Priča se zahuktava. Srednja Amerika, napose Meksiko i Gvatemala, našeg se osječkog pustolova dojmila mnogo čime, a o svemu tome, njegovim riječima i fotografijama, svjedočimo i u ovom, trećem, nastavku njegovih reportaža.

Krenimo daklem otamo gdje smo prošli put stali: Obilazimo obližnje indijansko selo Zinancantan, lijepog ali prljavog trga, s prodavačima voća na njegovim rubovima i bijelo-zelenom crkvom iz 16. stoljeća na jednom njegovu kraju. Susrećemo se s okupljenim mještanima, glazbom, petardama - nekakva procesija - katolici su, ali su u katoličanstvo utkali mnogo običaja i vjerovanja svojih predaka. Brojni policajci s dugim cijevima i štitovima okružuju šire područje trga, kažu da su stanovnici Indijanci pomalo nervozni jer im je nedavno ubijen nekakav njihov velikodostojnik, uokolo šeću i privatni “zaštitari” - neka vrsta privatne indijanske policije, preporučuju nam što manje fotografiranja, a i to što diskretnije.

Kako mjesto i ne pršti od ljepote, a i duge cijevi policije nisu baš preporuka za opuštajuću šetnju, veselimo se povratku u San Cristobal i večeri koju ćemo provesti u jednom od najposjećenijih barova grada (“Revolucion”). U baru svira živa glazba, tri benda su se već izmijenila, ali ozračje je nekako neveselo, otužno, gosti sjede za svojim stolom ili stoje za šankom i piju, bar je pun stranaca, ali nešto nedostaje. I onda se ukazala - ona! Ovdje ćemo je zvati Petra, djevojka od 30 godina, vitka plavuša, vedra, vesela pričalica, otkačena, što bismo mi rekli, članica naše skupine. Puno sam putovao, družio se sa svakakvim ljudima, ali ovakvo stvorenje još nisam upoznao - toliko životne energije i pozitivne vibre nisam imao prigodu vidjeti. Istog trenutka kada je počela plesati - odjednom su gotovo svi proplesali, propjevali, smijeh i veselje do kasno u noć. Od tog trenutka pa do kraja putovanja jednostavno sam je obožavao, uljepšala mi je svaki trenutak koji sam proveo s njom, ostavila poseban pečat na mom doživljaju ovog putovanja i hvala joj na tome!

Ujutro, neki mamurni i nenaspavani, neki samo nenaspavani, kao ja, krećemo na desetosatno putovanje iznajmljenim minibusom - odredište Panajachel u Gvatemali. Prelazak granice dosad nedoživljen, vodič uzima putovnice i obavlja granične formalnosti, a mi pješice prelazimo granicu, mijenjamo dolare kod uličnih švercera u kvecale (gvatemalska valuta, 100 američkih dolara - 740 kvecala, lako za računati, omjer gotovo 1:1), tek toliko da imamo za najnužnije, tovarimo stvari u minibus i nastavljamo dalje.

U predvečerje smo u hotelu, kratak odmor pa u banku kako bismo povoljnije promijenili dolare za putovanje Gvatemalom. I odjednom problem - Slovenci ne mogu mijenjati novac, a u grupi je samo nas dvoje Hrvata - koji možemo promijeniti po 400 dolara tjedno!

Što sad?

Švercera nema. Uzimam od Slovenaca do mene dopuštenih 400 dolara, a za dalje ćemo vidjeti. Treba platiti hotel, ulaznice, jesti, a i popiti koju tu i tamo. U Antigvi neki podižu novac s ATM bankomata, ostalima mijenjam ja. Riješeno. A u čemu je bio problem, ni danas nam nije jasno!

Panajachel je mjesto u Gvatemali smješteno uz jezero Atitlan, na nekih 1600 metara nadmorske visine, s oko 20.000 stanovnika. Bilo je 60-ih godina omiljeno sastajalište hipija, udaljeno od Guatemala Cityja nekih 120 km i nekih 50 km od Antigve. Jezero Atitlan je jezero u Gvatemalskom gorju, koje je pak dio planinskog lanca Sierra Madre, i najdublje je jezero Srednje Amerike (maks. 350 metara), površine oko 130 km2, okruženo trima vulkanima, nastalo vulkanskim aktivnostima (kaldera) prije gotovo 85.000 godina.

Istraživač i prirodnjak Alexander von Humboldt (Humboltova morska struja nazvana je po njemu) nazvao ga je najljepšim jezerom svijeta, što još jednom dokazuje da je ljepota u očima onog koji gleda! Jezero jest lijepo, plovidba njime još ljepša, okruženje također, ali da je najljepše na svijetu - e pa nije! U to smo se uvjerili već sljedećeg dana ploveći njime priuštivši sebi i lagani treking obalom, odakle smo s visine imali pogled na jezero, vulkane i brojne brodice.

A na tom trekingu izgubio sam svoju skupinu, ne ona mene, već ja nju, a za to je već potreban poseban dar!

Ko'g vraga sam radio - ne znam, ali odjednom skupinu niti vidim niti čujem, a nalazim se na raskrižju - hoću li nastaviti ravno ili skrenuti lijevo. (Znate ono: Kako stići u Vrapče? Samo malo skreneš!)

Tako se i ja odlučih na skretanje, prema jezeru, pa ću ih negdje valjda naći, a na obali brodica kao u ovoj priči - nema im broja, a sve iste ili slične. Kako sam prepoznao voditelja naše brodice, ni danas mi nije jasno. Sjedim, pušim, stižu moji Slovenci:

- Pa gdje si ti nestao?

- Ma nije mi se dalo više hodati!

Plovimo dalje. Uplovljavamo u prekrasan “Zaljev tišine”. Voditelj brodice gasi motor i svi šutimo nekih pet minuta. Hajde, ja sam nekako, istina, teško, izdržao, ali kako je to uspjelo Petri - e to spada u rubriku “vjerovali ili ne”!

Obilazimo još neka indijanska sela na obali, mirna, snena, šarmantna, pa natrag u grad, pakiranje i odlazak u Antigvu!

Antigva (Antigua Quatemala punim imenom) gradić je u središnjem visočju Gvatemale poznat po izuzetno dobro očuvanoj staroj jezgri (zapravo je gotovo cijeli gradić stara jezgra), građenoj pod utjecajem španjolskog baroka, a osobito po znatnom broju ruševina kolonijalnih crkava. Naime, Antigva, kao uostalom i cijela Gvatemala, smještena je na izuzetno trusnom području, tako da su brojni potresi i erupcije vulkana u povijesti nanosili veliku štetu cijeloj zemlji, pa tako i Antigvi. Naravno da je takav biser kolonijalne arhitekture na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske baštine.

Antigva je najviše stanovnika imala u 18. stoljećau(nekih 60.000), a krajem istog stoljeća ogroman broj stanovnika napustio je grad te je Antigva do kasnog 20. stoljeća životarila s nekih 10.000 stanovnika, od kada je broj stanovnika narastao na današnjih 35.000.

Antigva Guatemala (znači: Stara Gvatemala) bila je treći glavni grad Gvatemale, a više od 200 godina (16. - 18. st.) bila je sjedište vojnog guvernera španjolske kolonije Gvatemala, velikog područja koje je obuhvaćalo gotovo cijelu današnju Srednju Ameriku i najjužniju meksičku državu Chiapas.

Inače, Meksiko geografi smještaju u Sjevernu Ameriku!

Sutra nastavljamo dalje. Na redu su Flores i ruševine Tikala...