Ivo Banac: Da bi se Akademija oglasila, mora biti uvjerljiva, a ona to danas nije
Vezani članci
ŠUTLJIVA HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI (I.):
INTERVJU TJEDNA: RANKO MATASOVIĆ
O šutnji akademske zajednice, krizi morala, intelektualnim autoritetima i budućnosti HAZU-a razgovarali smo i s prof. dr. sc. Ivom Bancem, našim uglednim povjesničarem i publicistom, dopisnim članom HAZU-a i profesorom emeritusom na Sveučilištu Yale.
Kao i akademiku Ranku Matasoviću (u intervjuu na 4.i 5. str.), i profesoru Bancu smo postavili uglavnom ista pitanja vezana uz temu.
Nerijetko se HAZU-u, kao institucionalnoj, akademskoj zajednici od izuzetne važnosti, spočitava da šuti, da se ne oglašava u svezi sa stanjem u zemlji... Jesu li takve kritike na račun HAZU-a utemeljene ili nisu?
- Mislim da nisu. HAZU je daleko od ideala koji je zacrtao Franjo Rački, prvi predsjednik Akademije, kad je ovu učenu ustanovu predstavljao kao 'obezbjedu narodnog bića'. Naš narodni identitet danas čuva mnoštvo ustanova, u prvom redu sama hrvatska država, što nije bio slučaj u devetnaestom stoljeću. Kad bi HAZU doista postao hram hrvatske izvrsnosti u svim znanostima i umjetnostima, njegova bi misija bila ostvarena. Više od toga, kao pozitivan primjer, i nije potrebno. Problem nastaje kad HAZU loše bira i previše razvodnjava svoje članstvo. Onda se primjer izvrsnosti urušava i osnažuje relativizacija i znanja i umijeća. Da nam se danas obrate Strossmayer i Rački, zacijelo bismo ih saslušali, vjerojatno i poslušali. Manje je vjerojatno da bismo istu pozornost i poštovanje poklonili onima koji pripadaju istom društvu, ali s manje zasluga. Drugim riječima, da bi se Akademija uopće oglasila, ona mora biti uvjerljiva. Ona to danas uglavnom nije. Nažalost.
Hrvatsko društvo potresaju ne samo aktualna kriza vlasti nego i ideološke podjele, da o izostanku efikasnih reformi i ne govorimo. Može li se u cijelom takvom kontekstu govoriti i o krizi morala u hrvatskom društvu posljednjih godina?
- Kriza morala samo je posljedica urušavanja svih normi i boljih običaja. Uostalom, stabilno i koherentno društvo ne može biti podijeljeno: 'Svako se kraljevstvo, ako je u sebi nesložno, opusti; kuća na kuću pada.' Mi smo tamo gdje smo, jer su se kroz dugi niz godina, gotovo jedno stoljeće, ovdje urušavale sve civilizacijske norme. Totalitarizmi, diktature, ratovi, pokolji i nepravde, poživinčili su naše društvo. Nama treba dugo razdoblje mira, reda, jednako primijenjenih kriterija da bi društvo ozdravilo, i to u svim svojim segmentima. U nas nema posve zdrave ustanove, neupitnog autoriteta. Naše škole i sveučilišta nisu za pohvalu i neće se promijeniti ako im promijenite kurikul. Ljudi se moraju mijenjati, a upitne vrijednosti moraju biti sustavno osporavane. Umjesto toga, junaci naše kulture su negatori i besramnici. Njima se odaju priznanja.
Hrvatska nesporno ima velik intelektualni potencijal, no dojam je da su intelektualci, uz časne iznimke, ipak odveć šutljiva većina. Zašto se glas akademske zajednice u Hrvatskoj ne čuje više, zašto nemamo novog Supeka, recimo...?
- Intelektualni autoritet ne može se proizvoditi. To je nešto što izuzetni pojedinci sami preuzmu na sebe. To zahtijeva društvenu hrabrost - zauzimanje stava čak i kad je izvjesno da ćete biti osamljeni, možda i progonjeni. Andrej Saharov mogao je nastaviti svoja istraživanja u termonuklearnoj fuziji, a da mu ne padne na pamet progovoriti protiv opasnosti nuklearnog rata ili protiv intelektualnog nepoštenja - osobno je spriječio izbor u AN SSSR notornog lisenkovca Nuždina. Nije to morao činiti. Hruščov bi ga još više nagrađivao da je šutio. No, Saharov je rekao: Ne, ovaj gad, koji je progonio ljude, sramotio znanost, on ne može biti članom Akademije! Valja otvoreno govoriti. Kad se govori s autoritetom, drugi će slijediti.
Zašto u HAZU-u zaziru od primanja novih članova koji su u svijetu ugledni i priznati znanstvenici, ali kojima ni sva priznanja nisu dovoljna da bi ih HAZU primio, makar i za svoje dopisne članove? Gdje je tu problem?
- Nije to posve točno. Ima lijep broj naših ljudi koji su radili ili rade u inozemstvu, a dopisni su članovi HAZU-a. I ja sam među njima. Međutim, dopisno članstvo nije vam nešto. Prije svega, kao dopisni član ne možete odlučivati unutar Akademije. To vam je članstvo za strance i domaće 'problemčike', koje nije uputno uvoditi u fino društvo. Primjerice, dopisnim članom bila je i Vesna Parun. Veći je problem kad izuzetni uglednici poput Ivana Đikića nisu primljeni ni u dopisno članstvo. Nadam se da će se to ispraviti, da će Đikić biti primljen i u redovito članstvo. On doista nije ni stranac ni 'problemčik'.
Kakva je budućnost HAZU-a? Može li povratiti autoritet u društvu?
- Nisam siguran da akademije znanosti uopće imaju budućnost. Možda samo kad je riječ o egzaktnim i prirodnim znanostima te medicini, gdje doista bilježimo velike rezultate. No, kad je riječ o nekim drugim područjima, moramo uvažiti niz negativnih okolnosti. Naime, živimo u dekadentnom vremenu u kojemu su humanističke discipline pod napadom. Možete, doduše, istraživati poetiku požude ili strategije titlovanja tabuiziranih riječi u stranim filmovima. I to je nekakva humanistika - zapravo onakva kakva se danas prakticira. Možete tvrditi da je svako tumačenje zapravo klasna predrasuda, ali činjenica je da kod nas nikad nije bilo više vulgarnog marksizma nego danas. Činjenica je da naša historiografija propada pod naletima relativizma. Činjenica je da impulsi ne dolaze iz ostataka ideologizirane jugohistoriografije, nego sa Zapada. To je porazno. Autoritet znanosti ovisi o predanosti stvarnim ljudskim potrebama. Intelektualne ustanove mogu povratiti autoritet samo ako odbace uvozne mode i posvete se stvarnim vrijednostima. Moramo se pripremiti za smislenija vremena. Ovako klizimo u propast.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
TITO I BAKARIĆ OSTALI U HAZU-u
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti među preminulim počasnim članovima ima primjerice kardinala Kuharića, nobelovce Ružičku i Preloga, zatim don Franu Bulića, Gjalskog, Bukovca, Zajca, Teslu - i Tita. Zašto i Josip Broz?
- A zašto je Vladimir Bakarić bio redoviti član? Zato što je bio najbolji poznavatelj diferencijalne rente I. iz trećeg sveska Marxova Kapitala. Onaj koji te izdržava, traži i priznanje. Bar je tako u partijskim državama i autokracijama. Bio sam šokiran kad mi je 1991. Supek rekao kako Akademija nema namjeru tražiti povrat vlastite imovine (čitav zagrebački kvart oko današnjeg Trga žrtava fašizma bio je prije 1945. u vlasništvu Akademije), nego će tražiti dogovor o redovitim izdacima iz državnog proračuna. Kako HAZU danas nije financijski neovisan, neće biti ni intelektualno, ni na bilo koji drugi način. Treba razvijati hrvatske institucije u smjeru samoodrživosti, da postanu odgovorne i samostalne. Bez obzira na činjenicu da su ovisnosti lakše u demokracijama - treba tek tu i tamo saslušati pokoje predavanje Stjepana Mesića - kad jednom zabrljate, teško je stvar poslije popravljati. Ništa se ne bi postiglo posthumnim izbacivanjem Tita i Bakarića. No, da sam na mjestu čelnika HAZU-a, bio bih za damnatio memoriae.
SLAVEN LETICA (SOCIOLOG I EKONOMIST)
ŠUTNJA JE SUHO ZLATO!
Mislim da su javno najpoznatiji hrvatski akademici, predvođeni predsjednikom HAZU-a, vrlo uglednim liječnikom ekspertom za gušavost, plemenitim čovjekom i mojim dragim prijateljem, primariusom dr. Zvonkom Kusićem, naprosto shvatili da je šutnja najčešće - suho zlato.
Naime, kad su prije dvije godine, u jesen 2014., trojica akademika - Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt i Gordan Družić - u Nedjeljnom Jutarnjem listu iznijeli svoje ideje i “formule” za gospodarski spas i opravak Hrvatske, odmah su postali predmetom masovnog ismijavanja i sprdnje brojnih hrvatskih znanstvenika, poduzetnika i javnih intelektualaca.
Te su poruge, nažalost, zaslužili jer su, primjerice, ovako zborili o - prema njihovom sudu - spasonosnim idejama za Hrvate i Hrvatsku: “Nužan je optimizam. Hrvatska treba crpiti pobjednički duh iz uspjeha Marina Čilića, bogata je resursima koje ne koristi, osobna potrošnja treba rasti na domaćim proizvodima, treba ukinuti brojne općine, država mora potaknuti poljoprivredu, strane investicije, korištenje vjetra, sunčeve energije, biomasu i vodni potencijal”.
Posebno je u komentarima bio ismijan u to doba friško izabrani akademik Gordan Družić, voditelj voditelja Odsjeka za ekonomska istraživanja HAZU-a, koji se zauzeo da hrvatska država od hrvatskih brodogradilišta naruči pedeset do sto trgovačkih brodova i kruzera: “Tako bismo vratili trgovačku mornaricu koju smo izgubili, serijskom proizvodnjom snizili troškove poslovanja i restrukturiranja brodogradnje te povećali udio domaće komponente u vrijednosti broda. Zašto Hrvatska nema kruzere?”
Nakon tog neugodnoga, da ne velim sramotnog, iskustva, mudro je što se HAZU i njegovi akademici ne oglašavaju o onom što nazivate “aktualna društveno-političkih zbivanja u Hrvatskoj”, jer najveći dio njih o tome naprosto ništa ili vrlo malo zna.
Mnogi od njih su, ili su bar bili, znalci i izvrsnici u svojim matičnim strukama ili pozivima, ali nisu umnici-intelektualci širokog, univerzalnoga, enciklopedijskog profila kao što su to bili, primjerice, akademici Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački ili Miroslav Krleža.
HAZU je, nažalost, stara institucija i njezini su članovi u pravili stari i vrlo stari ljudi iza kojih su davno ostale najplodnije i najkreativnije godine. Od te institucije ne treba očekivati spasonosne ideje na bilo kojem području. Eksperimentalna, inovativna i kreativna misao odavno se iz akademija preselila u druge inkubatore znanstvene i intelektualne izvrsnosti - male kreativne skupine, laboratorije, institute, učilišta i sveučilišta.
Za razliku od mnogih mojih kolega koji i dalje održavaju mit o “velikom hrvatskom intelektualnom potencijalu”, ja smatram da je naš znanstveni, inovativni, kreativni, umjetnički i umni potencijal u usporedbi s brojnim zemljama slične veličine - skroman.
Tu bi činjenicu trebalo naprosto osvijestiti i zatim poraditi na tome da djeca i bebe koje ostaju iza nas pokušaju nadoknaditi taj neosporni deficit.
Dakle, kad neki hiperaktivni i hiperkritični hrvatski znanstvenici i umnici javno zbore iz umišljene “spoznajne” visine o neukosti, neznanju i gluposti hrvatske političke kaste, bilo bi dobro da malo promisle o smislu poruke jednog od mudrih novozavjetnih mislilaca: “Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?”(Matej: 7, 1-3)
(Komentar Slavena Letice, sveučilišnog profesora, sociologa, ekonomiste i publiciste)
MATKO MARUŠIĆ (ZNANSTVENIK I KNJIŽEVNIK)
SVE JE U DOMOLJUBLJU
Neka čitatelj koji pročita naslov ove male rasprave ne pomisli da sam naivan, ili čak i “nacionalist”. Znam što govorim, jer pola stoljeća živim među hrvatskim intelektualcima i s njima, i poznajem ih kao svoj džep. Oni šute jer im nedostaje domoljublja.
Govorim načelno i primjere suprotnoga prihvaćam kao dar, a otklanjam kao protimbu. No, najprije nekoliko definicija.
INTELEKTUALCI:
Definicija intelektualca zapravo ne postoji, a ako se štogod i kaže, to je prazno, neuhvatljivo i nemjerljivo. Zato ću primijeniti postupak nabrajanja osnovnih značajki intelektualnosti: a) intelektualac je obrazovan čovjek, ali obrazovanje samo po sebi ne čini čovjeka intelektualcem; b) intelektualcem čovjeka mora proglasiti netko drugi, a ne njegovi dužnici, ili on sam sebe; c) intelektualac bi trebao imati značajna djela međunarodne razine; d) morao bi biti pošten i bez ikakve značajnije mrlje; e) morao bi zastupati istinu i javni interes i to dosljedno i bez stida i straha.
DOMOLJUBLJE:
Domoljublje je “majka svih stvari” - radišnosti, lojalnosti, uspjeha, smisla i sreće. Upravo suprotno od onoga što gura povijesna inercija komunističke internacionale kroz hrvatske postbleiburške (lijeve) intelektualce! Ne vidim kako netko može biti intelektualac ako nije domoljub. Internacionalizam je budalaština ili mrtva komunistička floskula ovladavanja svijetom. Ljubav prema čovjeku i čovječanstvu ne isključuje domoljublje niti znači internacionalizam, nego učenje, koje ne potire domoljublje kao ljubav.
Domoljublje nije sebičnost nego želja za boljim životom povijesno iskristalizirane zajednice u kojoj se najbolje živi i koja njezinim članovima pruža najbolje i najnaklonjenije životne prilike - za uspjeh, ostvarenje osobnih želja, samopoštovanje, identifikaciju i radost pripadanja.
Domoljublje prljaju neprijatelji Hrvatske; prije da se ne bi osamostalila, a danas da bi propala. Proistječe da je intelektualac, kao misleća učena osoba - nepotpun ako nema domoljublje. U teškim situacijama ta mana prelazi u izdaju, pa u veleizdaju. Ako je narod domoljuban, kojim pravom i kojom logikom intelektualac toga naroda to nije? Bez obzira na nacionalnost, vjeru i politička uvjerenja, tko nije domoljub taj je ili budala, ili izdajica, ili neprijatelj.
IVAN SUPEK:
Prije nego što objasnim zašto šuti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, moram zanijekati opstojnost ideje da se ta šutnja razlikuje od “kritika Ivana Supeka prema negativnostima u društvu”. Nije bez razloga Ivan Supek bio predsjednik Akademije.
Ivan Supek nije bio toliko negativna, koliko nije bio pozitivna osoba. Nema govora o tome da je on u komunističkoj Jugoslaviji, ili u slobodnoj Hrvatskoj, kritizirao negativne pojave u društvu. U komunizmu je bio komunist, ljevičar, a neke je akademske hrvatske interese gurao kao dio svojega posla, od kojih je najvažniji taj da je kao rektor Sveučilišta u Zagrebu osnovao sveučilišni poslijediplomski studij. S padom Hrvatskoga proljeća ne samo da se nije proslavio, nego je lako moguće da se i povijesno osramotio. No, nije meni suditi o tim događajima, jer Hrvatska ima dovoljno povjesničara, ali šute, i još uvijek mnogo živih svjedoka, ali njih nitko ništa ne pita.
U slobodnoj Hrvatskoj Supek nije ukazivao ni na kakve negativne pojave u društvu, nego je napadao Franju Tuđmana, koji ga je naglo, nedostižno i povijesno natkrilio u svemu. Zato su Supeka podržavali hrvatski postbleiburški intelektualci, ali narod nije. To razdoblje njegova djelovanja bilo bi smiješno da nije tužno.
Iako je radio kod nobelovca Heisenberga i “s njim pio čaj”, nije se potvrdio kao znanstvenik, jer je ostavio fiziku i ima samo četiri znanstvene publikacije - taman dovoljno za docenturu na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Navodno se fizike odrekao zbog književnosti; i doista je napisao dosta knjiga, ali ni jedna nije dosegnula umjetničku razinu znanstvene razine ona četiri znanstvena članka iz razdoblja fizike.
Meni je njegovo najbolje djelo “Krivovjernik na ljevici”, jer je u vremenima komunističkoga terora nad istinom i slobodom mišljenja ipak donijela neke činjenice o komunistima - koje nismo znali. U ukupnosti istine o komunističkom teroru one su minorne, ali knjiga je bila zabranjena, a ja sam iz nje prvi put doznao neke notorne stvari, primjerice da Andrija Hebrang nije bio trostruki - sovjetski, njemački i ustaški špijun, kako su me učili. No, nije to bila ni književnost ni povijest, nego pažljivo probrano svjedočenje ljevičara razočarana što mu njegovi (tada na apsolutnoj vlasti) nisu dali priznanja koja je držao zasluženima. Da je bio velik i istinoljubiv, svjedočio bi o Bleiburgu, ili bar o deset tisuća pobijenih u Zagrebu, pretežno intelektualaca. Kako može biti nazvan intelektualcem čovjek koji je 1945. bio odrastao, obrazovan, ugledan i informiran, a da nikad nije spomenuo da su komunisti, točno u vrijeme vrhunca njegova društvenoga ugleda, pobili više od stotinu novinara, nekoliko stotina svećenika i tisuće obrazovanih ljudi - upravo zato što su bili obrazovani?
ZAŠTO ŠUTE INTELEKTUALCI?:
Supekova šutnja u vrijeme njegova najvišega društvenoga ugleda dovodi nas do odgovora zašto danas, i već dugo, šuti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) i hrvatski intelektualci općenito. Oni šute jer imaju fantastično dobar život koji ne žele ničim ugroziti. Danas ih, doduše, nitko ne bi ubio niti zatvorio, ali oni ne žele, jer ne moraju, i ne osjećaju da moraju ugroziti ni najmanji dio onoga što se zove društveni ugled i sve dobrobiti koje on donosi. Žive mnogo bolje i ugodnije od zapadnih intelektualaca, jer mnogo manje rade i praktički nemaju nikakve odgovornosti, a jednako su dobrostojeći i zaštićeni. Među njima je malo ljudi međunarodnoga ranga, jer sami sebi postavljaju (niske) kriterije (v., primjerice, aktualni prijedlog Kriterija za akademska napredovanja). Imaju moć odlučivanja o sebi i jedni drugima daju nagrade i priznanja, honorare i tezge, a imaju i moć odlučivanja o drugima, što im daje moć nad svima. Kontrole i kriterija nema, i na toj se točki miješa moć i gramzivost i stvara se “začarani krug manje vrijednosti” koji se ne može prekinuti. Mehanizam djelovanja postaje prijetvornost i korupcija, a rezultat privatno bogatstvo i javno siromaštvo. Doprinos Domovini je uništenje morala i vjere u budućnost i kvarenje i propast generacija koje dolaze.
A da su imali zrno domoljublja, kao što je zrno gorušićino, planine bi pomicali i stoljetna stabla u daljini čupali (Matej).
(Prof. Matko Marušić, sa Katedre za istraživanje u biomedicini i zdravstvu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu - poznat je i po svome književnome radu)