Malo-pomalo stigli smo do četvrtog nastavka serijala putopisnih reportaža našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, koji je mjesec dana hodočastio po bespućima Meksika i Srednje Amerike te vidio i snimio razna čuda koja predstavljamo i u ovoj priči.

A priča započinje tamo gdje smo stali u prethodnom nastavku...

Flores je glavni grad departmana Peten na sjeveru Gvatemale i ima samo 14.000 stanovnika, čiji se stari dio grada nalazi na otoku u jezeru Peten Itza. Sada se već privikavam na vrišteću ljepotu kolonijalnih gradića na ovom putovanju, ali ovo mjesto definitivno ne vrišti, bolje je reći da se potiho glasa, pa će nam ono poslužiti samo kao baza za obilazak Tikala, možda i najzanimljivijeg lokaliteta Maja koji smo na ovom putovanju obišli.

Tikal (majanski: Tik'al - kod izvora vode) postojao je već u 4. stoljeću prije Krista, a u vrijeme klasičnog razdoblja Maja (od 200 do 900. godine) bio je prijestolnica najsnažnijeg kraljevstva Maja. Njegova monumentalna zdanja i grobnice vladara prekriveni su brojnim reljefima i hijeroglifima čiji su tekstovi, nakon dešifriranja, doveli do toga da je Tikal postao najshvaćeniji grad Maja. Zbog toga je Nacionalni park Tikal, osnovan prije svega radi očuvanja arheološkog lokaliteta i njegova prirodnog okoliša, upisan na UNESCO-ov popis zaštićenih lokaliteta svjetske baštine u Amerikama već 1979. godine. Smješten je kao oaza civilizacije usred negostoljubivih i kišom prenatopljenih džungli Gvatemale, u kojima prevladavaju cedar i mahagonij. Krajem klasičnog razdoblja Maje su počele napuštati grad zbog političkih sukoba i napada drugih naroda, iscrpljenosti zemlje i slabljenja moći svećenstva te se kamenje piramida, hramova i palača vladara počelo polako osipati i džungla je ponovno zavladala svojim područjem.

Izuzetno je lijep pogled na džunglu - vladaricu, s jedne od piramida ovoga drevnog grada kada vidite iz kakvog mora zelenila u nebo strše samo vrhovi najviših piramida.

Budući da ćemo ujutro minibusom napustiti Flores i Gvatemalu i uputiti se u Belize, nekadašnji dio Gvatemale, red je nešto reći i o toj srednjoameričkoj zemlji s mnogo socijalnih problema koji je svrstavaju među 10 najsiromašnijih zemalja Latinske Amerike.

Poljoprivreda je osnova gospodarstva, a glavne kulture su im šećerna trska, kakaovac, voće, povrće, pamuk, kava, začin kardamon, koji su im i glavni izvozni proizvodi. S 40 % državnog izvoza zastupljena je kava koja je tako potisnula banane kao glavni izvozni proizvod. Kao zanimljiv proizvod treba spomenuti i plavu boju anil i crvenu boju cochineal koje se dobivaju od - kukaca!

Iz Floresa se upućujemo prema Belizeu, točnije Belize Cityju, nekada glavnom gradu ove sićušne srednjoameričke države na obali Karipskog mora, koja je ime dobila po 300-tinjak kilomatara dugoj rijeci, odakle ćemo se vodenim taksijem uputiti prema Caye Caulker - otoku udaljenom od obale nekih sat vremena brze plovidbe.

Promet u luci vrlo je živahan, organiziran, vodeni taksiji odvoze i dovoze brojne turiste (uglavnom ljubitelje ronjenja - godišnje ih posjeti Belize gotovo 300.000) na mnogobrojne otoke i otočiće drugog po veličini na svijetu koraljnog grebena dužine nekih 280 kilometara. Tisuće su koraljnih otoka i otočića koje nazivaju cay.

Obala Belizea često je izložena snažnim uraganima, a pustošenje Belize Cityja koje je 1961. izazvao najrazorniji uragan u povijesti Belizea uvjetovalo je odluku da se Belmopan, gradić u unutrašnjosti države, proglasi glavnim gradom.

Ne osobito jak uragan bit će razlog i našeg napuštanja Caye Coulkera i Belizea dan ranije od planiranog!

Ali, do najave uragana unajmljujemo 20-metarsku dvojarbolnu jedrilicu, jedrilicu koja je upamtila i bolje dane, ali dovoljno udobnu za ono što namjeravamo, a namjeravamo ploviti u vodama unutarnje strane grebena, roniti na dah, loviti ribu, noćiti na otočićima grebena, jednom riječju - ludo se provesti!

Najam jedrilice nije baš jeftin, ali uz posadu od 5 članova, koji vode brigu o svemu, obuhvaća all inclusive smještaj - što znači piće u neograničenim količinama, jastoga koliko želiš za obrok, barakude...

Nakon isplovljavanja jedan član posade postavlja na krmu dva štapa za big game fishing, otpušta mamce-varalice nekih 100 metara od broda i ribolov može započeti. Pitam ga ima li tu ribe. Koliko hoćeš - odgovara mi! Inače su sabljarke i zlatoskuše s vanjske strane grebena, na otvorenom moru, a ovdje su barakude najčešći siguran ulov, toliko siguran da za obroke gostima s obale nose samo jastoge, ostalo se ulovi tijekom plovidbe. Krasna turistička promidžba i ribičke priče pomislih, kad snažan trzaj, uz poznati zvuk, počne odmotavati rolu - vadi se štap iz oplate krme broda i započinje borba, nastaje strka, vade se fotoaparati - ludilo!

Na krmu jedan član posade izvlači barakudu dužu od metra (ručak!), ostali članovi posade pomažu, jedan je pokušava umiriti pritišćući joj rep, a drugi joj u usta puna oštrih zuba ulijeva - rum! Kako alkohol i ribama pomaže da smire živce, nakon par minuta ribetina je mirna kao bubica pa nema problema s vađenjem varalice bez straha za prste.

E, bogme, i ja ću se okušati! Sjedim i promatram vrh drugog štapa, on lagano trza, kažem to onom koji je već ulovio barakudu, on kaže da je to samo otpor koji voda pruža varalici. Ma nije, ma jest, ja tvrdoglav i uzimam štap i počnem motati - ipak je nešto na udici! Izvlačim to nekih 20 metara kad nagli, lagani trzaj i onda - ništa. Motam rolu, na površinu iskače nešto malo, ali ipak veće od varalice i na kraju - na udici glava i dio tijela neke ribe, veći ostatak (onaj trzaj) odgrizla barakuda!

Pitam ga koja je to riba, ovaj kaže da je i cijela, poslužila bi samo kao mamac. Ribička sreća - puno more barakuda, a ja izvučem k..., i to ne cijeli! Inače, meni je barakuda jedna od najukusnijih riba toplih mora, a koje sam imao sreću kušati.

Pristajemo uz drveni mol otočića, ali doslovno otočića. Dugačak je možda 100 metara, a na najširem dijelu nije širi od nekih 50 metara, uokolo bijeli pijesak, nekoliko palmi, ležaljke, sjenice radi zaklona od vrelog sunca, u bijelo obojeni natkriveni bar, kuhinja, toaleti - i to je sve. Ovdje ćemo provesti popodne, noć i dio prijepodneva, do plovidbe prema sljedećem sličnom otočiću. Tko želi, može roniti na dah plivajući do nedalekog koraljnog grebena na kojemu se uz morsku pjenu lome valovi Kariba, tko ne - može lijeno uživati u toplom, plitkom, tirkiznoplavom moru ispijajući koktele, slušati glazbu... Uokolo na obzoru samo veliko plavetnilo.

Noćimo u malim šatorima za dvoje koje nam pripremaju članovi posade. Dolje, ispod malih tankih madraca, sitni bijeli pijesak koji se lijepi za kožu, uvlači tamo gdje ne treba, živcira. Tek po povratku kući palo mi je na pamet da sam ovu neugodnu, ispod šatora sparnu noć, mogao prespavati u vreći za spavanje na ležaljci uz more, ispod palme, pokriven samo zvijezdama Kariba, ali mala korist od naknadne pameti!

Inače, ovi otočići su u privatnom vlasništvu, uređeni za najam ovakvima kao što smo mi.

Sutradan oko podneva isplovljavamo, ručamo izvrsno pripremljene jastoge u nekom ljutkastom umaku na sličnom otočiću i krećemo dalje. Na radiju započinju obavijesti o uraganu koji bi sutra trebao pogoditi upravo područje na kojem se nalazimo. Neće biti osobito jak, udari vjetra do maksimalno nekih 200 km/h, ali mi preksutra trebamo krenuti za Tulum u Meksiku, što ako bude poremećaja u prometu, a čeka nas još Kuba? Pada odluka - sutra rano ujutro napuštamo Caye Coulker vodenim taksijima pa na kopno - odatle će biti lakše odmah nastaviti dalje.

Ni krivi ni dužni protjerani iz raja Kariba, čak ni jabukovaču nismo okusili, ali što se može...