O aktualnim izborima za novog predsjednika SDP-a nakon povlačenja Zorana Milanovića, kao i o socijaldemokraciji u Hrvatskoj, novom smjeru europske socijaldemokracije te općenito položaju ljevice danas razgovarali smo sa Zlatkom Komadinom, članom SDP-a od osnutka stranke, 1990. godine.

Zlatko Komadina je predsjednik Županijske organizacije SDP-a Primorsko goranske županije od 2000. godine te potpredsjednik SDP-a Hrvatske od 2004. do danas. Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatske zajednice županija. Rođen je 24. listopada 1958. u Ljubljani, a odrastao i školovao se u Rijeci. Živi u Opatiji.

U medijskim istupima posljednjih dana izjavili ste da kandidata za predsjednika SDP-a ima više nego sekretara SKOJ-a. Napomena je duhovita, no ujedno i ozbiljna jer upućuje na inflaciju kandidata pri čemu se u pitanje može dovesti i njihova vjerodostojnost. Kako zapravo sve to komentirate, koji su kandidati vjerodostojniji i kome ćete osobno dati glas?

- Kao što sam i prije govorio, vjerodostojnost je karakteristika kolege Davora Bernardića. On je i prije govorio, a govori i sada, o onome što SDP-u kao stranci treba, a to su promjene. Bernardić nije jedini, tu je i kolega Tonino Picula, kolegica Vesna Šulić i kolega Dušan Polovina. Ostali kandidati, na moju žalost, tek su se najavom odlaska Zorana Milanovića, dosadašnjeg predsjednika SDP-a, sjetili da su promjene u SDP-u i promjene SDP-a nužne. Broj kandidata je očito posljedica popuštanja stege nakon prethodnog autoritarnog vođenja stranke. Ambicija je puno, ali moje je mišljenje da povjerenje zaslužuje samo onaj kandidat koji se cijelo vrijeme zalaže za isto, za stranku koja pripada članstvu.

Svi kandidati najavljuju da SDP-u treba više demokratizacije i decentralizacije. Znači li to i vraćanje SDP-a - Socijaldemokratske partije - na izvorišta socijaldemokracije, jer mnogi analitičari tvrde kako je SDP odavno zaboravio na značenje i vrijednosti socijaldemokracije? Što nam o tome možete reći?

- Osim u imenu, socijaldemokracije mora biti i u sadržaju stranke. Izbor novog predsjednika samo je prvi korak u transformaciji SDP-a koja je neizbježna. U svojem programu na unutarstranačkim izborima u kojima sam sudjelovao kao kandidat za predsjednika pozivajući članstvo na promjene, demokratizaciju i decentralizaciju stranke naveo sam to kao nužnost. I tada i sada moja je poruka jednaka - stranka nije jedan čovjek, SDP smo svi mi. SDP-u treba predsjednik koji čuje i sluša članove stranke i sve građane koji vjeruju u socijaldemokraciju i one druge koji će nam se pridružiti, a koji danas možda nisu s nama. Takav predsjednik bit će i kolega Bernardić. On vrlo dobro zna što su socijaldemokratske vrijednosti. Briga za ljude, zajedništvo...

Vezano uz prethodno pitanje - stoji li teza da je SDP u prethodnih 25 godina preuzeo na sebe odveć velik teret kad je “uzurpirao”, da tako kažemo, prostor ljevice u hrvatskom društvu? Drugim riječima, je li se i koliko SDP kako stranka proistekla iz komunističko-socijalističke ideologije modernizirao poput drugih lijevih europskih stranaka ili po tom pitanju stranka nije učinila dovoljno?

- Smatram da smo se u SDP-u prethodnih godina previše “otklonili” u liberalizam i sve njegove defekte i mane, da nismo najbolje artikulirali socijaldemokratsku politiku ni u praksi ni u retorici. Dokaz da je tome tako je povjerenje građana i rezultat na izborima. To ćemo mijenjati. U SDP ćemo vratiti socijaldemokraciju, a SDP članstvu.

Neki kandidati, primjerice Orsat Miljenić, tvrde da SDP birajući svog novog šefa zapravo bira i mogućeg budućeg premijera. Kako to komentirate?

- Miljenić se vjerojatno i kandidirao da bi bio premijer. A biti predsjednik SDP-a, to mu je samo sredstvo. No, ja sam već u svojoj kampanji govorio da šef stranke može, ali ne mora biti kandidat za premijera, to više jer smo mi tek otvorili proces promjena.

Premda se povukao s mjesta predsjednika SDP-a, mnogi analitičari upozoravaju kako Zoran Milanović među kandidatima za šefa stranke ima dva svoja kandidata.

- Ne znam, ali da, varoš priča da je priželjkivao kandidaturu kolege Ranka Ostojića, valjda ujutro, a navečer Orsata Miljenića. Dan je dug! Ako su priče točne, takvo je ponašanje vrlo nekorektno prema stranci. Nakon što je najavio odlazak, kolega Milanović više se ni na koji način ne bi trebao miješati u izborni proces. Pogotovo ne ispod stola. Bilo bi fer da svog favorita - ako ga ima - javno podupre. Kako to rade i drugi.

Slažete li se s tezom da je HDZ koristio (i još koristi) neke od lijevih (i SDP-ovih) socijalnih programa za svoje ciljeve, pragmatično i sa svrhom, pa je i to svojevrsna igra duplog pasa ljevice i desnice u Hrvatskoj?

- Mudro od HDZ-a. Treba znati i priznati po čemu je politički suparnik bolji.

Kad se sve uzme u obzir, kakva je sadašnjost i budućnost hrvatske ljevice? Vidimo kako povjesničar Dragan Markovina utemeljuje novu lijevu stranku, a tu su i Radnička fronta, “ostatci”, da tako kažem ORaH-a, neke druge lijeve opcije...

- Budućnost hrvatske ljevice ovisi o članstvu SDP-a. Izaberu li promjene u stranci, ljevica s promijenjenim SDP-om na čelu ima budućnost. Upravo zbog zajedništva i timskog duha na koji pozivamo. Na ljevici ima mjesta za sve one koji njeguju iste, socijaldemokratske vrijednosti...

Situacija za lijeve opcije, a tu mislim na socijaldemokratske stranke, u Europi nije baš bajna. Ni Hrvatska po tom pitanju nije izuzetak, no čini se kako je SDP pod Milanovićevim vodstvom, odmakom od socijaldemokracije i približavanjem centru, propustio šansu učvrstiti se na vlasti i u drugom mandatu. Naprotiv, SDP je doživo poraz. U čemu je problem?

- Danas je u Europi na vlasti malo pravih socijaldemokratskih stranaka i ako se ne promijenimo, zamijenit će nas. Nismo se mi pretplatili na socijaldemokraciju. U okruženju imamo puno primjera koji pokazuju u kakvom je stanju socijaldemokracija danas. BiH, Slovenija, Srbija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Poljska, ni u jednoj od tih zemalja socijaldemokratske stranke ne prelaze deset posto. U Hrvatskoj zahvaljujući, ili možda nažalost, zbog politike podjela nismo toliko pali, ali se količina podrške smanjila. Mi zato moramo imati jasnu provedbu socijaldemokratskih politika, iako je to vrlo teško u današnjem neoliberalnom kapitalizmu Europe. Prema tome, treba se zapitati gdje je nestala ona velika podrška iz 2011. kada je SDP s partnerima osvojio gotovo dvotrećinsku većinu u Saboru. Tada smo svi očekivali da će naš mandat trajati bar osam godina, nažalost, ta se naša prednost istopila za samo četiri godine. Treba se postaviti pitanje - zašto? Zašto je nastao Most i zašto su nastali protestni glasovi?

Ipak, lijeve opcije u Europi nastoje pronaći izlaz. Primjerice, nude li britanski laburisti taj novi smjer europske socijaldemokracije s izborom Jeremyja Corbyna?

- To je upravo primjer da se radikalizacijom društvene scene radikalizira i ljevica. Thomas Piketty je u svojoj knjizi “Kapital u 21. stoljeću” napisao da je trenutni sustav neodrživ jer je ukupni zbir porasta profita veći od rasta dohotka. To govori da se više novca izvlači nego što se investira. Stvara se sve manji sloj ljudi koji ima sve više, a raslojava se srednji sloj i stvara se ogroman broj sve siromašnijih ljudi. Jedan od odgovora na to je i pojava Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji. Naravno da je Hrvatska u toj cijeloj priči mala i da ne može sama, ali može koliko može u okviru onoga što je moguće.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ