Odlaze nam ljudi, mladi, djeca... Slavonija, iako prelijepa, neodoljiva i jedinstvena, nažalost, ne može garantirati sigurnu budućnost i mnogi doslovce bježe glavom bez obzira. Gotovo da vlada nekakva zaraza, bijela kuga, a zapravo su razlozi posve konkretni.

Bilo kako god, činjenice upućuju na zaključak kako je Slavonaca u Slavoniji sve manje. No, premda mnoge trbuhom za kruhom put vodi diljem svijeta, srce ipak ostaje ovdje. Ali što to vrijedi kad su mnoga slavonska sela gotovo napuštena, a ona koja nisu jedva preživljavaju, odnosno rijetka se još hrabro bore za bolje sutra.

Takva su sela i tri orahovačka prigradska naselja - Nova i Stara Jošava te Crkvari. Riječ je o selima koja su nekada bila prepuna djece, gotovo da nije bilo kuće s manje od četvero djece. Kada je netko imao samo dvoje, pričalo se danima po selu da nešto nije u redu.

U Novoj Jošavi najviše je stanovnika bilo 1931. godine, kada je popisom zabilježeno 488 stanovnika, a sve do 1961. brojka nije pala ispod 400. Nagli pad dogodio se u samo 30 godina, od 1971. do 2001., kada je upisan 191 stanovnik, a 2011. 182 stanovnika. Ovo je selo uglavnom srednjeg i starog stanovništva, no unatrag pet godina doselila su tri mlada bračna para, a još nekoliko lokalnih mještana vjenčalo se pa selo ipak traje i opstaje.

Stara Jošava demografski se kretala slično kao i Nova, ali brojka u ovom selu nije pala ispod 200, po zadnjem popisu iz 2011. selo broji 240 stanovnika, uz jako mnogo mladih bračnih parova.

Crkvari su imali najviše stanovnika 1971. godine, kada je u popis upisano 211 stanovnika, a u zadnjem 2011. upisano je 128, što je za ovo malo mjesto odlična brojka tim više što u selu živi uglavnom mlada i srednja populacija. U sklopu ovih naselja još se nalazi i malo seoce Šumeđe s 33 stanovnika.

Ova demografska kretanja spominjemo u kontekstu školske djece. Naime, u Novoj Jošavi postoji jedna od najstarijih područnih škola u ovom dijelu Hrvatske, sagrađena još davne 1905. godine. U toj školi nekada je odjekivao zvonki dječji glas, a učionice su bile prepune.

Vratimo se malo na početak 19. stoljeća. Kroničar Ivan Grgurić, marljivo skupljajući podatke o školi koju je i sam 1950-ih godina pohađao, prepričao nam je povijest ove škole:

- Otkad je u Orahovici bila sazidana nova zgrada za tada nazvanu “Opću obospolnu” školu, istu su pohađala djeca iz Nove i Stare Jošave, Crkvara i Šumeđa. Taj polazak bio je obvezan sve dok Nova Jošava nije za svoje potrebe sagradila novu zgradu s učiteljskim stanom i nusprostorijama. Škola je sazidana 1905. godine, jednim dijelom na trošak suseljana koji u skupili novac i kupili zemljište na kojem je zgrada sazidana. Razlozi gradnje bili su udaljenost od Orahovice te manjak mjesta u učionicama tamošnje škole. Nastava u novosagrađenoj školi počela je 1906. godine i od njenog otvorenja do prije godinu dana i gradnje nove suvremene školske zgrade, neprekidno je radila. Od 1905. do 1965. godine škola nije doživjela nikakve promjene i svojim je kapacitetom odgovarala za niža odjeljenja i poludnevnu nastavu. Učionica je bila veličine 9x6 m, a uz nju je imala prostran hodnik i prostoriju koja je služila za upravu škole. Okolina se u tom vremenu nije mijenjala, osim što je u blizini škole sagrađeno nekoliko privatnih kuća. Škola je imala čak i do 120 učenika, a pohađala su je djeca iz Nove i Stare Jošave, Crkvara i Šumeđa. Prvi učitelj u toj školi bio je Ivan Levak, koji je bio vrlo sposoban za kalamljenje voća pa je pokraj škole posadio prvoklasne jabuke, kruške, šljive i ostalo voće. U vrijeme nakon Drugog svjetskog rata učitelji su bili plaćeni prema raznim uredbama, platnim grupama i platnim razredima. Godine 1960. škola postaje područno odjeljenje Centralne škole u Orahovici i tako ostaje do danas. Djeca su oduvijek u ovu školu išla do četvrtog razreda, a potom se išlo u Orahovicu, i to pješice pet km, po šumskim stazama, jer nije bilo ceste kojom bi mogao proći autobus. Godine 1965. cesta je sagrađena. Naša škola je bila slabo opremljena sredstvima za rad, a od audiovizualnih sredstava posjedovala je radio i brojne slike. Imala je školsku dječju knjižnicu sa 197 knjiga i nastavničku knjižnicu s 220 knjiga. Nastava se tada vršila na hrvatsko-srpskom jeziku, a arhiva škole je bila djelomice sačuvana i čuvala se u Centralnoj školi u Orahovici - priča Grgurić.

Grgurić se također prisjeća kako je 50-ih izgledala škola, učionica i okoliš:

- Nas je bilo jako mnogo. Svake godine upisivalo se 20 novih učenika jer je po selima bilo mnogo djece. U školskom dvorištu još jedna zgrada, školski stan. Tu su stanovali učitelji. Nasred dvorišta arteški bunar, u jednom kutu dvorišta drvarnica, a u drugom poljski WC. Iza dvorišta školski vrt. Učionica prostrana. Katedra na povišenom podestu. U kutu ormar za školskim dnevnicima, zadaćnicama i tintarnicama. Golema školska ploča uz zid, a veliko računalo do prozora. U učionici su bila dva reda školskih klupa s tri ili četiri mjesta. Klupe goleme, u jednom komadu, za sjedenje, pisanje i čitanje. Na klupama udubljenja za tintarnice. Odmah do ulaza golema peć na drva, sjećam se, velika i okrugla. Tada su nekako i škole odisale obiteljski, bilo je mnogo više prijateljstva i zajedništva. Ono čime se mi ponosimo jest naš odnos prema učiteljima. Kada smo mi išli u školu znalo se što je katedra, a što klupa. Poštovali smo učitelje iznad svega, mogu reći i bojali ih se. Znam ponekad s vršnjacima pretresti uspomene na školske dane, a naravno čim zaklopim oči jasno vidim sliku naše stare učionice i učitelja - prisjeća se Grgurić.

Danas je stvarnost drugačija. Djecu izbrojiš na prste, no stara školska zgrada još ponosno stoji na svome mjestu. Bar je ona ostala kao istinski spomenik kulture, čuvar jednog vremena i jednog od najvažnijih segmenta života svakog čovjeka - škole i školskih dana.