Kada je 2012. godine Ranko Matasović izabran u HAZU, bio je najmlađi redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Matasović je vodeći hrvatski poliglot, jezikoslovac, indoeuropeist i keltist. Redoviti je sveučilišni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, čija nova knjiga “Lingvistička povijet Europe” također izaziva veliku pozornost stručne javnosti.

S profesorom Matasovićem razgovarali smo o situaciji u HAZU-u i ulozi akademske zajednice u društvu danas, o zamjerkama da izostaju reakcije članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na aktualna zbivanja u Hrvatskoj, kao i intelektualnim potencijalima, primanjima novih članova i ulozi HAZU-a u budućnosti.

Nerijetko se Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kao najvišoj intelektualnoj instituciji u državi, akademskoj zajednici od izuzetne važnosti, spočitava da šuti, da se dovoljno ne oglašava u svezi sa stanjem u zemlji, poput ovoga sadašnjega... Jesu li takve kritike na račun HAZU-a utemeljene ili nisu?

- HAZU se ne može baviti dnevnopolitičkim pitanjima, ne može građanima govoriti trebaju li glasati za stranku A, ili stranku B. Akademija može reći svoje mišljenje u ključnim trenucima u političkom životu zemlje, kao što je to i učinila, primjerice u vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, ili kada su naši generali dobili osuđujuće presude u Haagu. Ja mislim da bi HAZU trebala biti glasnija u onim stvarima koje se tiču njezinih zakonskih zadaća, prije svega brige za razvitak znanosti, kulture i obrazovanja u Hrvatskoj. Svakoj bih vladi, bila ona lijeva ili desna, uputio prosvjed zbog sramotno malenih izdvajanja za znanost, obrazovanje i kulturu, jer po tome se svrstavamo znatno ispod prosjeka zemalja Europske unije. Da bi se glas Akademije jače čuo, ona mora biti prepoznata kao uistinu neovisna institucija, jer moć i utjecaj u javnosti proistječu iz neovisnosti. U hrvatskim okvirima HAZU je prilično neovisna, jer ju ne financira Ministarstvo znanosti koje je podložno čestim promjenama vlasti, nego izravno Hrvatski sabor. Ali bilo bi još bolje kada bi se HAZU mogla u potpunosti financirati iz vlastitih prihoda, ostvarenih na temelju imovine i ulaganja. Tada bi i mediji uvidjeli da je Akademija mjesto gdje se donose strateške odluke koje imaju utjecaja na ostatak društva, a ne debatni klub zaslužnih uglednika, pa bi i Akademijinim stavovima poklanjali više pozornosti.

Hrvatsko društvo potresaju ne samo aktualna kriza vlasti, nego i dugotrajne ideološke podjele, da o izostanku efikasnih reformi i ne govorimo. Može li se u cijelom takvom nimalo poticajnom kontekstu govoriti i o krizi morala u hrvatskom društvu posljednjih godina? I je li kriza morala generator i drugih kriza u društvu?

- Moralna je kriza hrvatskog društva duboka i dugotrajna. U drugim zemljama Istočnog bloka komunistička vlast nije se morala legitimirati, nego se nametala grubom silom: pokušaji reforme sustava u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj skršeni su sovjetskim intervencijama. U komunističkoj Jugoslaviji gruba sila nije bila dovoljna da održi tu neprirodnu državu na okupu (to je postalo jasno između 1971. i 1974.), pa je vlast posegnula za korupcijom čitavih segmenata društva kako bi se održala. Povoljni geopolitički odnosi omogućili su komunističkoj vrhuški podizanje kredita koji su održavali na životu jugoslavensku ekonomiju, nezaposlenost se rješavala poticanjem gastarbajterske emigracije, a lojalni su građani, posebice ako su imali političke veze, mogli ostvariti pristojnu egzistenciju ako ne bi osporavali vlast Partije (čiji su rukovodioci ostvarivali još bolju egzistenciju). Tako se kupovalo vrijeme jednom propalom režimu i ekonomskom sustavu. U Domovinskom ratu bilo je drugih prioriteta, država si nije mogla priuštiti da se obračuna sa starim strukturama i političko-gospodarskim vezama koje su one stvorile, kao što se to dogodilo u drugim zemljama bivšega Istočnog bloka. Komunistički sustav je nestao, ali obrazac ponašanja u održavanju na vlasti je ostao, pa su vladajuće garniture nastavile dijeliti privilegije društvenim skupinama koje su ih podržavale. Najunosniji poslovi ne sklapaju se na temelju tržišnog natjecanja i izvrsnosti, nego zahvaljujući vezama s državnim strukturama i uz pomoć zakonodavstva koje pogoduje poslovnim subjektima koji su bliski vlasti. I kako običan čovjek oko sebe vidi da se do uspjeha dolazi političkim vezama, a ne radom i nadarenošću, on i sam uspjeh počinje asocirati s nemoralom. Može li biti veće moralne krize od toga?

Hrvatska je kroz svoju povijest nesporno imala velik intelektualni potencijal, a ima ga srećom i danas, no dojam je da su posljednjih godina u Republici Hrvatskoj intelektualci općenito, uz časne izuzetke, ipak odveć šutljiva većina. Zašto se glas akademske zajednice u Hrvatskoj ne čuje više, zašto nemamo novog Račkoga ili Supeka, recimo...?

- Prvo morate razumjeti da je u Hrvatskoj sustavno uništeno nekoliko generacija intelektualne elite: 1941., 1945., a zatim i nakon 1971., kad su mnogi ugledni intelektualnci morali emigrirati. Hrvatska nije dovoljno učinila da se naše najbolje znanstvenike i intelektualce motivira na povratak u domovinu. Kao drugo, političke su “elite” u posljednjih dvadesetak godina sustavno zanemarivale znanost i znanstvenike kao pokretače društvenih promjena. Javnost to od njih nije niti očekivala, jer u uvjetima borbe za nacionalni opstanak u Domovinskom ratu činilo se da doista ima važnijih stvari od znanosti. No obrazac ponašanja je stvoren, pa i danas javnost rješenja za probleme društva očekuje prije od politike nego od znanosti. Treći je uzrok zanemarivom utjecaju hrvatskih intelektualaca u općem siromaštvu: kada se znanstvenici u svakodnevnom životu moraju boriti za koliko-toliko pristojan život, teško je stvoriti intelektualnu elitu koja će biti uistinu neovisna o politici i imati integritet da zastupa stavove u javnom interesu, ne gledajući vlastite probitke. Naposljetku, u komunističkom sustavu lakše je bilo postići konsenzus oko onoga što treba srušiti: jednoumlje, ideološki teror i jugoslavenski unitarizam. Glas Ivana Supeka, koji se dosljedno zalagao za ljudska prava i hrvatske nacionalne interese, tada je mnogo značio. U demokratskom sustavu posve je prirodno da svi ljudi, pa i članovi Akademije, imaju različite vrijednosti za koje se zalažu, stoga nije lako artikulirati mišljenja prihvatljiva svim razumnim i poštenim ljudima, a koja istovremeno ne bi bila trivijalna. A javnost ne zanimaju ni trivijalnosti (svi se slažemo oko temeljnih načela demokracije, jednakosti pred zakonom i poštivanja ljudskih prava), ni usko stručne teme kojima se akademici bave kao znanstvenici.

Zaštu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti zaziru od primanja novih članova od kojih su u svijetu mnogi ugledni i priznati znanstvenici, ali kojima ni sva priznanja nisu dovoljna da bi ih HAZU primio makar i za svoje dopisne članove? Gdje je tu problem?

- Važno je javnosti objasniti da ugledni hrvatski znanstvenici koji djeluju u inozemstvu, kao Miroslav Radman, u pravilu postaju dopisnim članovima HAZU-a, što je prema časti i ugledu status posve ravnopravan statusu redovitih članova. Najbolji znanstvenici i umjetnici koji djeluju u Hrvatskoj uglavnom ipak postaju članovi HAZU-a, iako se može dogoditi da neki na članstvo predugo čekaju, jer postoji “numerus clausus”: ako u nekom razredu nema novih mjesta za nove redovite članove, netko tko je objektivno zaslužio postati član možda će dugo čekati. Glasanja za nove članove u HAZU-u uvijek su tajna, i na skupštini i u razredima, i prostora za manipulacije ima vrlo malo. Može se dogoditi da gdjekad bude izabran i neki član koji to nije nužno morao biti, samo zato jer se u pravom trenutku u nekom razredu otvorilo slobodno mjesto. Ali duboko sam uvjeren da svi koji to zaslužuju i postanu redovitim članovima, samo ako požive dovoljno dugo. Budući da sam ja član postao razmjerno mlad, imam neprekidno osjećaj da tu čast svojim radom moram opravdati.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti među preminulim počasnim članovima ima primjerice kardinala Kuharića, nobelovce Ružičku i Preloga, zatim don Franu Bulića, Gjalskog, Bukovca, Zajca, Teslu..., ali i Tita. Zašto i Josip Broz?

- Živjeli smo u totalitarističkom režimu u kojem se ni Akademija nije uvijek uspjela othrvati svim političkim pritiscima. Tako je bilo u svim zemljama Istočnoga bloka, dobro je pristjetiti se i da je predsjednica Rumunjske akademije znanosti bila Elena Ceauşescu. Zbog terora Komunističke partije i kod nas je Josip Broz, iako jedan od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, postao počasni akademik. S druge strane, Akademija se ponekad znala i othrvati pritiscima komunističkog totalitarizma, pa tako Stipe Šuvar nije postao redoviti član, iako je bio predložen i premda je postojao velik pritisak da bude primljen. HAZU nije savršen, i nikada nije bio savršen, no u području znanosti i kulture to je najbolje što imamo.