dr. sc. Slavena Letice, čije dijelove prenosimo, u originalu naslovljen Tko smo, što smo i kakvi smo zapravo mi Hrvati, objavljen je u zborniku Hrvatski identitet Matice hrvatske iz 2011. godine)
RENATO MATIĆ
Totalitarni mentalitet krije se u politici
Kad se postavlja pitanje kakvi su Hrvati, nerijetko čujemo da u nas još uvijek vlada tzv. socijalistički mentalitet. Kako to komentirate, je li tomu doista tako?
- Svaki režim koji u sebi nosi sklonost totalitarnom podrazumijeva potrebu za potpunom kontrolom društva, pa je tako i u tzv. socijalizmu dugi niz godina, sve do sredine 80-ih, svatko tko je razmišljao izvan zadane partijske formule, bilo u ekonomskom bilo u političkom smislu, bio bar sumnjiv, a nerijetko je i službeno nazvan neprijateljem. Tako socijalistički mentalitet, prisutan kod svakoga tko ne prihvaća drukčije mišljenje, ili osobu koja drukčije misli, odmah etiketira “komunjarom” ili “ustašom”. Jednako je prisutan kod onoga tko zaposlenje ili rješavanja stambenog pitanja još očekuje od države. Najopasniji dio neprevladanog totalitarnog mentaliteta krije se u politici, tj. u samorazumijevajućem izjednačavanju posjedovanja vlasti i svemoći bez odgovornosti.
- Sve to se “spojenim posudama” prelijeva i u naše svakodnevne živote. I, logično, što je veće očekivanje, veće je i razočaranje, a to se vidi u nezadovoljstvu i u nemogućnosti razlikovanja čime moram i trebam biti nezadovoljan, a čime ne. Ipak ne smijemo pomisliti ono što naše političke elite priželjkuju, a to je bijeg u apolitičnost, tj. samoodricanje od činjenice da je svatko od nas sposoban postati demokratski odgovorna osoba, a to znači razumijevati što je pošlo krivo zato što sam ja nešto propustio ili pogriješio, a što je krivo zato što su politički i ekonomski moćnici propustili ili skrivili.
Kako se tu mora i treba postaviti država? Što je s individualnom inicijativom?
- Država mora osigurati prohodne institucionalne okvire, a naša je odgovornost kako ćemo taj slobodan i otvoren prostor iskoristiti. U nas nedostaje i jedno i drugo, ali i jedno drugome služi kao izgovor. Zbog nebrige za kvalitetu društvenih institucija, koja se očituje u zapošljavanju prema političkoj ili obiteljskoj podobnosti, institucionalni su okviri neprohodni za većinu nas “običnih smrtnika”, pa se “ubijamo” tražeći veze kako bismo prevladali sve moguće okolnosti, od čekanja u redu pa sve do potrage za poslom i sl. To postaje izgovor za odustajanje od individualne inicijative, pa često govorimo “tako je to oduvijek”, “sve je već unaprijed odlučeno” i sl. Našu apatiju, ali i beskrajnu strpljivost, mnogi od onih koji se bave politikom uglavnom tumače kao “glupost”, kojom se lako može manipulirati, pa nije čudno da se ušavši u svijet politike ponašaju u stilu “iz škole u ministarski kabinet”.
Koje se i kakve negativne pojave odražavaju na identitetsku sliku hrvatskog društva?
- Kao što vidimo u svim aferama, imate ljude koji budu gotovo uvrijeđeni kad im se postavi pitanje zašto i kako troše porezni novac. Mi smo jedni drugima uistinu različiti svjetovi. Zbog svega toga srozavaju se ili nepovratno gube integrativne društvene vrijednosti kao što su pravednost, solidarnost i međusobno uvažavanje. Svaki put kad se kazneni progon namjerno izbjegava, ili se nedjela pokušavaju opravdati raznim okolnostima, od ratnih ili u ime “viših ciljeva”, otvara se široki prostor da pojedinačno nedjelo postane redovita pojava. Nepoželjni i sramotni primjeri s vremenom postaju poželjni uzori, ratni profiteri pretvaraju se u uspješne poduzetnike, a njihovom “sposobnošću” i “u ime razvoja”, članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra preko noći ostaju bez svog udjela i bez radnih mjesta. Istodobno, svi drugi, a posebno mladi, promatraju i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati - tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za uspjeh. Naprotiv, donose neizvjesnu budućnost gdje će o svemu odlučivati baš oni čije su kriminalne aktivnosti i bezobzirnost ugrozile zajedničku budućnost. Tako smo izgradili realnost u kojoj se postupci od neodgovornih pa sve do kriminalnih bez problema opravdavaju ili napadaju isključivo ovisno o tome kojem stranačkom plemenu počinitelj pripada.(D.J.)
(Dr. sc. Renato Matić izvanredni je profesor pri Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu)