Za komentar o protekla tri mjeseca rada hrvatske Vlade na čelu s premijerom Tihomirom Oreškovićem, zamolili smo politologa, dr. sc. Peru Maldinija, profesora sa Sveučilišta u Dubrovniku.

Uskoro će 100 dana rada Vlade, Timova tima, kako ocjenjujete dosadašnji učinak?

- Iako je razdoblje od sto dana prekratko da bi se od bilo koje vlade, pa i od ove naše, mogli očekivati neki značajniji rezultati, uobičajeno je da se u tom razdoblju vlast konsolidira, objavi temeljne javne politike i pokrene realizaciju svojeg političkog programa. Stoga, govoriti o uspjesima i neuspjesima ne bi bilo sasvim primjereno. Prije bi se moglo govoriti što su dobro napravili ili pokrenuli, a što nisu. U tom smislu, među onim što je dobro, mogli bismo uvrstiti vanjskopolitičku inicijativu Vlade, onu premijerovu u vidu razgovora s inozemnim vjerovnicima i investitorima te onu ministra vanjskih poslova kroz posjete više zemalja u Europi i susjedstvu. Dobro je što su pokrenuti i dugo vremena zamrznuti pregovori sa sindikatima, što može voditi obnovi međusobnog povjerenja i konsenzusu. Uz to, pokazalo se da je premijer Orešković samostalniji u svojem odlučivanju nego što je to izgledalo na početku, s obzirom na okolnosti njegova postavljenja na premijersko mjesto.

Što je zapravo najveći problem kad je nefunkcionalnost Vlade u pitanju? Vidimo da se priča i o nekakvom preslagivanju...

- Ono što nije dobro jesu afere s pojedinim novoimenovanim ministrima, odnosno kandidatima za ministarska mjesta, koje su obilježile sami početak konstituiranja Vlade. To je dodatno pojačalo ideološke prijepore, ionako već osnažene u predizbornoj kampanji, a koji su bitno opteretili političke odnose gurnuvši izvan fokusa ključne probleme - one socioekonomske.

Uz to, ni nakon prilično dugog procesa konstituiranja nove vlasti i kadrovskog usuglašavanja, još uvijek nisu imenovani svi dužnosnici u strukturi izvršne vlasti. Istovremeno, kao posljedica odnosa moći među koalicijskim partnerima, već se špekulira i s preslagivanjem vlasti, što unosi neizvjesnost i posljedično nestabilnost, pa je u takvim okolnostima teško učinkovito djelovati. Posljedica svega toga je teško i usporeno funkcioniranje Vlade koja se još uhodava, a trebala je već ozbiljno krenuti u posao. Ideološki prijepori koji su obilježili dnevnu politiku, kao i stalne trzavice unutar kompleksne i ne baš homogene strukture koalicijske vlasti, dodatno su opterećenje.

Izostalo je ono najvažnije - reforme, o kojima se u kampanji najviše pričalo. Kako to komentirate?

- Uzmemo li u obzir da se ova vlast, poglavito Vlada, deklarirala kao reformska, očekivalo se da će se to moći nazreti već kroz strukturu državnog proračuna. Kada je to izostalo - budući da je proračun u malo čemu reformski, a znatno više označava kontinuitet zatečenih javnih politika prethodne vlade - bilo je za očekivati da će se do kraja uobičajenog roka od sto dana bar neke od ključnih reformi jasno definirati. Međutim, reforme su još uvijek u najavi, prilično su općenite, bez konkretnih reformskih politika koje bi uključivale jasne socijalne, ekonomske i političke ciljeve, mjere koje će se poduzeti u njihovu ostvarenju, plan izvedbe, rokove i nositelje. Čini se da, usprkos najavama i deklarativnom izjašnjavanju koalicijskih partnera, nema dostatnog političkog konsenzusa oko sadržaja i prioriteta reformi koje treba pokrenuti. Odatle je moguće razumjeti relativno mali broj zakonskih prijedloga i odluka zamjetnijeg značaja koje je Vlada dosad donijela.

Tri mjeseca su brzo protekla. Što očekivati dalje, promjene ili još sto dana sporosti i nesnalaženja?

- Zbog potpuno novih odnosa među političkim akterima u strukturi političke vlasti te posljedično njihova dugog uhodavanja, sasvim je sigurno da će Vladi trebati bar još sto dana za konsolidaciju. Međutim, ne donese li Vlada konzistentan program reformi i ne otpočne li provedbu konkretnih mjera u sljedeća tri mjeseca, to bi moglo izazvati ozbiljnu krizu u vladajućoj koaliciji, poglavito u odnosima Mosta i Domoljubne koalicije, što bi mogao biti i razlog mogućega neuspjeha.(D.J.)