Iza nas je najuspješnija godina u hrvatskoj sportskoj povijesti, prije svega zahvaljujući Olimpijskim igrama u Riju de Janeiru. Međutim, kako to sportaši vole reći, brzo sve treba zaboraviti i okrenuti se novim izazovima jer od prošlosti se ne živi.

Tako i ljubitelji sporta već u siječnju svake godine zaborave što je bilo lani. Nekada su nas u siječnju pred televizorom držali Janica i Ivica. Danas, nakon završetka Snježne kraljice, praćenje skijanja u Hrvatskoj jedino još valjda zanima Brunu Kovačevića. Zato su proteklih 15 godina rukometaši svakoga siječnja izvor naše sportske sreće i frustracije. Razloge frustracije činila je uglavnom reprezentacija, koja će od 11. siječnja biti domaćin Svjetskog rukometnog prvenstva. Upravo svjetska rukometna smotra u Francuskoj prvoga mjeseca u godini bit će razlog naše okupacije malog i onih još manjih ekrana.

Naravno, reprezentacija koja je proteklih godina osvojila sve živo, i to nekoliko puta, favorit je za osvajanje Svjetskog prvenstva. Sjajna generacija koju Francuzi nazivaju “Les Experts” s još jednim zlatom zauvijek bi sišla s međunarodne scene. A Hrvatska? U reprezentaciji više nema nikoga tko nam je donosio zlata. Samo su rijetki i danas aktivni. Primjerice, Sulić je i dalje u Veszpremu jedan od ponajboljih europskih pivota, Lacković u Kielu služi “zlu ne trebalo” kao iskustvo s klupe. Vori i Tonči Valčić okosnica su obrane u PPD-u Zagreb, Zrnić kao mladić igra u NEXE-u... Ostali? Najveći od najvećih Ivano Balić dobio je ulogu koordinatora HRS-a, zadaća mu je kreiranja stručne politike muškog rukometa. Između ostaloga i izbor i procjena rada i stručnosti izbornika seniorske reprezentacije. A Balićev izbor je i dalje Željko Babić. Nakon Olimpijskih igara u Riju de Janeiru na kojima je Hrvatska poražena u četvrtfinalu, Babić je dao Savezu mandat na raspolaganje. Nije se činilo kako ima podršku vodstva HRS-a, međutim Balić je stao iza svoga izbora pa će i na početku novog olimpijskog ciklusa Željko Babić voditi hrvatsku mušku reprezentaciju. Njemu će asistirati Petar Metličić te trener vratara Venio Losert, također igrači iz trofejne generacije iz prvog desetljeća 21. stoljeća.

Iza Babića su već dva natjecanja i jedna osvojena medalja, bronca na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Karakteristika reprezentacije pod njegovim vodstvom su promjenjivi nastupi. Od genijalnog i savršenog, što je bilo svakako ono u Poljskoj kada su svladali domaćina s 14 razlike, pa do katastrofalnog poput poraza od Katara u Riju ili već spomenutog poljskog “uzvrata” kada je Bielecki s distance bombardirao naša vrata. Hrvatska je u Riju svladala i Dansku i Francusku, koje su kasnije igrale finale OI, a ranije u Poljskoj bilo je još dojmljivih partija poput onih protiv Islanda, Makedonije ili za treće mjesto protiv Norveške, kada su naši mladići doslovce mljeli suparnika. Znači, može se. Negdje u njima čuči i kvaliteta i znanje za upuštanje u borbu za sam vrh. Zbog čega to zasad izostaje i zašto prema aktualnoj reprezentaciji vlada ipak nepovjerenje?

Nedavno sam na jednom turniru veterana razgovarao s Nikšom Kalebom. On tvrdi kako je sadašnja generacija dobra i vrlo dobra, ali i za nijansu slabija od njegove generacije, i u tom razmišljanju nije usamljen. Glavni mu je argument kako Hrvatska trenutno ima samo jednog igrača koji je nositelj igre u svojem klubu.

Međutim, dojam je kako sadašnji stručni stožer iz Domagoja Duvnjaka, najveće zvijezde Kiela, ali i cijele Bundes lige, ne izvlači maksimum. Bilo je malo i podcjenjivački što Babić nakog svoga imenovanja nije Duvnjaku dodijelio kapetansku traku, već Kopljaru. Bez obzira na to što Domagoj sigurno ne pati od toga. Uostalom, sve je ostalo u obitelji. Kopljar i Duvnjak su, naime, šogori. Međutim, na simboličnoj razini Babić bi dao do znanja da mu je Duvnjak najvažniji igrač, produžena ruka na terenu. Ovako, kao da je u njega nepovjerljiv.

“Duvnjaka treba što više sačuvati”, rekao je nedavno Ivano Balić. Upravo suprotno. Duvnjaka treba maksimalno iskoristiti, izvući sve njegove kvalitete i napadačke i obrambene potencijale. Uostalom, bit će prigoda za “čuvanje”. Svjetsko prvenstvo je natjecanje lakše negoli Europsko. Jer u skupini osim ozbiljnih suparnika Mađarske, Bjelorusije i prije svih Njemačke, Hrvatska se sastaje sa Saudijskom Arabijom i Čileom.

Ono što je vrijednost sadašnje reprezentacije u usporedbi s prijašnjom “paklenom-zlatno-kaubojskom” generacijom je to što Hrvatska danas ima daleko veći broj igrača koji igraju u top-europskim klubovima. Hrvatskih igrača redovno najviše ima na Final Fouru Lige prvaka ili općenito u klubovima Lige prvaka, a tu je i PPD Zagreb koji je otprilike na sličnoj skali uspješnosti kao prije desetak ili više godina. Hrvatska ima kvantitetu, a iz toga treba odabrati i kvalitetu, one koji će najbolje reagirati na Svjetskom prvenstvu. A to je Babićeva najvažnija zadaća.

Ono što također smeta je što se već nakon Svjetskog prvenstva u Kataru i Golužina odlaska na veliko počelo pričati kako je cilj generacije Europsko prvenstvo i zlato u Hrvatskoj 2018. Iza Katara bio je EP u Poljskoj, pa Olimpijske igre u Riju de Janeiru, a prije EP-a u Hrvatskoj je i sada SP u Francuskoj. U priči o formiranju reprezentacije na nešto što slijedi tek za tri godine našao se alibi za slabiji rezultat u Riju de Janeiru. Zato, fokus odmah i sada mora biti na plasman na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, jer ovako ispada priča “bit ćemo bolji nagodinu.” Je, ali budi ti pravi i sada! Jer samo dobrim rezultatom i borbom za medalje u Parizu porast će i ambicije, optimizam, ali prije svega vjera u mogućnosti u vlastite snage sljedeće godine na domaćem terenu.

Piše: Krešimir LACKOVIĆ