Svi oni koji su imali sreću biti prisutni otvorenju velike retrospektivne izložbe Tomislava Petranovića Rvata - Thome u Gradskom muzeju, uz suorganizaciju grada Nova Gradiška, 20. prosinca ove godine, doista su imali prigodu uživati u jednome, i ne samo u umjetničkome smislu, posve nesvakidašnjem događaju.

To što u Gradskom muzeju gotovo da i nije bilo mjesta od množine posjetitelja, posvema nam jasno govori bar dvije stvari - prvo i najvažnije, to da se još jednom potpuno urušio najdraži palanački mit - o tome da umjetnost, u ovome slučaju slikarstvo, u "provinciji" nikoga ne zanima, pa tako stranački kulturnjački uhljebi mogu ljenčariti dovijeka, i drugo, da umjetnik i te kako može biti "prorokom" i u vlastitoj sredini. Nova Gradiška tako se u cijelosti odužila jednome od najvećih umjetnika u svojoj povijesti (ali i puno šire), tako da uvodne riječi autora upravo objavljene, izvrsne monografije povjesničara umjetnosti i književnika, akademika Tonka Maroevića, gradonačelnika Vinka Grgića i ravnateljice Muzeja, Marije Mihaljević i nisu mogle biti drukčije intonirane nego decentno i s pravom svečarski. Posebno nadahnute bile su riječi slikareva sina, poznatoga hrvatskoga filmskoga redatelja Silvija Petranovića, koji je sve nazočne pozdravio u očevo ime, a kojega je bolest, na veliku žalost svih prisutnih, spriječila da vidi otvorenje svoje izložbe kojom slavi pedeset godina svojega umjetničkoga rada. U tom smislu obljetnički je broj odredio i količinu izloženih radova. Pedeset slika za pedeset godina predanoga umjetničkoga rada kojega su znali prepoznati vrhunski autoriteti hrvatske, ali i svjetske povijesti umjetnosti.

U svom izvrsnom tekstu monografije "Tomislav Petranović Rvat - Thoma" odmah na početku Tonko Maroević piše: "Nije lako ocrtati stvaralačku amplitudu Tomislava Petranovića, orijentirati se u prijevojima njegove radne biografije i izvući 'crvenu nit' njegove slikarske orijentacije. Sasvim sigurno je samo da mu životni uvjeti, od samoga starta, nisu bili lagani ili povlašteni, te da je njegova nespokojna narav dugo vremena tražila prostor, način i sredstvo da se kreativno izrazi. Pripadajući naraštaju znatno obilježenom traumama Drugoga svjetskog rata i potom ispunjenog strepnjama i nadama, šansama i iluzijama poratnih, posebno pedesetih godina prošloga stoljeća, on je na više strana i u više grana nastojao naći put iskazivanja svojih doživljaja i realiziranja svoje slućene darovitosti."

Tonko Maroević problem periodizacije i stilskih i tematskih mijena slikarstva Tomislava Petranovića Rvata - Thome lapidarno je i potpuno točno razdijelio po umjetničkim imenima dodanima uz njegovo ime i prezime. Prvu bi fazu, dakle, činili radovi bliski hrvatskome naivnome slikarstvu u svoja najbolja vremena (kada je prezimenu dodao Rvat), dok bi drugu cjelinu činile slike, crteži i likovne mape u vrijeme kada uz pseudonim Rvat dodaje onaj Thoma! I upravo taj prijelomni trenutak u slikarskoj poetici Tomislava Petranovića Rvata - Thome držim umjetnički krucijalnim.

Ne treba biti posebno talentiran da bi se primijetilo kako je u to doba Petranović potpuno odustao od naivnoga slikarstva i odlučio uhvatiti se u koštac sa svojom primarnom i trajnom fascinacijom nadrealizmom kao, po autoru ovoga teksta, uz ekspresionizam, najvažnijom i najutjecajnijom povijesnom avangardom. Ali, ne na način pukoga preslikavanja nadrealističkih slikarskih (pod)svijesnih čudesa, nego nešto potpuno riskantno. Slikati, naime, na način da spoji svoje i do tada vidljive slikarske motive s "dodatkom" nadrealističkih snoviđenja, koja s vremenom postaju osnovni motivsko-tematski topos njegova slikarstva. Uostalom, Petranović je u svojem životu imao izvanrednu komunikaciju, između ostaloga i s jednom od najvećih hrvatskih pjesnikinja svih vremena, a sličnih poetičkih usmjerenja, Marijom Čudinom. Ono što je pak do danas ostao jedan od doslovnih kronotopa njegova slikarstva tako postaje postmodernistička citatnost i "portretiranje" Petranoviću važnih umjetnika, ali i ne samo njih. No, baš svi koje smješta u svoju sada već sasvim prepoznatljivu slikarsku fakturu do krajnjih granica očuđenoga noćnoga posavskoga krajolika, ovako izmješteni dobivaju još jednu dodatnu "pozlatu" na ionako kanonskoj auri - ponad noćnih posavskih voda i polja, ali i ne samo njih, tako levitiraju, primjerice, Ivan Goran Kovačić, Milena Pavlović Barilli (sjajna i tragična srpska nadrealistička slikarica), Picasso, Arthur Rubinstein, Nureyev, W.A. Mozart, Einstein, ali i Jessie Ovens, dok ništa manje zanimljivo nije ni posezanje za slikanjem metafizičkih bića poput anđela, čudesnih astralija kao i trajno posezanje u prebogat svijet židovske mistike, mitologije i religije, ali i posve konkretnih likova iz njegova privatnoga, obiteljskoga života.

Velika retrospektivna izložba pokazala je tako izvanrednu sinergiju kada se uslože svi ti motivsko-tematski interesi Petranovićeva slikarstva. Ali, dva su kronotopa zajednička svim tim radovima od kojih bi prvi bio sasvim decentno oslikani prizori ruševina kao detalja ili temeljnoga motiva slike - sakralnih objekata, crkava, sinagoga, kapela, ali i ne samo njih. U horizontalnome svijetu današnje svakovrsne površnosti Petranović s puno razloga svojim impresivnim uljem priziva Rubljova.

Opsjednutost ruševinama trajna je opsesija zapadne umjetnosti još od Homera i vremena Troje pa sve do Pessoe ili W. G. Sebalda. U Petranovićevu slučaju nije riječ o pukom "dekorativnome" dodatku slici. Svijet više nije ništa drugo nego svoja vlastita duhovna ruševina! Melankolični ostatak. Motiv najrazličitijih ruševina tako ovdje konotira jedan nasilni i posve u svome duhu (pro)pali svijet kao pozornicu života, ali i plamičke mogućega spasa. Uznemirujuće oniričko je, znano je, bilo izvorom nadrealističkoga likovnoga velikog praska, ali i šoka za tadašnju likovnu publiku. U Petranovićevu likovnome svijetu nema više toga šoka. To je slikarstvo dugih noćnih meditacija, rezignantno, ali i epifanično u isti tren, pa makar i samo u svijetu umjetničke mašte.

Ne treba biti baš osobit poznavatelj povijesti umjetnosti, pa ni slikarstva, a da se ne zna da je boja istinske melankolije - ne crna, nego modra! Zbog te je plave boje u zlatno doba renesanse ili pak venecijanskoga slikarstva gram lapisa bio skuplji od grama zlata. Imbecilni materijalistički duh današnjice zasigurno ne bi tako trgovao, ali to plavo čuva u svojoj melankoličnoj straži sve misleće i sve ljudsko, ako je već čežnja za spoznajom kozmoloških tajni još uvijek ljudska osobina. To plavo osnovna je boja Petranovićeva slikarstva. Noćni posavski beskraj i sve što živjelo je samo u umjetnikovoj mašti, Petranović je učinio vidljivim. Veliki slikarski i posebice pjesnički mag William Blake napisao je u svojom genijalnim stihovima kako su neki od nas osuđeni i rođeni samo za "beskrajnu noć". Nju svakako poznaje Tomislav Petranović, ali je u stanju ponešto od toga iskustva iznijeti i na svjetlost vječnoga dana.

Jednom davno imao sam, zahvaljući prijateljstvu sa slikarevim sinom Silvijem, više puta prigodu boraviti u kući i atelijeru Tomislava Petranovića Rvata - Thome. Nakon odloženih stvari i objeda u nešto većem društvu gledao sam potom njegove tadašnje radove izložene u obiteljskoj kući u Prvči kraj Nove Gradiške. Na pitanje prisutnih sviđaju li mi se slike, ja sam odgovorio kako to ne mogu izreći odmah jer ih moram gledati malo duže i tek onda odgovoriti. Po izrazu Thominih očiju vidio sam da sam mu doista, toga trena, postao vidljivo simpatičan. Jer Petranović nije nikada volio laskavce, a bio je protiv svake gluposti i nepravde. To ga je u životu toliko puta koštalo, ali takav je i danas kada ga je bolesnička postelja onemogućila da vidi s koliko divljenja njegovi Novogradiščani stoje pred tih pedeset slika koje osvajaju, kako smo to već napomenuli, meditativnošću, a ne afektivnim slikarskim trikovima.

U njegovu atelijeru susreo sam se sa slikarstvom tolikih umjetnika koji su obilježili povijest nadrealističke umjetnosti kojoj sam i sam oduvijek bio i ostao sklon, sve do današnjih dana - od Fride Kahlo do Renéa Magrittea. Od voda Posavine do ljestava koje niotkuda vode gore k nebu i nebesnicima. I s punim je pravom slikarev sin Silvije Petranović u pozdravnim riječima upozorio na levitaciju kao trajnu bit slikarstva svojega oca. No, na ovom mjestu treba svakako spomenuti i Petranovića kao izvanrednoga crtača i autora potresnih likovnih i likovno-pjesničkih mapa s temom ljudskoga stradanja, pa dogodilo se ono u Kovačićevoj "Jami", podno vukovarskoga tornja ili u židovskoj patnji kroz tolika duga stoljeća pogroma i potpunoga uništenja. Uostalom, zar nadrealizam nije, bar u svojim počecima, glasno pozivao na rušenje jednoga, u biti, zločinačkoga svijeta?