U jedinom je baranjskom gradu nekoliko objekata čiji je izgled šaka u oko svima kojih ih vide u prolazu, a posebno onima koji se tih zdanja sjećaju iz prošlih vremena, kad su bili u funkciji i kad se u njima odvijao život.

Uz dio tih objekata stanovništvo je emotivno ili na neki drugi način vezano, pa ih njihovo propadanje dodatno opterećuje. Uglavnom, teška financijska situacija vlasnika, privatizacija na hrvatski način, ili nešto sasvim treće, osnovni su razlozi zbog kojih u Belom Manastiru propada dio gradske povijesti. Krenimo redom, od ulaska u grad - željezničkog i autobusnog kolodvora, mjesta s kojima se gosti prvo susreću. Tamo ih, naime, čeka poluruševna crvenkasta zgrada s velikom terasom. Na ulaznim vratima vrišti natpis “Privatan posjed, ulaz na vlastitu odgovornost!”. Oni koji ne znaju o čemu je riječ, mogu samo pretpostaviti da je to nekada bio restoran. Oni stariji ili nešto bolje obaviješteni, potvrdit će njihovu sumnju i samo nemoćno odmahnuti glavom na upit što se s njim dogodilo. U pitanju je, naime, zgrada nekadašnjeg hotela Adica, jedna od najstarijih gradskih građevina. Nakon mirne reintegracije u nekoliko je navrata mijenjala vlasnika, ali se u većini slučajeva pokazalo kako je uvijek po srijedi bila samo naplata potraživanja, jer ni jedan od njih sa zgradom nije imao nekih većih planova, posebice nakon procjene potrebnih ulaganja.

Podsjetimo, Adica je bila u vlasništvu istoimenog ugostiteljskog poduzeća, nakon čijeg je stečaja završila u vlasništvu belomanastirskog privatnog poduzetnika, koji ju je, pak, utopio tvrtki Finagra (koja je u to vrijeme, po nalogu države, otkupljivala pšenicu). Trenutačno je u vlasništvu banke. Kako je prije određenog vremena za Glas Slavonije izjavio voditelj prodaje osječkog Hyppo Alpe Adria Consultinga, otkako su oni vlasnici zgrade, zainteresiranih kupaca je bilo, ali ih je većina nakon određenog vremena odustala od kupnje. Tada su imali dva ozbiljnija kupca, no, sudeći po izgledu zgrade, pregovori očito nisu uspješno okončani.

Sigurno je kako su za eventualnu prodaju, ali i obnovu Adice, zainteresirani i Belomanastirci, jer je zgrada pravo gradsko ruglo, posebice stoga što se nalazi neposredno uz željeznički i autobusni kolodvor te nije baš sjajna dobrodošlica.

Vratimo se, nakratko, u neka druga vremena, kada je isti objekt bio svojevrsni ponos Belog Manastira. Zgrada, sagrađena krajem 18. stoljeća, bila je tada u vlasništvu ugledne belomanastirske obitelji Lang. U njoj je bio hotel, a, sudeći po fotografijama iz tog vremena, u njemu je bilo prilično živo. Tradicija hotelijerstva u Adici nastavila se i nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je tamo desetak soba te prostrana dvorana, a veliku ljetnu terasu sa stoljetnom hladovinom pamte i Baranjci srednjih godina. Od svega je ostala samo zgrada izložena zubu vremena i teško je povjerovati da će ponovno zaživjeti u nekadašnjem svjetlu. Štoviše, mnogi koje smo upitali za mišljenje rekli su kako bi staru zgradu trebalo srušiti i na njezinu mjestu napraviti nešto novo. A dok se ne nađe netko dovoljno financijski potkovan, Adica će i nadalje biti ruglo na ulazu u grad, ne baš sjajna dobrodošlica onima koji u Beli Manastir stižu autobusom ili vlakom.

Samo stotinjak metara dalje, još jedno gradsko ruglo s krasnom poviješću. Gradski stadion, nekada zvan Sportski park. Nogomet se tamo igra od sredine prošlog stoljeća, kada su sagrađene tribine, a tada moderno zdanje rađeno je po uzoru na engleske stadione. Vidjele su tamošnje tribine brojne klubove iz cijele bivše države i iz cijeloga svijeta te ugostile njihove navijače i simpatizere. Na njima je sjedilo nekoliko generacija Belomanastiraca, koji sada mogu samo pričati o (nogometno) sretnijim vremenima, kada se ondje igrao drugoligaški nogomet.

Nažalost, od tada pa sve do danas u tribine gotovo da nije ulagano. Stoga nije čudno što je svaki odlazak na njih postao za život opasan. Pitanje je dana kada će starica popustiti pod teretom, kako pod onim stvarnim tako i pod teretom vremena. Obnova stadiona, zaključili su gradski oci prije desetak godina, ne isplati se. Stoga su počeli razmišljati u smjeru rušenja stadiona i gradnje novog. Na istom mjestu. Izrađen je projekt, raspisan natječaj i izabran izvoditelj radova. Trebao je, na mjestu sadašnjeg stadiona, u nekoliko faza, niknuti lijep i funkcionalan višenamjenski kompleks. Svašta je planirano. Između ostalog, ispod tribina s 1800 mjesta, od čega 500-tinjak natkrivenih, planirana je gradnja četverostazne automatske kuglane, streljane te pivnice, a u sklopu kompleksa želja je bila izgraditi manje igralište s umjetnom travom, male tribine kod teniskih terena i brojne popratne objekte. Znala se već i bliska budućnost, za koju je ostavljena gradnja upravne zgrade sa sportskim shopom, stanovima i slično. Tribine su se trebale protezati pokraj cijele zapadne strane igrališta, a na istočnom dijelu ostavljena je mogućnost dogradnje. Navodno je za izgradnju stadiona ostavljen i dio potrebnog novca, približno 2,5 milijuna kuna...

Prenoseći izjave belomanastirskih gradskih čelnika, novine su (i Glas Slavonije među njima) pisale kako je konačno došlo vrijeme da se, nakon više od pet desetljeća, krene u izgradnju novog zdanja. No došla su neka druga vremena, a do današnjeg dana tamo se ništa nije promijenilo. Osim što su tribine u još lošijem stanju.

- Stadion je na trgu - odgovorio nam je zagonetno dogradonačelnik Belog Manastira Marko Bogatić na upit što je sa stadionom. Mislio je, objašnjava, na izgradnju novog trga, koju je prije osam godina pokrenula tadašnja gradska vlast, a zbog čega je tada novi gradonačelnik Belog Manastira (bar tako tvrdi) bio prisiljen poništiti natječaj i izabrane izvoditelje radova poslati - na tribine. Odluku je obrazlago nadostatkom novca, jer u Grad nisu pristizala obećana sredstva za izgradnju novog trga. U međuvremenu su gradska uprava i klupsko čelništvo u nekoliko navrata zabranjivali ulaz na tribine, ali se zabrane nitko ne pridržava. Kulminiralo je preseljenjem finalnih utakmica Kupa Baranje u Kneževe Vinograde, čime je Beli Manastir, nakon niza desetljeća, ostao bez te najznačajnije baranjske nogometne manifestacije. Svjesni su svega i u gradskoj upravi, pa su obnovu stadiona uvrstili u takozvani Intervencijski plan, zajedno s cijelim nizom projekata značajnih za društveni život u gradu, za čiju realizaciju očekuju 20-ak milijuna eura. No upitno je hoće li novac biti odobren za stadion, premda nas u Gradu uvjeravaju kako su šanse realne. Sredinom rujna, naime, u Beli Manastir će ponovno stići inozemni konzultanti, još jednom pogledati Intervencijski plan i nadležnoj komisiji predložiti najbolje projekte. Na proljeće bi, tvrdi gradonačelnik, već mogli biti raspisivani natječaji za izvoditelje radova, a hoće li među njima biti i natječaj za najpovoljniju tvrtku koja će rušiti stari i graditi novi stadion - pokazat će vrijeme.

Još jedno zdanje koje je izloženo zubu vremena vojarna je na ulazu u grad iz smjera Osijeka. Prostire se na približno sedam hektara, a u njezinu je sklopu 20-ak različitih objekata. Zahvaljujući volonterima manji dio vojarne zaživio je u vrijeme poplava u Posavini, kada su u nju dovoženi psi iz poplavom ugroženih područja, a poslužila je i za prihvat sirijskih izbjeglica. Prije nekoliko godina izrađen je Nacrt strateškog pregleda obrane, u kojem je, uz smanjenje vojnih snaga, otpisivanje protubrodskih raketa RBS-15 i transportnih aviona An-32, najavljeno i otpisivanje svih vojarni koje ne mogu primiti 2000 ili više vojnika te njihovo davanje na upravljanje jedinicama lokalne samouprave. Upravo u skupinu takvih vojarni pripada belomanastirska, ali je još uvijek u vlasništvu države. Što će biti s njom, ne znaju u gradskoj upravi. Podsjećaju na cijeli niz prijedloga, koji su prijedlozima i ostali. Možda je odgovor u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Ili ne?

O Škrobari, pak, bivšoj beljskoj Šećerani (jednoj od najvećih u tadašnjoj Jugoslaviji), ne treba trošiti riječi. O njoj je sve napisano. Mnogi bi rekli, treba samo - sjesti i plakati.

U gradu je još nekoliko sličnih objekata, izloženih isključivo zubu vremena. U većini je slučajeva riječ o privatnom vlasništvu. Desetci obiteljskih kuća, od kojih neke u užem gradskom središtu, već opasno prijete urušavanjem na prolaznike. Doduše, Grad je počeo rušiti objekte u svom vlasništvu, ali one privatne, bez obzira na to što su ruglo, nije baš tako jednostavno ukloniti. Svi oni čekaju neka druga, bolja, vremena. Hoće li ih dočekati, teško je reći. Ostaje samo ona narodna: Tko čeka, taj dočeka. A mi dodajemo - ali se i načeka.