Teroristička prijetnja u Europi postaje sve ozbiljnija, poprima sasvim nove, neočekivane, vrlo sofisticirane oblike koji ciljaju na društveno tkivo, turizam i slobodu kretanja ljudi.

Od krvavih napada u Madridu (2004.) i Londonu (2005.), zapadnoeuropske zemlje kontinuirano se suočavaju s nizom terorističkih napada koji su posebno eskalirali tijekom 2015. i 2016. na području Francuske, Belgije, a zatim Njemačke. Terorizam za Europsku uniju svakako nije novost. Desetljećima prije zapadnoeuropske zemlje bile su izložene napadima ekstremnih ljevičarskih (Crvene brigade, Frakcija Crvene armije...) i nacionalističkih skupina (ETA, IRA, Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike, Revolucionarna organizacija Grčke). Međutim, nakon 2004. Europa je suočena s problemom islamističkog terorizma, što zahtijeva jasnu strategiju, mjere, kao i operativni sustav zaštite građana.

Upravo bi ovo trebala biti druga razina rasprave koja bi rasvijetlila razloge zbog kojih europski sustav sigurnosti ne funkcionira, te je kao takav nemoćan prevenirati i spriječiti terorističke napade diljem, za sada, zapadne Europe. Naime, više su nego očite razlike između američkog i europskog sustava sigurnosti. Svatko tko je slijetao na aerodrome u SAD-u susreo se s izuzetnim mjerama sigurnosti. Postupak odobravanja vize u američkoj ambasadi zaziva nelagodu, čak je i Zoran Milanović, prije nekoliko godina, kao premijer države trebao odgovarati na vrlo neugodna i ponižavajuća pitanja. Nakon 11. rujna 2001., SAD su usvojile Patriot Act, s ciljem jačanja nacionalne sigurnosti i sprječavanja terorističkih napada. Ovaj je zakon tijekom godina postao iznimno politički kontroverzan upravo zbog činjenice što je bitno proširio državni nadzor i ovlasti američkih saveznih vlasti u provedbi tajnih istraga, prisluškivanja i masovnog prikupljanja privatnih podataka građana bez sudskog naloga, sužavajući prostor ljudskih prava i građanskih sloboda. Patriot Act je u međuvremenu zamijenjen Freedom Actom, međutim, to nimalo nije utjecalo na činjenicu da SAD u borbi protiv terorizma koristi i dalje sva moguća sredstva - diplomatska, pravna, obavještajna i vojna.

EU je, s druge strane, razvila tek vrlo opsežan administrativni sustav mjera za borbu protiv terorizma koji predstavlja pravni, politički i akcijski temelj za prevenciju (Strategija EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja), zaštitu (Evidencija podataka o putnicima, EU popis osoba i subjekata koji su uključeni u teroristička djela i na koje se primjenjuju mjere ograničenja), progon (novi zakonski okvir za sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma) i odgovor na terorističko nasilje (upravljanje posljedicama napada, koordinacija odgovora za krize, razvoj civilne zaštite, razvoj procjene rizika, razmjena najbolje prakse u pružanju pomoći žrtvama terorizma, suradnja s međunarodnim partnerima). Ipak, kompleksna pravna, birokratska regulativa, kao i deklarirano jedinstvo i solidarnost, sve češće blijedi pred različitim, često suprotstavljenim interesima članica Europske unije, koje razjedinjene nisu sposobne pronaći odgovarajući odgovor na višestruke sigurnosne izazove.

Slaba organiziranost, nedostatak financijskih sredstava, ljudi i opreme, nedostatak suradnje i razmjene obavještajnih podataka, različiti pogledi na jačanje sigurnosnih struktura, tj. povećanje ovlasti obavještajnih, istražnih i policijskih tijela, kao i kontrolu unutarnjih granica, determiniraju mogućnosti zajedničke borbe protiv terorizma, što postaje sve izraženiji europski problem. Ono što je poseban problem, o kojem se, zapravo, ne govori, jest činjenica da se sustavi javne sigurnosti postupno i u sve većem obujmu prepuštaju privatnim zaštitarskim tvrtkama, dakle privatiziraju. Iako obrana, policija i obavještajne službe pripadaju u temeljne funkcije svake države, čime ona jamči sigurnost građana i stabilnost ustavnog poretka, ovi sustavi zbog pogubne politike štednje bivaju vrlo ograničeni u pogledu proračuna, opreme i ljudstva.

Tek nakon terorističkih napada u Bruxellesu, suočili smo se s nevjerojatnim podacima. Bruxelles, srce EU-a, ima jedan od najgorih sustava sigurnosti u Europi, te sa samo 600 zaposlenih osigurava ključne institucije Europske unije, jer iako su bile upozorene na napad, belgijske su sigurnosne službe potpuno zakazale. Neke europske zemlje, poput Njemačke, zabranjuju dijeljenje obavještajnih podataka jer se time narušavaju ljudska prava osumnjičenih osoba itd... Informacije koje govore o slaboj međusobnoj suradnji obavještajnih agencija država članica, ili onoj s Europolom ili Frontexom, nepostojanje razrađenih baza podataka o sumnjivim osobama, propustima u osiguranju na stadionima, zračnim lukama ili javnim manifestacijama, propustima u obveznom nadzoru nad potencijalnim teroristima, tržištu ilegalnog oružja potpuno izmaknutog kontroli, najbolje govore o stanju javne sigurnosti unutar Europske unije.

Teroristički napadi kojima su države članice Europske unije posljednjih godina izložene, nesumnjivo su rezultat kolonijalističke politike europskih država na prostoru Bliskog istoka, ali istovremeno i izraz usko povezanih motivacijskih čimbenika od kojih religija nipošto nije presudan. Nezadovoljstvo brojnih useljenika političkim, socijalnim kulturnim i ekonomskim statusom potiče želju za osvetom i altruističko žrtvovanje pojedinca za društvenu zajednicu kojoj pripada, što je europskom individualističkom društvu potpuno neshvatljivo. Još je 2006. nizozemski Institut za međunarodne odnose, u studiji Jihadi terrorists in Europe (dostupna na internetu), sasvim detaljno upozorio na postojanje terorističkih mreža na području Nizozemske, Belgije, Francuske, Španjolske i UK, koje regrutiraju mlade ljude, uglavnom odrasle u zapadnoj Europi, da je na djelu snažna radikalizacija, što govori da su europske sigurnosne službe imale sasvim dostatno vremena da se pripreme za ovakve napade.

Ako se uzmu u obzir i brojne poruke koje je tzv. Islamska država odaslala Europi putem Facebooka i Twitera, ostaje otvoreno pitanje zbog čega su europski lideri odjednom zatečeni samoubilačkim napadima koje izvode pojedinci, vukovi samotnjaci (lone wolf) koji djeluju samostalno, izvan zapovjedne strukture i materijalne potpore džihadističkih organizacija, ali snažno inspirirani islamističkom ideologijom i džihadom.

Samoubilački terorizam sve se češće javlja kao oblik asimetričnog ratovanja, planirana odmazda kojom se teroriziraju zapadne zemlje zbog sudjelovanja u agresiji na Irak, Libiju, Siriju i šire. Islamska država svoje sljedbenike potiče na samostalne napade, zahvaljujući dostupnosti društvenih mreža regrutiranje se vrši putem interneta, vrbuju se ne samo muškarci, nego i djeca. Europski lideri, europske sigurnosne službe, pa i europski građani o ovoj su najnovijoj terorističkoj praksi u više navrata sasvim jasno obavješteni, čak i od samih džihadista. Tako je primjerice već 2014. godine novouspostavljena Islamska država na čelu s kalifom Abu Bakerom Al-Bagdadijem objavila petogodišnji plan širenja svog teritorija s ciljem uspostavljanja transnacionalne, svemuslimanske države, te pozvala sve muslimane svijeta na iskazivanje pune lojalnosti, što je trebala biti i te kako jasna poruka za obavještajne službe.

Već 2015., nakon udara koalicijskih snaga, Al Bagdadi najavljuje da će “rat s nevjernicima i križarima” preseliti u njihove zemlje, diljem Europe i SAD-a, što se, samo nekoliko mjeseci poslije i dogodilo! Zaista je neshvatljiv, osim u kontekstu teorija zavjere koje elaborira jedan europski državnik, Viktor Orban, nekontrolirani priljev migranata u Europu, a kakvom smo svjedočili tijekom 2015. Danas, na žalost svjedočimo nizu samoubilačkih terorističkih napada koje, treba reći, ne izvode psihički neuravnotežene osobe, što tvrde europski lideri i mainstream mediji, nego ljudi koji su pristigli migrantskim rutama (počinitelji napada u Parizu registrirani su u Hrvatskoj!), ili su se, ranije još radikalizirani, odazvali “pozivu” kalifa Bagdadija. Sasvim je jasno da se radi o nizu koordiniranih islamističkih terorističkih napada, zapravo novoj strategiji Islamske države, na način da “peta kolona” postoji u svim europskim državama. Pravo je pitanje kada EU namjerava odstupiti od politike otvorenih vrata ili potpuno nediskriminacijskog prihvata migranata.

Umjesto da se bave sigurnošću vlastitih građana, europski lideri i dalje trabunjaju o Europi bez granica. O povrijeđenim ljudskim pravima terorista sveobuhvatno brine pravni sustav EU-a (Brevik, Abdeslam), pa tako i Hrvatska ovih dana razmatra preporuke Sorosevih nevladinih organizacija koje zahtijevaju od vlade da se Turskoj ne izruči Murat Catulay, za kojim je raspisana Interpolova tjeralica zbog terorizam.

Europski lideri i dalje prodaju floskule o “europskim vrijednostima”, zaštiti demokracije, iako je upravo “izvoz demokracije” najgora moguća europska politika još od II. svjetskog rata i najveća nesreća za milijune ljudi diljem svijeta. “Izvoz demokracije“ istovremeno je i najveći promašaj vanjske politike EU-a, koji se kao bumerang vratio njezinim građanima i ugrozio ne samo našu trenutačnu sigurnost nego i budućnost, što zahtijeva odgovornost većine europskih lidera.

(Dr.sc. Jadranka Polović, politologinja, znanstvena je suradnica/prodekanica na Visokoj školi multimedijskih i komunikacijskih tehnologija u Splitu)