Magazin
RAMAZAN U HRVATSKOJ: SVETI MJESEC MUSLIMANSKOGA POSTA

Ojačati kulturu dijaloga, međusobno uvažavanje, poštovanje i ljubav među ljudima
Objavljeno 30. ožujka, 2024.
EKSKLUZIVNO: DR. AZIZ EF. HASANOVIĆ, MUFTIJAMEŠIHATA ISLAMSKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ...

Vjernici diljem svijeta u proljeće slave Uskrs, rađanje života, odnosno Isusovo uskrsnuće, nadajući se boljem sutra i podsjećajući se na zahvalnost Spasitelju. Za većinu Uskrs ima posebno značenje. Zbog različitih kalendara, gregorijanskog i julijanskog, ove godine katolici Uskrs slave 31. ožujka, a pravoslavni ga kršćani slave 5. svibnja. Uskrs se povezuje i sa židovskim blagdanom Pesah, ili Pasha, koji se, prema hebrejskom kalendaru, počinje slaviti 22. travnja prije zalaska sunca i traje do 30. travnja.



Ovih dana i muslimanske zemlje diljem svijeta slave. Slave najvažniji mjesec u islamskom kalendaru, ramazan, blagdan muslimanske duhovnosti. Ramazan, deveti mjesec islamskog kalendara, smatra se najsvetijim mjesecom u godini jer je to bio mjesec u kojem je Kuran objavljen poslaniku Muhamedu. Procjenjuje se da muslimani čine 23 % svjetske populacije (1,6 milijardi).

Post kao jedan od pet temeljnih stupova islama važan je kao vježba samoobuzdavanja, za cilj im poboljšati duhovno i tjelesno zdravlje, ojačati odnos sa stvoriteljem Alahom i naučiti se samokontroli. Duhovnost i religioznost važne su komponente u tom vremenu slavlja. To je prilika da se vjernici usredotoče na svoju vjeru, klanjajući se, moleći na molitvenim prostirkama, čitajući Kuran, pokazujući žrtvu i empatiju za druge ljude. Jako je važno znati da tijekom tog razdoblja muslimani poste od izlaska do zalaska sunca, tj. obično jedu dva obroka dnevno. Lagani obrok prije svitanja i drugi kada završi zalazak sunca, poznat kao iftar. Post podrazumijeva i nesudjelovanje u agresivnom ponašanju, nepsovanje, nepušenje, nenošenje neprikladne odjeće u javnosti te suzdržavanje bračnih parova od spolnih odnosa tijekom tog perioda, nastojeći činiti zdrave promjene u svom životnom stilu. Posljednjih deset dana ramazana mnogi vjernici muslimani intenzivno posvećuju svoje vrijeme isključivo Alahu, provodeći po cijele dane moleći se i učeći Kuran u iščekivanju noći prve objave Kurana.

Tijekom svetog mjeseca ramazana, u srijedu, 19. ožujka, veleposlanici islamskih zemalja Alžira, Indonezije, Katara, Kazahstana, Kraljevine Maroko i Malezije u našoj zemlji okupili su se u Islamskom centru u Zagrebu u skladu s tradicionalnom praksom, te u ramazanskoj zajedničkoj akciji solidarnosti prikupili su i donirali kutije s obrocima ljudima u potrebi.

RAZGOVOR S MUFTIJOM


U povodu tog velikog muslimanskog blagdana ekskluzivno za Magazin Glasa Slavonije govorio je dr. Aziz Ef. Hasanović, muftija Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Živimo u opasnim i zbunjujućim vremenima, neke tradicionalne vrijednosti se gube ili su izgubljene. Kako potaknuti ljude na dijalog s Bogom?

- Točna je vaša konstatacija da gubimo temeljne vrijednosti, a neke smo, na žalost, izgubili. Svakog razumnog čovjeka to bi trebalo zabrinuti. U okviru razvoja demokracije i ljudskih prava, u namjeri, kako nam se bar čini, da se gotovo svaki prohtjev svede na pravo, klizimo u jedan oblik anarhije i nesreće. Zapravo, potpuno suprotno od onoga što bi valjda trebao biti cilj, a to je da se zaštite temelji opstojnosti društva, pa, ako hoćete, i čovječanstva. Jednostavno, ne čini se da napredak kojemu svjedočimo vodi nekoj istinskoj sreći, odnosno ne generira vrijednosti koje mogu biti snažan temelj razvoju u pozitivnom smjeru. Ne samo što je prevagnulo ono materijalno, ta se prekretnica dogodila poprilično davno, nego se danas isticanjem materijalnog i sve više nastoji suzbiti duhovno. Kada se netko pita zašto, odgovori su svagdje oko nas. Suzbijanjem duhovnog zapravo uklanjate moralne i druge vrijednosti koje bi vas inače zaustavile u pokušaju realizacije svog nauma. Kada uspijete eliminirati moralne kočnice, počinje strmoglava jurnjava u bezdan svakog zla. Vrlo lako se možete dovesti u situaciju da se ponašate na način kojeg bi se i životinja postidjela. Globalno, sve manje vodimo računa o tim vrijednostima. Koliko si često postavimo jedno vrlo banalno pitanje - koliko vrijedi moja riječ, moje obećanje. Zapitamo li se ikad - jesam li svoj napredak postigao/la na štetu druge osobe. Je li istinski vrijedno to što sam postigao/postigla i po kojoj cijeni? Zakidam li tuđa prava da bi meni bilo bolje? Uz brojna druga pitanja na koje smo, ne tako davno, poprilično ponosno i brzo odgovarali, s dubokim unutarnjim uvjerenjem da je istina to što izgovaramo jer smo osjećali da je tako ispravno. Danas smo se počeli pomalo gubiti kada trebamo definirati što je ispravno jer to želimo sami. Teško nam je posegnuti, ako ni za čim, za pozitivnim iskustvima generacija koje su živjele prije nas, koje su se u praksi pokazale da djeluju. Također učiti iz njihovih pogrešaka i ne ponavljati ih te tako stvarati temelje za daljnji razvoj svake nove generacije koje dolazi. Doduše, pitanje je koliko će se još generacija stanovništva koje tradicionalno živi na ovim prostorima roditi sukladno s današnjim trendovima.

Izazova je mnoštvo, koje biste posebno istaknuli kao one koji narušavaju stabilnost društva, štete obitelji, mladima...?

- Vidimo da su nasrtaji na instituciju braka sve veći, a time i na obitelj. Normalnim se prihvaćaju pojavnosti koje bismo kao društvo prije samo nekoliko godina osuđivali jer smo znali da ni kratkoročno, a posebno dugoročno, nisu dobre. Ne tako davno brinuli smo se jedni o drugima, međusobno se pomagali, poštovali (i ovo govorim kao građanin, ne kao muftija), a to su osjetila i djeca, znala su što smiju, što ne smiju, odnosno koji obrasci ponašanja su prihvatljivi, koji nisu. Znali su i mladi neke granice u svoj svojoj znatiželji u isprobavanju novih stvari ili dokazivanju u društvu. Znali su i roditelji da je dijete blagodat koja zahtijeva mnogo pažnje i ljubavi. Znali smo da je obitelj ta u kojoj se ostvarujemo u punini. Poštovanje među roditeljima bilo je izraženo, a nesuglasice su se rješavale daleko od djetetovih očiju. Danas nema odgovornosti prema djeci, podižemo ju prema zakonima prirode, tj. dajemo hranu i sklonište, ostalo će odraditi netko drugi jer mi nemamo vremena ni za sebe. Lakše je dati mobitel, tablet ili neko drugo pomagalo samo da dijete šuti. Ne posvećujemo pažnju, pa se dijete s velikom mukom i teškoćom snalazi, ali tako njegovo srce postaje tvrdo i tako postajemo društvo grubijana. Dokle smo dogurali, možda najbolje pokazuje podatak da u jednom razredu od 27 učenika samo dva žive s oba roditelja. Djeca ne odrastaju o obiteljskoj toplini, nego su žrtva vlastitih roditelja koji nemaju dovoljno svijesti ni unutarnjeg kapaciteta da se suzdrže od nedopuštenih postupaka i da smognu snage da očuvaju brak, bar radi vlastite djece. Djetetu za zdravo odrastanje trebaju otac i majka, a mi odrasli smo postali tako sebični. To je zadaća svih relevantnih institucija u društvu, polazeći od obrazovnog sustava, medija, pa i vjerskih zajednica. Kod Boga ćemo biti pitani za ono što smo učinili, ali i za ono što nismo a mogli smo.

Ukrajinski rat ušao je već u drugu godinu, na Bliskom istoku ne prestaje rat između Hamasa i Izraela, niz je i drugih žarišta sukoba u svijetu... Vaš komentar, napose vezan uz situaciju u Gazi?

- Moram kazati da sam prestravljen onime što vidimo da se događa u Gazi. Mogu razumjeti da postoje različitosti, mogu razumjeti da postoje nesuglasice, mogu razumjeti da postoji osjećaj ugroženosti, razumijem i frustracije koje se javljaju na obje strane koje rezultiraju krajnje neželjenim akcijama i posljedicama, međutim nikao ne mogu razumjeti ni prihvatiti da je u obračunu s jednom od frakcija dopušteno i općeprihvatljivo uništiti cijeli narod. Ono što se događa u Gazi, i način kako se pokušava riješiti problem odnosa, ma koliko bilo tko danas to pokušavao opravdati, povijest će ocijeniti pogrešnim. Drugo, svi bismo se trebali zapitati i zamisliti - rekli smo da nećemo dopustiti nove holokauste, nove genocide, nove zločine nakon Drugog svjetskog rata.

Donesen je niz deklaracija i povelja o ljudskim pravima na globalnoj razini koje su trebale pridonijeti, a donekle i jesu, boljem okruženju u globalnim okvirima, zaštiti slabijih, odsutnosti konflikta u rješavanju oprečnosti i sličnom. Međutim, pokazalo se da imaju velik problem - ne vrijede za sve jednako. Na primjeru Ukrajine i Palestine pokazuje se da i u 21. stoljeću vrijedi zakon jačeg, moćnijeg. Nema milosti, bez obzira na povijesna, pa i vlastita, iskustva, ljudi su spremni raditi drugima ono što je bilo činjeno njima. Dvostruki standardi doveli su i do stradanja ogromnog broja djece, a s djecom u Gazi, kao i bilo gdje drugdje, umire humanost, umire civilizacija, a na površinu isplivava navijačko licemjerje. U ovom i sličnim slučajevima međunarodne organizacije gube svoj smisao i vlastitu vjerodostojnost i to je ono što je za brigu, jer šutke šalje zaglušujuću poruku - svi ste potencijalno sljedeći, jer nemaju kapaciteta privesti sukobljene strane na mirne dogovore. Na kraju sve se završi nekim dogovorima, a u međuvremenu izginu brojni nevini, a oni koji su sve započeli tu strahotu nikada ne osjete. To je i paradoks i besmisao sukoba.

NEMA ALTERNATIVE


U zbunjujućoj kakofoniji izjava raznih državnih vođa glas vjere trebao bi biti putokaz tolerancije i mira. Imaju li vjerski vođe dovoljno snage povesti narod putem mira i tolerancije u teškim i dramatičnim vremenima u kakvima svi živimo...?

- Vjerski vođe imaju svoje mjesto u društvu. Oni su duhovni pokretači, promicatelji i nositelji temeljnih vrijednosti koje se crpe iz Božjih knjiga. U sekularnim društvima njihov glas nema obvezujući karakter, nego je na dobrovoljnoj bazi. Vjerski vođe nemaju mehanizme vlasti kako bi nešto spriječili. Oni imaju snagu riječi i tu ne smiju zašutjeti. Moramo sve pojavnosti u društvu nazvati pravim imenom, makar to nekima ne odgovaralo. Vjernici su dužni slijediti preporuke svojih vjerskih autoriteta. Na taj način bi ojačala kultura dijaloga, međusobno uvažavanje, poštovanje i ljubav među ljudima. Time bi se ojačalo i međusobno povjerenje, koje je, nažalost, narušeno. Vjerski djelatnici se na smiju na tom putu umoriti niti ih bilo kakva situacija s tog puta treba i može preusmjeriti.

Koliko su vjerski vođe angažirani u zaustavljanju rata i uspostavi mira, općenito? Koliko se njihov glas čuje...?

- Ako je suditi po izjavama, mnogim konferencijama, deklaracijama, priopćenjima, vjerski autoriteti čine ono što mogu. Koliko se njihov glas čuje? To je pitanje, na žalost, s negativnim odgovorom. Možda nešto ublažavaju situaciju, ali ne dovoljno. Temeljna je poruka: Mir nije sve, a bez mira, sve je ništa. Takvim promišljanjima okrećemo se dijalogu i traženju najboljih rješenja dijalogom, koji nema alternativu.

Piše: Ina Stašević
NJ. EKSC. AKYLBEK KAMALDINOV: VELEPOSLANIK REPUBLIKE KAZAHSTANA
 
 
- Tijekom svetog mjeseca ramazana vrijednosti poput ljubaznosti, poštenja, milosrđa i suosjećanja dolaze u prvi plan. Jedinstvo i solidarnost muslimani jasno manifestiraju. U Kazahstanu je Ramazan ove godine jedinstven jer se poklapa s Nauryzom - proljetnim i novogodišnjim praznikom, koji se slavi u novom obliku. Mislim da to simbolizira harmoniju religije i tradicije. Stoga su i ovi svečani dani prožeti duhom obnove i samousavršavanja.

Koja su glavna obilježja slavljena ramazana Vašoj zemlji? - Okupljanje obitelji i prijatelja na večeri nakon zalaska sunca, jačanje jedinstva zajednice, njegovanje milosrđa, suosjećanja i dobrosusjedskih odnosa. Još jedna važna značajka je poštovanje predaka, pamćenje svojih predaka, proučavanje podrijetla od velike je važnosti za sve Kazahstance. Kao što je predsjednik K. Tokayev primijetio, zemlja u kojoj se poštuju vjerske i kulturne tradicije, mir i sloga nadvladat će sve izazove. Kazahstan je danas nacija ujedinjena zajedničkim težnjama koje kuju napredak. Takve plemenite osobine, kao što su simpatija, suosjećanje i otvorenost, uvijek će biti karakteristike naše nacije.

Koja je Vaša želja za ovu prigodu? - Moje želje su ispunjene nadama za mir, sklad i blagostanje za sve. Neka ovo vrijeme postane razdoblje duhovnog preporoda i osobnog rasta, donoseći snagu i mudrost za prevladavanje svih izazova. Želim svima puno zdravlja, sreće i blagostanja!

NJ. EKSC. NOUR EL-HOUDA MARRAKCHI: VELEPOSLANICA KRALJEVINE MAROKO
 
 
- Ramazan je duhovno putovanje pročišćenja, koje nadilazi puko uzdržavanje od hrane. Potiče velikodušnost, samonadilaženje i jačanje društvenih veza. Ovaj mjesec nudi jedinstvenu priliku za produbljivanje vlastite veze s božanskim, što se ogleda u povećanom posjećivanju džamija.

Koja su glavna obilježja slavljenja ramazana u Vašoj zemlji? - Tijekom ramazana u Maroku različite tradicije obilježavaju važnost mjeseca. Kulinarski užitci poput juhe harira ispunjavaju zrak prije posta u zalazak sunca. Obitelji i prijatelji okupljaju se kako bi podijelili tradicionalna jela, uključujući chabakia i baghrir. Obrok prije zore, sehur, ima svoju važnost prije jutarnje molitve. Lejletul-kadr, Noć sudbine, ključni je trenutak, obilježen pojačanim molitvama, djelima velikodušnosti i uvođenjem djece u post.

Koja je Vaša želja za ovu godinu? - U izazovnim vremenima želimo globalno blagostanje usred raznih kriza diljem svijeta, uključujući rat u Palestini, sukobe u Ukrajini i druge. Pozivamo na solidarnost naglašavajući važnost njegovanja nade, povjerenja i duhovnog rasta za mir uma i srca umjesto materijalnih težnja.

Možda ste propustili...

OBLJETNIČKA GODINA VELIKOG KORČULANINA

Marko Polo - čovjek za sva vremena

NAŠ ČOVJEK NA HIMALAJSKOM VISOČJU...

Od Osijeka do Nepala i natrag: Stazama jetija i redovnika

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Žena u ratu