O pravoslavnom odgoju Vladimira Iljiča Lenjina koji je po majci Njemici bio luteranskog i židovskog podrijetla, ne znamo mnogo. Navodno je “raskrstio s religijom” već sa 16 godina.

No, ono što je sigurno, njegov nasljednik Josif Visarionović Staljin zamalo je postao svećenikom. Protjeran je iz sjemenista u Tbilisiju 1899., nakon što je pao maturu. O tome što je Lenjin mislio o religiji najbolje svjedoče ove dvije njegove misli: "Električna struja mora zamijeniti seljaku Boga. Neka se seljak moli struji, tako će više osjećati snagu središnje vlasti – umjesto neba“, i “popovska glava je za nas panj na kojem Partija oštri svoja komunistička koplja.“ Josip Broz je, kao što tvrde njegove hagiografije, u djetinjstvu bio ministrant, a pred samu smrt se u bolesničkoj postelji u Ljubljani ispovjedio. Kako piše Žarko Petan u svojoj knjizi “Čudesni život Josipa Broza Tita”, njegov ispovjednik, vlč. Franček Križnik, stradao je u nejasnim okolnostima pod kamionom kod Düsseldorfa već u ožujku 1980. Albanski komunistički vođa Enver Hoxha, koji je kasnije opako progonio religiju u maniri biblijskog Savla, odrastao je u tradiciji derviškog reda bektašija. Prije odlaska na studij u Francusku otišao je po blagoslov u tekiju u rodnu Gjirokastru kod šejha Selim-babe. Kasnije tijekom komunizma jugoslavenski košarkaški reprezentativci odigrali su najmanje jednu utakmicu u skadarskoj katedrali sv. Stjepana pretvorenoj u športsku dvoranu. Kim Il-sung, djed sadašnjeg sjevernokorejskog diktatora, odrastao je u izrazito religioznoj protestantskoj obitelji, a djed mu je bio prezbiterijanski pastor. Ni njega vjerski odgoj stečen u mladosti nije priječio od ideje da religiju iskorijeni ognjem i mačem. U Sovjetskom Savezu, prvoj zemlji komunizma, izrazito su se trudili iskorijeniti “opijum za narod”, kako bi napravili mjesta za svoj surogat, šaljući svećenike u gulage onkraj polarnog kruga i duboko u Sibir, pretvarajući crkve u skladišta, silose, ili tek obične ruševine, a samostane u psihijatrijske klinike. U golemoj “rupi” na mjestu pravoslavne katedrale Krista Spasitelja u Moskvi, dignute 1931. u zrak dinamitom, kasnije je niknuo “najveći otvoreni bazen” na svijetu. Crkva je ponovno podignuta za vrijeme Jeljcinove ere.

Nedavno objavljeni album “Hidden Music of the Russian Church: Sacred Chants after the Revolution 1917”, otkriva nam skriveni opus nekoliko ruskih autora koji su stvarali duhovnu i liturgijsku glazbu krišom, Aleksandra Kastaljskog (1856.-1926.), Aleksandra Nikoljskog (1877.-1944.), Pavela Česnokova (1877.-1944.), Aleksandra Aleksandrova (1883.-1946.), i Nikolaja Golovanova (1891.-1953.). Njihove umirujuće i besprijekorno izvedene skladbe, miljama daleko od subverzivnog modernizma Dmitrija Šostakovića koji je Hazjajinu “vadio mast” svojim opusom, snimio je Moskovski patrijarhijski zbor katedrale Krista Spasitelja pod vodstvom Ilje Toljkačeva. Najzanimljiviji lik je Aleksandrov koji je potekao iz miljea crkvene glazbe da bi naposljetku osnovao Zbor Crvene armije i skladao sovjetsku himnu. Upravo se zbor, koji od 1998. nosi njegovo ime, nedavno survao u Crno more na letu prema Siriji gdje je trebao pjevati u čast razaranja Alepa.