Mnogima je nedavni izbor britanskog Pakistanca Sadiqa Khana, sina vozača autobusa i švelje, za novog londonskog gradonačelnika izgledao poput prelijepe multikulti bajke iz snova.

Drugima je to scenarij iz noćne more i to ne zato što je novi prvi čovjek Londona osobno loš kandidat, ili je zbog svog egzotičnog podrijetla manje dobar Britanac, nego zato što je njegov izbor podsjetio kako je došlo vrijeme da izumirući europski starosjedioci vlast i dobra u svojim zemljama podijele s do jučer prezrenim došljacima.

Demografski podatci već nekoliko godina govore kako su Britanci bijele puti postali manjina u svom glavnom gradu. Trenutačno ih u Londonu ima samo 44,8 posto. U razdoblju od 2001. do 2011. Godine, broj britanskih starosjedilaca u Londonu dramatično se smanjio za 619 tisuća. Kao i u hrvatskom slučaju, razlog tome je izumiranje, jer se britanski parovi teško odlučuju za drugo ili treće dijete. Istodobno se broj useljenika iz Azije i Afrike znatno uvećao. Zahvaljujući upravo njima, London doživljava iznimnu živost kada je riječ o novorođenim bebama, zbog čega je izbio na prvo mjesto u Europi. Zato i ne čudi što je najpopularnije ime među novorođenim muškim bebama u Londonu upravo Muhammad, a na desetom mjestu je Mohammed - još jedna inačica istog imena. U Londonu danas ima više od milijun muslimana. U londonskim općinama Newham i Tower Hamlets živi ih više od 30 posto.

Suprotno uvjerenju da London vrvi Pakistancima, Pakijima kako ih Londonci podrugljivo nazivaju, najviše londonskih muslimana podrijetlom je iz Turske. Turskim jezikom govori čak 230.000 stanovnika Londona. Khanov prethodnik na mjestu gradonačelnika Londona bio je Turčin Boris Johnson. Naime, njegov pradjed Ali Kemalbeg, bio je ministar unutarnjih poslova u vladi posljednjeg velikog vezira Otomanskog Carstva, a konverziju u prezime Johnson izvršio je njegov djed Osman Kemal alias Johnny Johnson. Svojim ruskim imenom, Boris Johnson zacijelo je imponirao brojnoj koloniji jeljcinovskih i putinovskih milijardera i perača novaca koji su svoje sidro odavno spustili u Londonu te ga od milja prozvali Londongradom. Sam Boris rođen je na Manhattanu (N.Y.), u Sjedinjenim Državama, zbog čega posjeduje dvojno državljanstvo, u obitelji konzervativnog političara te dužnosnika u Svjetskoj banci i Europskoj komisiji i majke britanske slikarice. Već je iz ovih šturih biografskih podataka jasno zašto je Boris Johnson, sin bivšeg britanskog birokrata u Bruxellesu, građanin svijeta i napola Amerikanac, veliki zagovornik Brexita, britanskog izlaska iz članstva Europske unije.

Slučaj Sadiqa Khana govori kako takav čin socijalne mimikrije više nije potreban. Posve je jasno da kako bi se jedan od budućih britanskih premijera mogao zvati Muhammad ili Mohammed. Kako nas uči matematika, logika velikih brojeva je neumitna. Sigurno već pogađate, kada je posrijedi Brexit, novi londonski gradonačelnik Sadiq Khan je tvrdi Europljanin! Na pitanje što bi britanski izlazak značio za londonski City, Khan je u intervjuu časopisu Time rekao kako bi to bila katastrofa i obećaje da će kao laburistički gradonačelnik Londona snažno podupirati konzervativnog premijera Davida Camerona u kampanji da Britanija ostane u EU. Paradoks britanske politike je da je jedan od najsnažnijih zagovornika Brexita upravo bivši konzervativni gradonačelnik Boris Johnson. Odgovarajući na optužbe suprotnog tabora da je povezan s islamističkim ekstremistima, Sadiq Khan kaže kako je dokazao da je posve spojivo biti Britanac, Zapadnjak i musliman. Kako bi pokazao da ne dijeli prevladavajuće predrasude zajednice iz kojeg potječe, Khan se 2013. glasno zauzeo za istospolne brakove. Novi londonski gradonačelnik jedan je od najmoćnijih muslimanskih političara u Europi (njegova moć ipak nije veća od one koju posjeduje Barack Hussein Obama, iako američki predsjednik sebe ne smatra muslimanom), a s obzirom na činjenicu da je za njega glasovalo čak milijun i tristo tisuća birača, trenutačno je političar s najvećim političkim legitimitetom u povijesti Britanije. U vladi laburističkog premijera Gordona Browna obnašao je dužnost ministra za etničke manjine i lokalnu samoupravu. Već tada je imao prilike pokazati da je veći “anglikanac” od engleske kraljice, kritizirajući 2009. u britanskom parlamentu papu Benedikta XVI. za kontakte s tradicionalističkim biskupom Richardom Williamsonom zbog njegovih antisemitskih stajališta.

Prije će biti da se Khanu nisu svidjela Papina stajališta o islamu izrečena ranije u Regensburgu nego stajališta ekskomuniciranog marginalca, ali taj istup je dobro poslužio u izgradnji njegova progresivnog imidža.

Pitanje svih pitanje jest je li Sadiq Khan izabran zato što je tako dobar i bez njega London ne može, ili je izborni rezultat preslik dramatičnih demografskih promjena koje su pogodile glavni britanski grad? Nije li glamurozni uspjeh koji je Khan polučio rezultat gotovo referendumskog izjašnjavanja londonskih došljaka koji u tome gradu čine većinu o njegovom konzervativnom protukandidatu Zacu Goldsmithu, pripadniku bogataškog Londona, plave krvi i židovskog podrijetla, čija se druga supruga preziva Rothschild? Nije nikakva tajna da je među muslimanskim masama u Londonu antisemitizam još uvijek vrlo popularan. Britanski list The Guardian početkom godine ustvrdio je kako je zabilježen rekordan broj antisemitskih napada u Velikoj Britaniji. Fizički napadi događaju se otprilike po jedan dnevno. U očima mnogih londonskih doseljenika, prebogati Zac Goldsmith učinio se idealnim antijunakom, predstavnikom Britanije kakvu imigranti iskreno preziru. Romani Zadie Smith i Hanifa Kureishija svjedoče o londonskom multikulturalizmu već godinama, ali tek je izborom Sadiqa Khana postalo jasno da su europski starosjedioci u velikoj i nepovratnoj defenzivi. Multikulti London naša je budućnost!

(D.CELING)