Bio je vrhunac ljeta, kraj srpnja 1914., kada je austrougarski car i kralj Franjo Josip I. potpisao objavu rata Kraljevini Srbiji. Učinio je to nevoljko, sluteći da vojni pohod neće biti rutinsko kažnjavanje i upokoravanje razmjerno malene i prkosne balkanske kraljevine koja je već duže izazivala naizgled moćno habsburško carstvo, rovareći na razne načine i ne krijući pretenzije na njegove zemlje.

Po svemu sudeći, stari je kralj ispravno slutio da se objavom rata zakoračuje u nepoznato i neizvjesno, u pustolovinu čiji je ishod krajnje nepredvidljiv, pri čemu nije bio isključen ni slom “stare Austrije”. Odlučivši staviti svoj potpis na ratnu objavu, navodno je izustio riječi: “Sve sam promislio, sve sam razmotrio!” Drugi izvori navode da je njegov komentar pri potpisivanju objave rata bio nadasve fatalističkoga prizvuka i glasio: “Kad već Austrija mora propasti, neka bar propadne časno.” Nedugo potom svoje crne slutnje povjerio je prijateljici Katharini Schratt: “Bit ću zadovoljan ako iz svega toga iziđemo s jednim modrim okom!”

Četiri godine poslije najgora kraljeva strahovanja postala su zbiljom, ali on to nije doživio - preminuo je 21. studenoga 1916., usred ratne klaonice kakvu svijet prije nije vidio. Sudbina ga je poštedjela muke da svjedoči slomu i rasulu stare Monarhije, čiju je upravu preuzeo davne, revolucionarne 1848. godine. No i bez toga je povelik bio broj gorkih čaša koje je u životu morao ispiti. Pogodila ga je tragična smrt supruge Elizabete - omiljene Sissi - 1898. godine, samoubojstvo sina jedinca Rudolfa 1889., tragedija brata Maksimilijana, strijeljanoga u dalekom Meksiku 1867., zatim smrt prvorođene kćeri Sofije u dobi od dvije godine, a naposljetku i ubojstvo prestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Smrt je kralja zatekla u dvorcu Schönbrunn navečer, u 21 sat. Nadošla je kao posljedica upale pluća, a kralj je preminuo blago, okružen najbližima. Do zadnjega je dana primao izaslanstva i potpisivao stotine službenih akata (navodno su mu među posljednjim riječima bile i sljedeće: “Probudite me u pola četiri, kao i obično.”), ostavši tako do sâmoga kraja “prvi činovnik” carstva koje je zapremalo više od 670 tisuća četvornih kilometara i u kojemu je uoči Velikoga rata živjelo gotovo 53 milijuna stanovnika. Preminuo je u 87. životnoj godini, tek desetak dana uoči 68. obljetnice stupanja na carsko prijestolje (2. prosinca). U skladu s tradicijom, 29. studenoga bio je pokopan među svoje pretke u utrobi bečke kapucinske crkve, gdje i danas počiva u lijesu koji je relativno jednostavan i skroman, kakav je bio i sâm car (i njegov šenbrunski ležaj, u kojemu je ispustio dušu, jedva da je mogao biti skromniji).

Stav Hrvata prema Franji Josipu bio je prilično složen, višeslojan i nemoguće ga je jednoznačno odrediti. Varirao je cijelu njegovu vladavinu od krajnje negativnog do krajnje pozitivnog. Brojni su bili hrvatski podanici koji su kralju zamjerali neoapsolutizam uveden (i) u Hrvatskoj 1852. godine, nakon što su, prema vrlo raširenom uvjerenju, Hrvati pod vodstvom bana Josipa Jelačića sačuvali Monarhiju i Habsburgovce na njezinu tronu - iz istoga se očišta teško bilo oteti dojmu da je jednaka mjera bila primijenjena na buntovne Mađare i lojalne Hrvate, premda je stvarnost bila drukčija, jer je Mađarska stavljena pod okupaciju i bila izvrgnuta represalijama. Mnogi Franji Josipu, nadalje, nisu mogli oprostiti što je 1867. izišao Mađarima u susret i udovoljio njihovim zahtjevima, prepustivši istodobno Hrvatima da se sami dogovaraju s mađarskim političkim vođama o svojoj budućnosti. Naposljetku, isti nezadovoljnici počesto su u Franji Josipu vidjeli glavnu branu žuđenom ujedinjenju hrvatskih zemalja, napose Dalmacije i Hrvatske.

Jedan od onih koji nije nimalo držao do kralja i koji je svoj prijezir i javno iskazivao bio je Ante Starčević. Kada bi Otac domovine u Saboru vladara oslovljavao punim službenim naslovom “Njegovo Carsko i Kraljevsko Apoštolsko Veličanstvo”, svi prisutni dobro su znali da nije posrijedi izraz poštovanja, već poruge. Starčevićev drug i suutemeljitelj Stranke prava Eugen Kvaternik pošao je mnogo dalje pa izgubio glavu u unaprijed na propast osuđenom pokušaju da oružjem sruši omrznutu dinastiju i Hrvatsku učini slobodnom državom (Rakovica, 1871.). Starčevićevo tumačenje preuzeli su mahom svi pravaši, odnosno svi oni koji su težili stvaranju nezavisne hrvatske države, a naročito važan utjecaj u tom smislu ostvarivali su popularni književnici pravaških nadahnuća kakav je bio Eugen Kumičić (Miroslav će Krleža poslije posvjedočiti da ga je Kumičić naučio “mrziti Beč”). S druge strane, jednako negativan stav prema Franji Josipu imali su i oni koji su obalu spasa vidjeli u mladoj srpskoj državi, odnosno oni kojima je nacionalni ideal bilo jugoslavenstvo, ideal države Jugoslavija, a ideal slobodarstva - dinastija Karađorđević (manje Obrenović).

Iako je, dakle, dio hrvatske političke arene u Franji Josipu prepoznavao manje ili više negativnog političkog čimbenika, uvid u literaturu, novinstvo, memoaristiku i arhivsko gradivo nudi zaključak prema kojem većina hrvatskoga naroda u njemu ipak nije vidjela tiranina koji Hrvatima želi zlo, pri čemu naklonost prema vladaru nije bila rezervirana samo za političku i društvenu elitu, nego je bila ukorijenjena i u širim slojevima stanovništva, pa i u dominantnom seljaštvu. Ta naklonost širih narodnih slojeva zasigurno se dijelom može protumačiti i kao izraz suosjećanja s vladarom zbog njegovih velikih osobnih životnih gubitaka, čime se “dobroga cara” umnogome lišavalo odgovornosti za sve pojave koje su doživljavane kao političke i socijalne nepravde.

Zbog svega bismo se mogli osmjeliti i zaključiti da je Franjo Josip osobno uživao veću naklonost negoli sâma Monarhija i ostali njezini vladajući krugovi.

Jedan u nizu zanimljivih, izrazito pozitivnih hrvatskih dojmova o Franji Josipu potječe nam iz 1849. godine, iz pera hrvatskoga književnika i političara Ivana Mažuranića (hrvatski ban 1873. - 1880.). On u pismu navodi: “Ovaj čas dolazimo od cesara iz Šenbruna. Predadosmo mu našu molbu i on nam odgovori iz pisma čitajući, da je viernost naša zaslužila da nam se dozvoli sve što se s jedinstvom dèržave složiti može. Na kraju reče upravo hèrvatski: 'živio ban i vierni hèrvatski narod!'. On je čovjek mlad od 18 godinah i blag i upravo lijep.”

“Jedinstvo dèržave” bilo je jedan od osnovnih imperativa politike koju je Franjo Josip provodio tijekom svoga dugog vladarskog vijeka. Nakon teškoga vojnog poraza u srazu s Bismarckovom Pruskom (1866.), u sljedećih pola stoljeća posve se usredotočio na očuvanje stanja uspostavljenog 1867. (Austro-ugarska nagodba), odnosno 1868. godine (Hrvatsko-ugarska nagodba). Pritom je bio odlučan u odbijanju bilo kojih (mađarskih, hrvatskih, čeških, njemačkih...) zahtjeva koji bi prijetili slabljenjem ionako krhkoga jedinstva habsburškoga imperija. Ustrajnost u provođenju takve politike nailazila je na teške kušnje, koje su s protokom vremena bivale još težima. Nacionalne težnje monarhijskih naroda nezaustavljivo su nagrizale državno jedinstvo i snagu (potrebno je naglasiti da ni jedna politička nacija u Monarhiji nije bila zadovoljna svojim položajem). Karakterističan su primjer stalna mađarska opiranja jačanju državne vojske, potaknuta strahom da bi ta vojna snaga mogla biti upotrijebljena protiv njih kao u slučaju 1848./49. godine; taj mađarski otpor imao je za krajnju kobnu posljedicu slabu opremljenost austrougarske vojske za rat 1914. godine.

Vijest o smrti Franje Josipa prostrujala je Carstvom za nekoliko sati. Put do Osijeka prevalila je za tri sata; točno u ponoć hrvatski ban Ivan Skerlecz telefonski ju je priopćio virovitičkom velikom županu, barunu Ivanu Adamoviću. Župan je odmah naložio zatvaranje svih kavana i gostionica, a u dva u noći i zvona osječkih crkava oglasila su tužnu vijest. U sljedećim danima žalosti obustavljena je školska nastava, odgođeni su svi sudski procesi, kinopredstave i sve druge javne priredbe, a na pročelja javnih i privatnih zgrada bile su postavljene brojne crne zastave. Cijela država bila je preplavljena izrazima sućuti i vjernosti pokojnomu monarhu, posvuda su održavani komemorativni javni skupovi, a tužno ozračje ponajbolje je sačuvano u novinstvu (kod nekih je ponovno bila riječ o iskrenim osjećajima i mislima, a drugi su pisali onako kako su smatrali da moraju).

I osječki list Hrvatska obrana posvetio je smrti Franje Josipa mnoštvo članaka ispunjenih suosjećanjem i zahvalnošću. Naglašeno je isticana lojalnost i privrženost Osijeka, kao i cijeloga hrvatskoga naroda, a anonimni autor jednoga nekrologa sažeo je svoj dojam o pokojniku sljedećim riječima: “Car i kralj Franjo Josip I. bio je pravedan, do skrajnosti savjestan, mudar, jak, čovjekoljubiv i velik vladar. Bio je otac svojih naroda.” Istovremeno je izrazio i uvjerenje da se smrću cara “nenadano skršio čvrst, jedar duh, kao da se slomio stup, koji je držao ovo veliko carstvo, kao da se srušio div, u koga smo svi s punim pouzdanjem upirali oči, pod čijom smo mudrom brižnošću i moćnim zakriljem osjećali sigurnost i u najtežim časovima, u najmučnijim borbama.”

Svi navedeni podatci, naravno, moraju biti uzeti sa zadrškom i iz njih se ne bi smjelo stvarati zaključak o nepodijeljenoj žalosti koja je obuzela Osijek. Nisu se svi Osječani osjećali osobno pogođenima carevom smrću. Mnogi su bili i ravnodušni, a bilo je i onih koji su u toj vijesti vidjeli temelj nadi da se i kraj Monarhije primaknuo (takvi su svoja razmišljanja i osjećanja - bar oni mudriji - nastojali sačuvati za sebe). U novinstvu su gotovo beziznimno objavljivane vijesti o sućutnim manifestacijama vodećih društvenih slojeva, a o osjećanjima i očekivanjima širih slojeva (na primjer, radništvo) malo toga konkretnoga možemo zaključivati.

Unatoč svemu, neupitno je da je Osijek u drugoj polovini 19. stoljeća bio hrvatski grad koji je prednjačio u iskazivanju “lojalnosti” Monarhiji i dinastiji Habsburgovaca. Sve osječke gradske vlasti odlikovalo je ono što osječka književnica Vilma Vukelić naziva “našom političkom odanošću”, a zbog toga su iz zagrebačkih oporbenih krugova prema Osijeku bile odapete mnoge oštre strelice. U Zagrebu je, međutim, konstanta bila nerazumijevanje specifičnoga povijesnoga razvitka grada na Dravi, kao i njegove složene etničke i vjerske strukture. U drugoj polovini 19. stoljeća Osijek je bio uvelike prožet njemačkim duhom, a dobro ga karakteriziraju riječi osječkog književnika Roda Rode, rođenoga pod imenom Šandor Rosenfeld: “Oni u Agramu bavili se politikom i zanovijetali; u Slavoniji pak, u Esseggu, vladalo je samo jedno uvjerenje: ‘ljubav prema preuzvišenoj vladarskoj porodici u Beču’. U tome su se nadmetali hrvatski građani i časnici, Srbi i Nijemci.”

Premda ni tomu ne bi trebalo pridavati (pre)veliku težinu i značenje, nije naodmet napomenuti da su osječko građanstvo i vojska Franji Josipu još za njegova života iskazali poštovanje i tako što su glavni trg u Tvrđi nazvali po njemu (središnji trg Gornjega grada “zauzeo” je Dragutin Khuen-Héderváry), ali i tako što su mu neposredno prije smrti u Gornjemu gradu podigli spomenik (poprsje). Prema izvješću zagrebačkoga Ilustrovanog lista, inicijativa i izvedba podizanja poprsja u nadnaravnoj veličini bile su u cijelosti zasluga vojnih krugova: izvjesni kapetan Duduković dao je ideju i sredstva za uređenje prostora, njegova supruga darovala je poprsje od crvenog mramora, cvjetnjak u japanskom stilu uredio je vojnik Lasser, vojnik Weiss osmislio je cijeli projekt, a četiri su druga vojnika (Vidaković, Weigert, Satrapa i Hendrich) izradili postolje (također od crvenog mramora).

O tim vojnicima danas ne znamo ništa osim njihovih imena, ali slobodno nam je pretpostaviti da su zamišljali kako će djelo njihovih ruku dugo biti ures grada. Međutim, sustavan i temeljit damnatio memoriae koji je slijedio nakon 1918. i koji je bio dio širega okvira demonizacije Austro-Ugarske i njezine vladarske dinastije odnio je i naziv trga i spomenik Franji Josipu (identično kao i u mnogim drugim hrvatskim gradovima). U nadolazećim dugim desetljećima “dobromu caru” nisu priznavane nikakve zasluge, pa ni one za održanje pola stoljeća mira te kakve-takve slobode i demokracije, koji su omogućili stabilan, i dandanas vidljiv, (osječki) napredak u svim područjima.

(Povjesničar dr. sc. Branko Ostajmer (Đakovo, 1978.), znanstveni je suradnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu)