Nova prozna knjiga "Emet i druge priče" (Fraktura) i odlikovanje Red Danice s likom Marka Marulića, neposredan su povod za razgovor s Ivanom Šojat, ponajboljom osječkom književnicom i prevoditeljicom.
Iz tiska ti je, u nakladi Fraktura, ovih dana izišla nova prozna knjiga, "Emet i druge priče". Nakon sjajnoga romana "Jom Kipur" opet si posegnula u nevjerojatno bogatstvo židovske mitologije i kulture općenito?
- Da. Prvo "Azazel", pa "Jom Kipur", a sad i "Emet", odnosno istina. Judaizam je temelj zapadnoeuropske civilizacije koja prečesto, kroz antisemitizme, poseže za autodestrukcijom poput čovjeka koji iracionalno mrzi vlastitu bit, pa se ubija atom po atom, maloumno, dementno uživa u vlastitu satiranju. Nemam, međutim, fiksaciju na judaizam. Tragam za skrivenim porukama u svemu, u svim oblicima duhovnosti koji nam zapljuskuju obale duše. Trenutno sam u sufizmu koji veli kako Boga ne treba voljeti iz straha od pakla, ni iz čežnje za rajem, nego iz čiste ljubavi. Doima se banalnim, no prokleto je teško.
Što ti ona znači i kao osobi i kao spisateljici?
- U prvi mah "hororasta", ova zbirka omogućila mi je da se ponovno posvetim meni već tradicionalnoj arheologiji ljudske duše i međuljudskih odnosa na nultoj, obiteljskoj razini. Emet je, naime, riječ koja se pojavljuje u židovskoj praškoj legendi o Golemu - antropomorfnom biću stvorenom od blata ili gline kojemu se na čelo ispisuje Emet, odnosno "istina", kako bi se pokrenulo. Kad ga se želi "ukloniti", briše se prvo "e", te tako istina postaje smrt - Met. Adam je zapravo prvi Golem. Adam je i prvi Čovjek. Pokreće ga istina, istina koja tako postaje život, paradigma bez koje nema života. I to je fascinantno: samo istina nas može spasiti od smrti.
Jedan od temeljnih aspekata jezovitosti "Emeta" je obiteljsko, seksualno i svako drugo nasilje. Od kuda ti poticaj za baš tu temu?
- Nasiljem smo okruženi, ono prerasta u zabavu, dokonu razbibrigu. Dok se događa drugima. Plodovi nasilja više nisu samo tematika za crne kronike, nešto što se rađa iz sjene. Mnogi se ponosno snimaju i na društvenim mrežama dijele snimke na kojima ubijaju štence, mačiće, cipelare slabije od sebe. Za nasilje zlurado pronalazimo opravdanja. Žena ubijena batinama "morala" je nešto učiniti da joj se to dogodi, silovana žena je izazivala, na ulici udarcima palicom ubijeni mladić bio je "drukčiji". To veli većina nas. Nasilje vrše u tom trenutku jači, podržavaju ga kukavičja stada, a ja sam uvijek na strani slabijih.
TAJNE SE GOMILAJU
Je li obitelj, sama po sebi, jedan oblik najlicemjernijega nasilja svih vrsta?
- Koliko god mi to ne htjeli priznati, obitelj je prečesto oganj u kojem nas kuju. Onako kako se kovano željezo povija u vitice i lukove, ili kuje u oštre mačeve, tako smo mi u konačnici plod okvira iz kojih smo potekli, sprega karaktera koji je imanentan i usađenih obiteljskih svjetonazora. Zato svatko drukčije doživljava ljubav, druge, svijet, zato mnogi imaju problema sa spoznajom Boga kao oca. Zato se mnogi čude kako djeca izložena pedofiliji unutar obitelji gotovo nikad ne prijavljuju taj oblik seksualnog nasilja. Kao da se zapravo morbidno podrazumijeva da je toj djeci takav pristup ljubavi usađen kao predložak. Onako kako su batine nasljedne, prenose se s koljena na koljeno. Kao hemofilija. Ili strah od samoće. Tu su i obiteljske tajne koje se gomilaju poput demona, određuju putanje niza generacija u ono što odmilja nazivamo začaranim krugom. Sve zatajeno nastavlja živjeti poput glasa o ušima cara Trajana.
Nikada se u svom pisanju nisi bojala tematizirati najdublje ljudske i društvene traume. Od kuda trajna volja za jedan takav spisateljski pothvat?
- Svaka destrukcija je iz nečeg izrasla. Ništa ne nastaje ni iz čega. Zgrožena nekim užasima, uporno čeprkam tragajući za razlogom koji je do njih doveo. U onolikoj mjeri koliko smo uspjeli ostati ljudi, svaka naša grdoba ima neko "opravdanje". Onako kako miran i tih, pristojan učenik izložen konstantnim verbalnim iživljavanjima svojih razrednih kolega može poludjeti i nožem izbosti nekog od najblagoglagoljivijih nasilnika. Uvijek postoji razlog, povod. Osim kada je riječ o demonima (uvjerena sam da takvi postoje) u ljudskim tijelima. Njima nije potrebno opravdanje. Njima je zlo zbog zla jedan oblik morbidnog larpurlartizma. Izvlačenje zla na svjetlost mi je poslanje, svojevrstan egzorcizam.
ROMAN O JANJIČARU
Kako je u Hrvatskoj sve bolesno ispolitizirano, isti zloduh nije zaobišao ni tebe. No, u tvom slučaju događa se jedan čisti apsurd. Tzv. ljevičari ti spočitavaju kako si desničarka, a ovi drugi kako si ljevičarka? Pa što si onda ti?
- Ja sam istinoljubac svjestan činjenice kako apsolutna pravda i istina ne postoje u zemaljskim okvirima. Istina nije barjak koji se vijori u jednom taboru, niti je stvarnost crno-bijeli film koji se okončava dvobojem u kojem pobjeđuje momak s bijelim šeširom. Dižem glas protiv svake malformacije, bez obzira na to iz kojeg ugla ringa dolazila.
Nisu li isti i jedni i drugi?
- Gledajući ih kao skupine, doimaju se i komplementarno i kompatibilno. Na sreću, ima među njima i kvalitetnih ljudi. Zato se nadam da s političarima ipak nije kao s jabukama u gajbi, kao u priči o truleži koja se prenosi zarazom, poput kuge. Nažalost, u posljednjih četvrt stoljeća ni jedan se političar nije pretjerano potrudio demantirati činjenicu da je politička aktivacija posljedica želje da se čovjek konačno uključi u nešto lukrativno s pozitivnim posljedicama za cijelu obiteljsku zajednicu. Opće dobro nekako se srozalo na predizbornu krilaticu, a ono "u se, na se i poda se" nalikuje na Arijadninu nit koja "narodne tribune" iz mraka običnih smrtnika odvodi u blještavilo popularnosti i potkoženosti. Umjesto žudnje za općim boljitkom kao pretpostavkom za boljitkom svakog pojedinca, politika je u nas kukavan deus ex machina za instant-rješavanje financijskih potkoženja. Daleko je to od mitske res publice, daleko od barikada za slobodu, jednakost i bratstvo. Ideologije su ionako ugojene ptičurine potkresanih krila, "uljuđene" karikature krilatih ideja.
Svi koji bar elementarno poznaju tvoj rad znaju da si jedna potpuno, reklo bi se nekada renesansna osoba čiji su interesi književnost, prevodilaštvo, glazba, slikarstvo i da dalje ne nabrajam?
- Nikad se nisam tako pompozno razmatrala. Prije bih rekla kako živim umjetnost. Onako kako se ljubav deklinira kroz sedam svojih oblika, tako i mene u određenim trenucima zapljuskuje uvijek nova voda nekog od umjetničkih izričaja. Kad mi se pjeva, pjevam. Pišem samo kad osjećam potrebu, slikam jednako tako. Čak ni prevoditi ne mogu kad mi nije dan za to. Jedino plesati ne znam. Imam dvije lijeve. Zato se na ples nikada nisam silila.
Kada bi morala birati, na čiji bi koncert voljela prvo otići? Što slušaš, a što čitaš u posljednje vrijeme?
- Kod mene glazba žanrovski nije konstanta. Nekoć sam bila u stanju mjesecima slušati samo recimo Pink Floyd. Ono što slušam ovisi isključivo o mojemu trenutnom raspoloženju. Već tjedan dana, recimo, slušam Harmoniju Caelestis Pála Esterházyja. Voljela bih otići na koncert Rammsteina, Metallice ili Cohena. Koliko god oni zvučali raznorodno i nespojivo u jednoj rečenici. Glazba je moćan medij, proročanski glas koji se zabija ravno u dušu jer komunicira izravno s Božanskim. Glazba je most između dimenzija. Oboa je, recimo, glas mrtvih koji nam se javljaju iz onostranog, violina je pernata i krilata, violončelo zbori glasom brdskih šuma, zvuči i modro i mrkozeleno. Što se čitanja tiče - u posljednje vrijeme kopam po povijesnoj građi za roman u nastajanju. Za Ezan, poziv na molitvu, roman o janjičaru koji je civilizacijskim pretapanjem iz Luke s područja Jablanice izrastao u Ibrahima Demirdžiju. Osim toga, čitam što prevodim, a upravo sam prevela sjajan roman Mathiasa Enarda - "Busola".
Razgovarao: Delimir REŠICKI
ŽIVJETI U OSIJEKU
Ponekad se osjećam poput Diogena
Ostala si živjeti i raditi u Osijeku i bar po meni najznačajnija si osječka spisateljica ikada. Imaš li veću potrebu za odlaskom, ili ostankom?
- Volim Osijek. Kad ga ne bih voljela, bila bih u sukobu s vlastitim bićem. Sve ulice iz mojih romana i priča uvijek su osječke ulice, baš kao što su sve vode uvijek nekako dravske. I mirisi su osječki. Kuće u kojima moji likovi žive uvijek su nekako kuća moje bake Marije, njezino dvorište dvorište je iz "Unterstadta". No, ponekad se u Osijeku osjećam poput Diogena prognanog u bačvu. Na moju ogromnu žalost Osijek polako, ali sigurno, na očigled tone u more očajnih ljudi koji su davno zaboravili smijeh, pretvara se u grad zaboravljen na rubu neke močvare ili pustopoljine. Mučno mi je zbog toga, jer sjećam se drukčijih, sjajnih vremena, tvornica, kulturnih događanja, zbilje koja je doista bila po mjeri čovjeka. Po prirodi sam, međutim, fatalist koji vjeruje u simultanost zatvaranja vrata i otvaranja prozora. Ili obratno. Neke stvari koje su mi se u trenutku događanja činile kao katastrofe u konačnici su bile "samo" prekretnice koje su me dovele do više razine. Ponekad otići znači ostati. I obratno. Uvijek si ondje gdje ti je srce.
DESTRUKTIVAN SVIJET
Petarde u psećim njuškama
Što te u životu najviše pogađa i zašto?
- Pogađa me bešćutnost, samoživost i gramzivost sivih, moćnih eminencija koje ne diraju mrtva djeca Alepa, Srebrenice, Vukovara. Groze me oni koji svoje malene okomice na veliki svijet projiciraju kao vertikale, a ne vide dalje od vlastita nosa, koji vlastitu majušnu mjeru nameću drugima kao modus vivendi, koji vlastitu nemoć ili puku lijenost da išta stvore pretvaraju u destrukciju, pa ubacuju petarde u njuške psima, pale mačiće, razbijaju i šaraju grad, rugaju se slabijima, posprdno se belje svemu drukčijem od njih samih, fasadno poštuju norme, krevelje se, a gaze. Zašto? Zato što ponekad dobijem dojam da je sve manje ljudi. I uhvati me strah. Kao ruka iz mraka ispod kreveta. Pa protrnem od užasa.
Glazba je moćan medij, proročanski glas koji se zabija ravno u dušu jer komunicira izravno s Božanskim...
Mnogi se ponosno snimaju i na društvenim mrežama dijele snimke na kojima ubijaju štence, mačiće, cipelare slabije od sebe...