Kada se afera “konzultantica”, tada još u povojima nedorečenih izjava Bože Petrova, pa ubrzo frontalnim napadom Mire Bulja na Tomislava Karamarka, tek počela razvijati, Zoran Milanović vjerojatno nije ni slutio kamo će ga slijed zbivanja odvesti za samo pedesetak dana.

Lagodna pozicija u kojoj si njegov glavni, zapravo jedini, politički protivnik od formiranja Vlade s partnerima koji to nikada nisu željeli biti svakih nekoliko dana ritualno puca u nogu, a SDP-u preostaje samo da čeka raspad sustava, naglo je prekinuta nepromišljenim zahtjevom za opoziv Karamarka.

Nepromišljenim ne zato što bi u normalnim okolnostima u kojima si stranke vladajuće većine ne kopaju oči takav zahtjev bio osuđen na propast, već upravo zato što je u danim okolnostima postojala realna mogućnost da uspije.

Naime, iz ukupnog dotadašnjeg ponašanja Mosta bilo je jasno da veliki broj pripadnika te skupine od drveta ne vidi šumu i da će uzaludno vjerujući kako bi hrvatski birač, isti onaj koji uporno glasa za SDP ili HDZ, mogao cijeniti moralno čistunstvo i mesijansko poslanje kao politički program, u skladu s tim doista pripomoći deložaciji Karamarka iz Banskih dvora. Jednako tako bilo je moguće predvidjeti da će se potkapacitirani predsjednik HDZ-a orijentiran isključivo na vlastitu osobnost (zar bi uzimao novac od MOL-ova “savjetnika” da posjeduje sposobnost razlikovanja esencijalne pohlepe i domoljublja) ponijeti kao slon u staklani i u pokušaju da se spasi uništiti sve što politički dotiče, i Vladu, i Sabor, i stranku, i, na kraju, samoga sebe.

I evo kamo je Milanovića dovela nesputana želja da obriše pod s Karamarkom. Budući da se njegov antipod, njegov jedini politički manifest, smisao njegova ratobornog i nabusitog postojanja u SDP-u, s poda nije podignuo, mnogi se analitičari pitaju komu više Zoran Milanović uopće treba. Odluči li se HDZ za opstanak umjesto glavinjanja prema kutku gdje su se stisnuli ostaci brojnih pravaških frakcija, izabere li, dakle, za novog šefa osobu koja tu stranku može iz blata besmislenog i prije svega neefikasnog desničarenja dovući na poziciju uljuđenog, europskog desnog centra, Milanović bi lako mogao ostaviti na tavanu kutije s uredskim sitnicama koje je već priredio za jesenski povratak na vlast.

U sudaru s pretendentima na mjesto predsjednika HDZ-a opisanog političkog karaktera, Milanović zapravo postaje Karamarko, zlovoljni, namrgođeni čovjek, antipatičan svima osim najužoj obitelji. Reklo bi se - tjerao je lisicu, istjerao vuka.

Piše: Bojan DIVJAK