Trenutačno najznačajniji hrvatski filozof Žarko Paić, autor je impresivnog broja djela - rasprava, eseja, pjesama, ogleda... Paić je docent na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, teorije mode, semiotiku i vizualne komunikacije.
Paić je glavni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Tvrđa, te zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik. Njegova djela prevođena su na engleski, njemački, francuski, slovenski, mađarski i rumunjski jezik i, unatoč svemu, recepcija njegova diskursa i autorskog rada na hrvatskoj intelektualnoj sceni daleko je od one koje zaslužuje. U izdanju Meandarmedije nedavno je objavljena njegova knjiga Totalitarizam?.
ROBOVANJE NELJUDSKOM
Ima li mjesta filozofima i nade za filozofiju u današnjem posthumanom svijetu?
- Ima jedno mjesto u najznačajnijem spisu o biti Europe, znamenitome bečkom predavanju 1935. godine Edmunda Husserla naslovljenom Kriza Europe. Filozof kaže da bi povijest bila posve drukčija, zacijelo mračna i barbarska, da se nenadano u Grčkoj prije više od 2500 godina nje pojavilo par čudaka i ekscentrika. Utemeljili su ideje slobode i jednakosti bez čega nema demokracije; otvorili put razvitku znanosti bez čega nema napretka; čovjeku pokazali da je njegovo poslanstvo u dostojanstvu duha, a ne grabeži i pljačke; naposljetku, stvorili su novi svijet satkan od kristala ljepote za koji se živi bez kompromisa i umire stoički, bez patetičnih gesti i herojske iluzije. Ne čini li vam se da nadu ne donosi nikakvo iščekivanje lažnih spasitelja. Ona je u mišljenju i srcu ovog života ovdje, ako ga živimo posvećeni užitku koji proističe iz filozofije i umjetnosti. Nema bitne razlike između prvih filozofa-čudaka u Grka i današnjega položaja filozofije. Štoviše, kriza je i opsadno stanje našom trajnom sudbinom. Ono što nazivam posthumanim stanjem u jednoj svojoj knjizi odnosi se na svijet tehničke konstrukcije “umjetnoga života” (Artificial life). Nije posrijedi nedogledna budućnost. Posve suprotno, sve je već “ovdje” i “sada” ostvareno i smjera sve većem intenzitetu kontrole, neljudskoga i vladavine “umjetnoga uma” (Artificial intelligence). Filozofiji preostaje pronaći ono što je Kafka u svojim Dnevnicima zvao “trećom zemljom” - između “mudrosti” i “pobune”. Tu zadaću ne može izvršiti nikakva religija, nikakve opsjenarske korporacije zadužene za prodaju lažne utjehe. Od čudaka i ekscentrika, međutim, više ne treba očekivati ništa drugo osim nepokornosti slobode mišljenja u ovome svijetu koji se raspada od ravnodušnosti i pohlepe. To je posve dovoljno.
Koje su mogućnosti za alternativu tj. protuformu totalnom društvu kontrole. Kako popraviti svijet na način dostojan čovjeka?
- Izraz “društvo kontrole” uporabio je najznačajniji filozof 21. stoljeća, Gilles Deleuze, iako je umro još 1995. godine, u svojem programatskome ogledu. Tamo se jasno kaže da informacijski ili digitalni kôd upravlja ljudskim odnosima u globalnome kapitalizmu, a ne više pojam discipline kao izravan odnos vladanja u moderno doba. Za razliku od mnogih, pokušavam dokazati da je problem odnosa slobode i moći u političkome smislu izveden iz tehnologijskoga sklopa snaga. Nije društvo ono koje mijenja smjer povijesti, već se promjena i to radikalna izvodi iz tehničkoga karaktera našega mišljenja. Stoga je kontrola apsolutno neljudska. Posjeduje karakter zapovijedi na koju se ne možemo oglušiti. Đavolji je ugovor koji suvremeni čovjek potpisuje u tome da zna što potpisuje. Radi se o uvjetnoj slobodi i bezuvjetnome ropstvu. Ideologija nije lažna svijest, manipulacija i vladavina privida. Živimo u doba refleksivnoga odnosa spram stvari. Paradoks je ovoga znanstveno-tehničkoga doba da slika vlada nad jezikom. Zato imamo čudovišnu potrebu za komunikacijom da ne bismo propali od istine. Ideologija neoliberalnoga globalnoga kapitalizma jest ona koja pojedincu pruža sreću i užitak u kreativnosti vlastite mašte i znanja, uz to što mu omogućuje da prebiva u carstvu virtualnosti. Kontrola proističe otuda što radite 24 sati na dan, naravno ne više u tvornicama - koje su postale apokaliptička svratišta umjetničkih nomada te konceptualne izložbe pustoši i propasti kao u romanima njemačkoga pisca WG Sebalda - nego za svojim pokretnim računalom. Po prvi put u povijesti robovanje neljudskome ima začaravajući privid apsolutne slobode. Znamo tu priču. Svi smo iscrpljeni, umorni od sebe, ali zadovoljni što barem možemo uroniti u vlastite strojeve želja, a ne biti izloženi pogledu Drugoga, onome pogledu koji nas tlači i ne da nam disati. Protuforma ovom kibernetičkome stroju globalnoga kapitalizma s različitim političkim formama u društvu spektakla ne čini se nimalo više ni utopijskom niti subverzivnom. Život je postao mjerom beskonačne brzine kojom iščezavamo u ništavilo. Prave su bolesti našega doba već postale kulturom postmoderne kao u filmovima Davida Lyncha, Pedra Almodóvara i Larsa von Triera: depresija, shizofrenija i narcizam. Franz Werfel je o tome ostavio neoborivi zapis: Što više brzine, to više praznine.
IDEOLOGIJA TRUPACA
Koje opasnosti donosi porast populizma i što se krije iza poziva na depolitizaciju društva?
- Sve je počelo s “bunga-bunga” političarem koji će uskoro postati uzornim primjerom tzv. postdemokratskoga stanja. Riječ je, dakako, o Silviju Berlusconiju, medijskome predatoru, vlasniku nogometnoga kluba Milan, uglednome poduzetniku, šaljivome liku koji je savršeno sjedinjavao novi tip vladara u svim aspektima očitovanja. To je ono što nazivam novim političkim “trojstvom” čovjeka bez osobina: (1) posjedovanje kvaliteta managera i poduzetnika; (2) predstavljanje figure celebrity-zvijezde u društvu spektakla; (3) utjelovljenje karizmatske prirode gurua new age religija. Populisti su danas isključivo medijski stvoreni spasitelji naroda od pohlepe i “totalitarizma” Bruxellesa, a kao Berlusconi i Haider doživljavaju preobrazbu u čitavome nizu političkih vođa na rubu neofašizma u Istočnoj Europi. Tko traži “depolitizaciju” taj vas želi uvjeriti da je svijet dehumanizirana pustinja u kojoj je sve što jest samo biznis i marketing. Nikako mi nije jasno zašto nitko nikad nije vidio kako je Krleža u Zastavama stvorio proročanski lik svega ovoga što simboliziraju populistički prodavači magle i mali kaplari s Istoka i Zapada. Sjetite se, to je odvjetnik Bogoljub Amadeo Trupac, intelektualni oportunist i profesionalni kameleon po potrebi, na usluzi svima koji dobro plate bez obzira na “zastave” i “barjake”. Ali s jedinim domoljubnim geslom: take money and run! E, to je najveća “subverzivna” figura hrvatske književno-političke laži, a ne galerija nekih sumnjivih nihilista, aktivista i revolucionara. Hrvatska je danas u znaku ideologije takvih trupaca.
PSIHOPATOLOGIJA MALIH NARODA
Što je glavno obilježje današnjeg intelektualnog, političkog i mentalnog sklopa Europe. Ima li ona budućnost, kao kulturni i duhovni prostor?
- Europa je nakon Brexita na rubu održivosti. U knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije iz 2013. godine pokazao sam da ono što Europi kao EU bitno nedostaje nije nikakva federalno-konfederalna struktura upravljanja, decentralizacija moći iz Bruxellesa u Varšavu ili Budimpeštu. Sačuvaj nas Bože takve decentralizacije, kad je ionako jasno da u istočnoj Europi vlada odavno sindrom psihopatologije malih naroda. Poljaci ne mogu pobjeći od svoje sudbine, kakvu im je skalpelom zarezao njihov najveći književnik Witold Gombrowicz. Razlog leži u tome što Europa nije moguća bez: (1) političkoga državljanstva/građanstva kao univerzalne slobode i prava za sve njezine pripadnike; (2) “civilne religije” ili ustavnoga patriotizma kao protuotrova pogubnome nacionalizmu i obnovi suverenosti nacije-države. Zanimljivo je da su najbolji tekstovi o smislu Europe objavljeni uoči i nakon uspona nacizma, fašizma i djelomice staljinizma. Uz već spomenutoga Husserla, Juliena Bendu, José Ortegu y Gasseta, tom nizu valja priključiti i našeg Miroslava Krležu. Njegov esej “Evropa danas” iz 1933. godine sjajan je primjer ovoga mišljenja koje danas predstavlja jedinu nadu i izgled za budućnost Europe. Sve drugo je besmisao i srljanje u bezdan. Bez Europe nema ni Njemačke, niti Francuske, a o Hrvatskoj ne treba uopće trošiti riječi. Ipak, ne možemo očekivati čuda kad vidimo s kojim “ljudskim materijalom” imamo posla u gradnji Europe. Nisu manjine neki povijesni narodi koji lutaju svijetom u potrazi za novim domovinama kao “logorima u pustinji”, kako kaže jedna tibetska legenda. Manjine su svi građani Europe kojima se gadi beščašće i gramzivost svojih i tuđih oligarhija, svođenje duha na profit i neobrazovanost rulje kao mase koja osvetnički hrli pod skute svojih malih vođa. Evo vam još jednom Werfela: Budućnost pripada kaplarima.
Zašto vam je bilo važno napisati pedesetak eseja o najznačajnijim umjetnicima europskog moderniteta?
- Umjetnost je pusta i prazna bez dijaloga s Drugim. U neko zlatno doba, dok je pismo imalo prizvuk tajne i samoće u susretu s dalekim suputnicima mišljenja, otvarao se prostor zajedničke kulture. Grci to zovu uzvišenije izrazom paideia, a pritom misle na čuvanje tradicije, obrazovanje i usavršavanje čovjeka u duhu i duši čitanjem i pisanjem. Ono što je moja zadaća u promišljanju odnosa između filozofije i umjetnosti (književnosti, slikarstva, arhitekture, filma, dizajna, performativnosti, mode) svodi se na gradnju konceptualnoga holograma kojim se ono samorazumljivo iznova propituje. U novijem eseju “Neiskazivost: Bruno Schulz ili o začaravanju stvarnosti”, posvećenom Delimiru Rešickom, pokušavam stvoriti novi pristup ideji književnosti i pisanja iz unutarnje logike onoga što spaja avangardu i dekadenciju. Slučaj Schulza pritom ima značenje prolaza s onu stranu “već viđenoga” u tzv. simboličkim tumačenjima opusa jednog od najvećih svjetskih pisaca. Iskustvo ruba ili čudovišne razdaljine od središta gdje se kuju ideje i moć sudbine nije mi strana. To isto vrijedi i za Kafku i za Pessou. Biti izvan prostora vladajućega diskursa znači imati urezanu stigmu, znak prokletstva razlike i drugosti. Imao je pravo Derrida kad je 2001. godine u govoru povodom dodjele nagrade koje nosi ime Waltera Benjamina kazao da treba iznova napisati povijest zapadnjačke metafizike. Uz neizbježan dodatak: svaka je kritička povijest pokušaj uspostave novoga poretka smisla. A ako se pretvori u dogmatski kanon treba je razoriti bez milosti.
BOWIEJA SE NE MOŽE OPONAŠATI
U jednom svom intervjuu izjavili ste kako je David Bowie jedini istinski performer 20. stoljeća. Zašto? Što ćemo s ostalima?
- Nisam “fan” Bowiea, kao što nisam isto tako ni obožavatelj vizualne umjetnosti Maljeviča i Duchampa, premda sam ih postavio najznačajnijim akterima avangarde 20. stoljeća jer su svojim idejama otvorili bit onoga što nazivam umjetnošću u doba tehnosfere. Tijelo se ne može misliti bez odnosa spram božanskoga i ljudskoga, životinjskoga i strojnoga. Ono što je nedostajalo povijesnoj avangardi prve polovine 20. stoljeća u eksperimentima sa slikom-tijelom kao u slučaju ekspresionističkih filmova s temom paranoje i shizofrenije, u rasponu od Antonina Artauda do Fritza Langa i njegova savršenog filma Metropolis, nije ništa drugo negoli preobrazba filma u sam život, a umjetnosti u sliku kao cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). Identitet se ne sastoji u postojanosti lica kojoj svaka promjena učvršćuje stanje. Ono što su htjeli veliki umjetnici i pjesnici modernizma, osobito Rimbaud i Pessoa, to je David Bowie “utjelovio”. Biti svoj u preobrazbama, biti uvijek netko Drugi, jer “Ja” je fikcija i iluzija vječnosti. Performativnost ne znači pohvalu tjelesnosti u obratima slike kao izgleda (image). Marina Abramović je zaštitni znak suvremene (performativne) umjetnosti. No, Bowie je s onu stranu svake razlike umjetnosti i života, visoke i pop-kulture, medija i tehnologije. Učiniti od svojega života vječnu preobrazbu i mitsko ovjekovječenje u medijskome ništavilu kao u projektu Lazarus - eto razloga za kreativnu paniku. Marinu Abramović možete “oponašati”, ali Bowieja ne. Zašto? Jer je simulakrum i hibrid, eklektik i mutant, idealni “lik” ovoga doba kojemu tako nepodnošljivo nedostaje prave misaone mahnitosti. Ako toga nema, tijela su suvišna ogoljenost u masi bezimenih, čista pornografija “slavnih praznoglavaca”. A to je samo drugo lice položaja intelektualca kao profesionalnoga opinion-makera danas.
Razgovarala: Dijana PAVLOVIĆ
RAZUMIJEVANJE
Kako ste zadovoljni recepcijom vašeg filozofskog, esejističkog i pjesničkog opusa i diskursa u Hrvatskoj?
- Žalim sve svoje kritičare, one zadivljene i one mrzovoljne, što su osuđeni na tekst kojeg ne mogu uspoređivati s drugima. Prohujalo je vrijeme kada sam bio zapanjen time što gotovo nitko, uz rijetke iznimke, nije napisao dostojnu analizu nekih knjiga za koje smatram da su i u mnogo širim razmjerima od naše jedinstvene, ako ne i više od toga. To se ponajprije odnosi na Sliku bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti i na opsežnu studiju o usponu i propasti intelektualaca u doba tehnosfere, spektakla i medija koju je 2006. objavio moj pokojni nezaboravni prijatelj Albert Goldstein u njegovu Antibarbarusu. Kako to obično biva, više je razumijevanja za ono što radim izvan ove zemlje. No, postoji cijeli niz duhovnih srodnika posvuda koji čitaju i “skidaju” knjige i tekstove s mreže otkako sam ih postavio na Academia.edu.
VRH PRODUKCIJE
Urednik se u časopisima Tvrđa i Europski glasnik. Koje je njihovo značenje i utjecaj na hrvatskoj intelektualnoj sceni i kakva im je budućnost s obzirom na probleme s financiranjem?
- Europski glasnik već 21 godinu, a Tvrđa 17 odolijeva svim razlozima protiv postavke da su elitni intelektualni časopisi u nas prošlost. To dobro znaju posebno čitatelji Europskoga glasnika koji svaki broj čuvaju poput neizmjerno važne relikvije. Slučaj je Tvrđe ipak donekle drukčiji, jer je posrijedi veća usmjerenost na aktualnu filozofijsku produkciju, na teme iz biopolitike, tehnogeneze, posthumanoga stanja, teorije suvremene umjetnosti, pa je publika više stručnija i odjeci tiši. Ali za mnoge intelektualce u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori oba su časopisa najviši vrh naše kulturne produkcije. Utoliko je sramotno, primitivno i naprosto barbarskim činom ove kulturne vlasti na odlasku predvođene njezinim ministrom na čije ime mi ništa ne pada na pamet jer je riječ o nikome i ničemu, što je Tvrđa po prvi put od osnutka 2000. godine svedena na najniže financijske grane ikada. Isto vrijedi i za odbijanje financiranja Ministarstva kulture u organizaciji interdisciplinarnog međunarodnoga simpozija Posthumano stanje i perspektive umjetnosti na koji sam krajem ove godine mislio u Zagreb pozvati tri-četiri najznačajnija imena svjetske filozofije i teorije medija poput Dietera Merscha, Adriana Fabrisa, Stefana Muenkera.
ZONA SLOBODE
- Kulturna politika je postala klerikalno-nacionalistički Gleichschaltung. No, ono najgore u svemu tome jest što zadnji diletanti i ideološki bukači određuju mjeru vrijednosti. Kolege iz inozemstva, moram li reći da je riječ o najvećim autoritetima iz filozofije, sociologije, teorije kulture, ne mogu vjerovati da je u tako kratkome vremenu Hrvatska postala morbidnom arkadijom u kojoj vladaju epizodističke nule, da se poslužim izrazom iz Marinkovićeva Kiklopa. No, časopise ćemo ipak objaviti, pa makar i okrnjeno. Bude li i nadalje prijetila opasnost odmazde, naći ćemo prostor negdje drugdje. Posljednja je zona slobode u labirintima virtualnoga podzemlja.
KNJIGA TOTALITARIZAM?
Tehnosfere u službi izvanrednoga stanja
Pojam totalitarizam u vašoj je novoj knjizi pod upitnikom. Zašto knjiga o totalitarizmu (izdavač: Meandarmedia), i zašto upitnik?
- Knjiga se bavi analizom onoga što određuje našu suvremenost. A budući da je totalitarizam ideologijsko-politički pojam vladavine koji je na čudovišan način odredio 20. stoljeće sa svim strahotnim posljedicama, tada je bilo nužno razračunati se s njegovim teorijskim nasljeđem i izazovima moguće obnove. Od početka do kraja knjige pokazujem da je posve pogrešno rabiti taj pojam za današnje političke transformacije. Nije problem u tzv. osudi totalitarnih poredaka svih redom - nacizma, fašizma i staljinističkoga komunizma. To je puka gesta i još k tome iznuđena.
U novome broju Europskog glasnika pripremamo temat o povijesnome revizionizmu s tekstovima najznačajnijih njemačkih i francuskih povjesničara koji su otpočeli 1980-ih ovaj spor s dalekosežnim značenjem i za našu situaciju danas. U taj sklop pripadaju negiranje ustaškoga logora Jasenovac, crna knjiga komunizma i ono što se uobičajeno previđa - masovni zločini u posttotalitarnome razdoblju na rubu genocida (Srebrenica, Ruanda). Ono što je, međutim, jedino važno odnosi se na nemogućnost obnove totalitarizma. Ali i na njegovo uskrsnuće u formi nove ubojite ideologije. Jasno je da to može biti jedino neofašizam prilagođen oligarhijskome modelu korporativnoga kapitalizma. I tako se krećemo u začaranome krugu. Ne možete prevladati užase nedovršene povijesti ako se ne razračunate sa sablastima njezine obnove. Nije problem u prošlosti koja nas progoni tamnim sjenama zločina i kazne. Sadašnjost je pod znakom pitanja zato što se obračun s jednim oblikom totalitarizma (komunizmom kao ideologijom 20. stoljeća) opravdava relativiziranjem fašizma. Ali, za razliku od povjesničara koji se iznova bave tom temom, moja knjiga o totalitarizmu postavlja pitanje o nečemu što je skrivena “bit” tog sustava terora, logora, ideologije i propagande. Posrijedi je ono što je, da paradoks bude potpun, uvidio najveći mislilac 20. stoljeća Martin Heidegger, i sam odveć blizak nacizmu i antisemitizmu. Totalitarizam nije tek politički sustav vladavine koji dokida ljudska prava, demokraciju i slobode, nego izvršenje totalne mobilizacije tehnike kao “napretka” i “kraja povijesti”.
Što preostaje od totalitarizma danas svodi se na sklop tehnosfere u službi izvanrednoga stanja u globalnome poretku. Tajne policije koriste se cyber-špijunažom, obradom informacija i njihovim korporativnim privatiziranjem. Problem je u tome što su tajne policije postale neuhvatljive za svaki demokratski poredak.(D.P.)