Čajota, stručnog naziva Sechium edule, kod nas je poznata i kao bodljikava tikvica, ali i kao meksički krastavac.

Ova povrtnica potječe iz Srednje Amerike, gdje može rasti i na visini do 1500 metara. Najveći uzgajivači meksičkog krastavca su Meksiko i Kostarika. Kod nas se pojavljuje posljednjih dvadesetak godina. Cvjetovi nemaju posebnu dekorativnu vrijednost, iako je mnoštvo sitnih muških i ženskih duguljastih cvjetova krem boje. Meksički je krastavac svjetlozelene do tamnozelene boje, a meso je bljedozeleno. Sam plod može dostići težinu do 1 kg. Po jednoj biljci dobijemo do desetak plodova.

Zanimljivo je da je kod bodljikave tikvice užitna cijela biljka, od plodova, mladih listova i izbojaka, do odebljalih dijelova korijena. Meso ploda i sjemenki sadržavaju prilično C-vitamina i dovoljno ugljikohidrata za cijelu obitelj. Čajota se rjeđe formira kao grm, uglavnom je penjačica, čiji izdanci mogu biti dugi i do 15 metara. Izdancima možemo zakidati vrhove te tako dobiti razgranatu biljku. Vrlo je dekorativna pa je možemo koristiti za stvaranje zelene zavjese na terasi ili balkonu. Dobro može podnijeti polusjenovite i sjenovite položaje. Stablašice u vrtu mogu joj služiti kao potporanj za rast u visinu i širinu. Biljka traži humusno plodno i dobro ocijeđeno tlo. U priobalju izdrži obično kao jednogodišnja biljka, iako na zaklonjenim i od mraza zaštićenim položajima može izdržati više godina. Na jesen joj možemo prekriti nadzemni prikraćeni dio i tako je zaštititi za sljedeću godinu. Tako će nam na proljeće ponovno potjerati novi izbojci. Postoje vrste s bodljama i one bez njih. Možemo je razmnožavati reznicama u proljeće na temperaturi od 16 do 20 stupnjeva, na sjenovitom mjestu, uz održavanje supstrata umjereno vlažnim. Ipak, najčešće za razmnožavanje koristimo cijeli plod. Plod čajote je kruškolik i sadimo ga tako da mu dio gdje je bila peteljka ploda viri iznad supstrata pa je gotovo pola ploda iznad zasađene površine. Čajotu ne smijemo preduboko saditi jer nam neće uspjeti dati sve ono što nam može pružiti. Možemo je saditi na povišene gredice na razmaku po želji, ali je ipak optimalni razmak među biljkama oko 90 cm. Na gredicama je potrebno postaviti čvrstu mrežu po kojoj će se stabljika penjati. Možemo ga saditi i u ukrasne lonce i korita u kombinaciji s drugim cvjetnicama.

Biljka traži dosta vode i moramo je redovito prihranjivati kako bi nam mogla pružiti svoj maksimum. Plodove počnemo brati tri-četiri mjeseca nakon sadnje. Sadnju moramo obaviti na vrijeme jer biljka najviše cvate u vrijeme ravnodnevice, dakle kad su dan i noć izjednačeni u svojem trajanju. Dakle, do tog vremena biljka mora biti dobro razvijena i kvalitetno održavana. Zato bi bilo poželjno u našim uvjetima najprije čajotu zasaditi u lonce u toplijem prostoru te ju, čim prestanu opasnosti od veće hladnoće, presađujemo na otvoreno. Nakon izbijanja izdanaka možemo ih skratiti da dobijemo razgranatiju biljku. U hladnijim predjelima, ako želimo uzgojiti čajotu, potrebno ju je zasaditi u lonce u topliji prostor i na svijetlo mjesto. U takvim krajevima meksički krastavac može opstati od tri do četiri mjeseca, dakle tijekom najvećih vrućina. Plodovi svoju optimalnu veličinu postižu otprilike za četiri tjedna nakon zametanja. Bodljikave plodove najbolje je brati u rukavicama. (J.Kn.)