Đakovački vezovi, Smotra folklora Slavonije i Baranje, ove su godine u znaku svog zlatnog jubileja – 50. po redu pa je opravdana prigoda za pogled unatrag. U 1967., godinu, kada su osnovani i kada je u Đakovu počela jedna lijepa, duga priča o Slavoniji, njenim ljudima i tradiciji. Prvi Vezovi održani su 2. i 3. srpnja '67., čemu je prethodila odluka o njihovu pokretanju od 3. veljače iste godine, donesena u prostoru Crvenog križa. Bili su pozvani predstavnici svih tadašnjih nositelja društvenog, političkog, gospodarskog, kulturnog, sportskog i drugog života u gradu. U prvoj godini održavanja smotra se zvala Svečane narodne igre Slavonije Đakovački vezovi, a ime joj se s vremenom mijenjalo. Program je zamišljen kao smotra folklornih skupina, svatovskih zaprega, izbor najljepše snaše u nošnji…, drugim riječima, da počiva na izvornosti te da bude uronjen u ambijentalnost grada. Vezovi su tu “formulu” zadržali do danas, dakako, zbog potreba novog vremena dajući joj i nove sadržaje, no nikad ne narušavajući osnovnu potku – njegovanje tradicije i narodnog stvaralaštva.

Vezovi u početku nisu planirani na dulji rok, no velik uspjeh prve manifestacije, odlična reakcija publike i tiska, potpora struke, sredine te velik broj suradnika postat će veliki motivator da se sa sličnim priredbama nastavi te je odlučeno da Vezovi postanu svakogodišnji.

Godinama je to bila dvodnevna manifestacija koja je otvarana na ljetnoj pozornici u Strossmayerovom parku, u subotnje predvečerje, u smiraj toplog srpanjskog dana. Niz godina uz voditeljsku riječ Ljube Jelčića, Nade Varšave, Zdravke Dean… I ljetna pozornica u Velikom parku pridonosi ambijentalnosti Vezova. Dok su prvi održani u gornjem dijelu parka, drugi su, 1968., održani na drvenoj ljetnoj pozornici. Bit će izgrađene dvije takve pozornice, no na otvorenom su brzo propadale pa je 1973. i 1974. sagrađena današnja, betonska. Upravo je doživjela svoju obnovu, kao i njezin amfiteatar.

Vezovi se od 1970. otvaraju uz glazbeno-scensku sliku “Đakovo je srce Slavonije”, na tekst Pavla Blažeka i glazbu Julija Njikoša. Bio je to njihov dar Vezovima, koji je s vremenom došao pod povećalo režima, kao što ni hod smotre zbog njega nije bio uvijek lak poput proljećarske 1971., kada je njezin program, ne javno, ocijenjen kao “previše hrvatski”. A i grb smotre borio se za “šahovnicu”, uspjevši ju, unatoč pritiscima režima, zadržati. Režim Blažekovu i Njikoševu scensku sliku planira mijenjati; 1979. nastaje nova varijanta pod nazivom “Od prošlosti do sadašnjosti”, rođena pod političkim pritiskom. Jer, prvoj se slici zamjeralo što završava hrvatskom himnom i što nema tekstova iz NOB-a i socijalističkih tekovina pa je prilagođena tome. Glazbu za tu sliku opet je skladao Njikoš, a tekstove izabrao Ljubo Jelčić. No oko 20. obljetnice Vezova vratit će se sve na staro, do novih promjena, ali više ne uvjetovanih režimom, nego potrebama novoga vremena.

Subotnji program bio je uvod u vezovsku nedjelju u Đakovu, kada jutro osvanja uz najatraktivniju priredbu smotre – veliki svečani mimohod svih sudionika Vezova središtem grada, od Malog do Velikog parka. Na čelu povorke zastave, lipicanski četveropreg đakovačke Ergele… Sve do danas rasplesana je to i raspjevana šokačka grana koja sa svojim gostima sa svih strana Lijepe Naše i cijeloga svijeta svima pokazuje ljepotu iz Đakova. Vez do veza – tisuću vezova... U povorci brojna folklorna društva, dječica, gosti, okićene svatovske zaprege s upregnutim doratima što ih Šokci samo za đakovačku povorku spremaju. S vremenom, dio nje postaju i mažoretkinje, jahači hrvatski ovčari… Godine 2003. prošla je središtem pod crnim stijegom zbog smrti biskupa, mons. dr. Ćirila Kosa. A kada se mnoštvo iz povorke slije na ljetnu pozornicu u parku, na njoj krene cjelodenvni folklorni program pod nazivom Đakovština, odnosno Slavonija u pjesmi i plesu, a u katedrali misa. Cijeli grad je poput košnice, ljudski mravinjak, po ulicama snaše i bećari u narodnoj nošnji, a na hipodromu konjička natjecanja. Jer, lipicanci su vjerni pratitelji Vezova. A navečer – ponovno u Strossmayerov park, na svečano zatvaranje Vezova uz tradicionalni program “Slavonijo, zemljo plemenita”, s publici omiljenim izborom najljepše narodne nošnje. Prva vezovska ljepotica u narodnom ruhu bila je Emilija Svilar, iz Slavonskog Broda.

Uvod u Đakovačke vezove su Mali vezovi, kada središtem grada prodefilira podmladak u nošnjama, uz pjesmu, ples i stare dječje igre, a Vezovi tako znaju da se za budućnost ne moraju bojati. I tako vezovska godina za godinom…

A onda su početkom 1990-ih muze utihnule, a zagrmjeli topovi. Ratne trube zaglušile su cilik tamburice. Tih su se ranih ratnih ’90-ih i Vezovi morali prilagoditi životu u ratnim uvjetima pa su zbog rata izostali. Umjesto njih – program u Lisinskom u Zagrebu. Kada su topovi utihnuli, grad se vratio svojoj svakodnevici, pa i Vezovima, koji 1999. doživljavaju određene promjene. Od tada se otvaraju pred katedralom, petkom navečer, uz scensku sliku, ali novu, koja je svake godine posvećena drugoj temi, bliskoj ovom području i ljudima. Ispred najljepše đakovačke kulise nižu se prizori stare Slavonije, prošlosti, sudjeluju glumci, pjevači solisti, KUD-ovi, tamburaški sastavi. Intencija je, čulo se tada, preseliti otvorenje smotre i Vezove uopće što bliže središtu grada. Nije to bila jedina promjena; nešto kasnije, kada je predsjednik Vezova postao gradonačelnik Zoran Vinković, koji je na tim dužnostima i danas, trajanje smotre znatno je produženo, s nizom pratećih glazbenih, enoloških i gastronomskih, zabavnih, kulturnih, sportskih i drugih programa, od kojih se dobar dio održava u velikom šatoru. Iako velika novost, šator je ubrzo prihvaćen i već je godinama mjesto masovnog okupljanja Đakovčana i njihovih gostiju u vrijeme Vezova – mjesto izlazaka, druženja, dočeka pola Nove godine… U njemu se održavaju koncerti tamburaške i druge glazbe, održava se vezovski gastrofest… Tako se Vezovi godinama održavaju nekoliko tjedana, već od početka lipnja.

Vezove prati i izdavačka djelatnost čija je okosnica vezovska Revija. Vezovi su i izložbe, koncerti zabavne i ozbiljne, sakralne glazbe, i trnavačka Bonavita, i etnoradionice, i rock-programi, i eno i gastrosadržaji, Susreti hrvatskih književnih kritičara… I još mnogo toga. Živi ova ravnica i njezin čovjek za te dane, smišlja prigodne bećarce, pjesmom se, kao momak djevojci, umiljkava Slavoniji i ljubi domovinu. Izvodi svoje blago iz štale i pokazuje da konj više nije u radu, nego da je za paradu. Na Vezovima svoje voli, a tuđe poštuje.