U nastavku priče o Maleziji, napose Kuala Lumpuru, naš sugrađanin, osječki svjetski putnik, piše o iskustvima s prometom, tropskom klimom i, naravno, golemim neboderom Petronas Twin Towers, a dotiče se i posjeta džamiji, muzeju, shoppinga i restorana...

Njegovim riječima, i fotografijama, priča ide ovako:

Na ulicama Kuala Lumpura puno je automobila, motocikala - mopeda, minibusova, autobusa... Automobili su uglavnom niže srednje klase, relativno novi, prevladavaju Toyota i Proton. Usput, na ovom putovanju uočio sam paradoks koji to možda i nije - što je zemlja siromašnija, voze se skuplji automobili!

Promet funkcionira besprijekorno, a javni prijevoz čine taksiji, autobusi i sustav željezničkog prijevoza: monorail (nadzemna željeznica), uvjetno rečeno, metro (LRT), koji vozi i iznad i ispod zemlje, te KLIA express (vlak koji vozi od KL Sentral - središnje postaje do dvije zrakoplovne luke smještene jedna do druge - KLIA, za međunarodne letove, i KLIA 2 - low cost prijevoznici za letove po Maleziji i susjednim zemljama). Ako fulate i odete na krivi aerodrom, do drugog možete stići samo taksijem ili KLIA expressom, ne i pješice, iako nisu bogzna koliko udaljeni jedan od drugog.

Taksi je skup u odnosu prema izvrsno organiziranoj mreži ostalog javnog prijevoza (već sam pisao - od centra do 45 km udaljenog aerodroma 100 ringita - oko 200 kuna), a istu ćete relaciju za KLIA express platiti 35, a za autobus 10 ringita. Pri tome treba naglasiti da vas svi dovoze gotovo pred ulaz terminala. U načinu prijevoza razlika je samo hoćete li s torbama hodati 10 ili 100 metara.

Budući da sam se najviše koristio sustavom javnog željezničkog prijevoza (ako zanemarimo pješačenje - u ova dva mjeseca propješačio sam kilometara, valjda, koliko u Osijeku ne prijeđem u deset godina), evo malo šireg osvrta na tu temu.

Na aerodromu, u turističkim infocentrima, hotelima, hostelima - svagdje - dobijete besplatnu kartu grada s naznačenim svim turističkim atrakcijama i sustavom autobusnog i željezničkog prijevoza. Vaše je samo da prije polaska u obilazak odaberete rutu i zapamtite ili si upišete svoje polazne i silazne postaje, kao i eventualno postaje na kojima presjedate. Sve postaje izuzetno su uredne, čiste, s javnim WC-ima, urednim kao u najboljim hotelima, trgovinama grickalica, vode, kole, peciva... I sve je s vrlo jasnim oznakama (kao na aerodromu) smjera kretanja (na malajskom i engleskom jeziku). Kartu (žeton) možete kupiti na ogromnom broju aparata, a njihov broj ovisi o veličini postaje i frekvenciji prometa putnika. Na ekranima na dodir dotaknete postaju do koje putujete, pojavi vam se cijena karte, novac (bilo kovanice bilo papirne novčanice) ubacite u automat i dobijete žeton i eventualno povrat preplaćene cijene karte (kusur - što bismo rekli) i s time, prateći oznake, idete bilo stepenicama bilo pokretnim stepenicama ili liftom do perona. A na svakoj postaji imate i WC, kao i pokretne stepenice ili lift - za nemoćne ili invalidne osobe. Svagdje u postaji, kao i na peronu, na raspolaganju vam je osoblje, koje je u svakom trenutku uz osmijeh spremno pomoći objašnjenjem, savjetom...

Prvo što vam pada na pamet za vidjeti u KL-u svakako su tornjevi Petronas Twin Towers, uostalom oni su zaštitni znak KL-a, pa tako i ja već prvi dan krećem onamo, premda za treći dan imam preko interneta kupljenu kartu za njihov obilazak (oko 20 američkih dolara, iako ćete na internetu naći i skuplje - nije vrijedno tog novca!). Podzemna vas dovozi u samo njihovo podnožje - misleći da je to jedini izlaz iz podzemne, drugi put sam se kao već “iskusan”, slijedeći svoj nos, a ne oznake za kretanje u postaji, odjednom našao usred jednog od tornjeva, okružen trgovinama luksuzne odjeće, obuće, torbi, nakita... (shopping centar Suria KLCC). Naime, iz podzemne željeznice imate izlaze i u tornjeve, bolje reći, u trgovački centar, koji je na nekoliko katova u tornjevima i između njih - pa mi se dogodila strka i frka baš onda kada sam morao u točno 11.30 biti na mjestu odakle se kreće u obilazak tornjeva. Sve u svemu, izlaza, kada ga najviše trebate, nema, i zato padaju psovke upućene i projektantu i starim trgovačkim trikovima (slično mi se dogodilo i u Singapuru!), uglavnom - veselo za popizdit!

Ulaznica za obilazak nebodera obuhvaća posjet brzim, vrlo brzim liftom, Sky bridgeu i vidikovcu smještenom gotovo na vrhu (86. kat) jednog od tornjeva, odakle imate izvrstan pogled na cijeli KL. Ali bez puno kajanja novac utrošen na ulaznicu možete potrošiti i na neke druge stvari, jer lijepo je vidjeti, ali nije vrijedno za to danog novca. Zanimljivo je da vam na početku obilaska osnovne podatke o neboderima daje vrlo lijepa djevojka - hologram projiciran u hodniku ispred lifta!

Budući da je nebodere izuzetno lijepo vidjeti i noću, nisam želio propustiti tu priliku pa sam se i treći put uputio prema njima. Na izlasku iz postaje metroa - ovaj put izvan nebodera, na otvorenom, oprala me kiša, ali onakva za koju mislite da nikad prestati neće, ona koja smanjuje vidljivost na samo nekoliko metara, ali takav je KL - petnaestak minuta pljuska i onda samo mokre ulice podsjećaju na minulu “kataklizmu”.

Danima obilazim sva značajna mjesta grada, uživam u vrelini dana (na suncu zna biti i iznad 40 stupnjeva Celzijevih - a hladovine baš i nema), ponekad nakratko (ako na vrijeme ne stignem pronaći zaklon) pokisnem, ali je kiša topla, pa se i ne uzbuđujem previše. Moje cipelice-hodalice, koje su sa mnom prešle puno kilometara svijetom i za koje sam mislio da će izdržati još ovo putovanje, izdale su me već prvog dana pa moram u kupnju novih. Samo onaj tko puno hoda zna koliko vrijedi udobna obuća - ona se ne kupuje na ho-ruk, ali ja nemam izbora. Nedaleko od hostela je trgovina s japankama, sandalama, tenisicama... Za prvu potrebu kupujem kožne japanke (30 kuna) i lažnjak visoke starke (90 kuna). Starke su potpuni promašaj, ali japanke... mislim da ću ih dugo nositi i na putovanjima i po gradu!

Merdela Square ili Dataran Merdeka, odnosno Trg neovisnosti, glavni je trg Kuala Lumpura, a smješten je nekih pet minuta pješice od Central Marketa, odnosno mog hostela. Ogroman je to trg kojeg je najveći dio prekriven travom - nekada je to bio teren za kriket britanskih kolonizatora. Na južnom dijelu trga nalazi se 95 metara visok jarbol (jedan od najviših na svijetu), na kojemu se vije malezijska zastava, tu su i male fontane, na drugoj strani trga - po mojoj procjeni 200 metara duljine - nalaze se vrlo ugodne mramorne sjenice obrasle zelenilom, mali vodoskoci i fontane. Uglavnom, vrlo ugodan prostor za predahnuti, osvježiti se pićem, popušiti cigaretu... zaklonjen od vreline sunca.

Nasuprot trgu po dužini je zgrada Sultan Abdul Samada, jedan od najpoznatijih povijesnih zaštitnih znakova KL-a, sagrađena početkom 20. stoljeća, u stilu indijske mogulske arhitekture, projektirana od Britanaca. U tom je zdanju sada Ministarstvo kulture i informiranja. Tu je i nacionalno kazalište, kao i KL City Gallery, u istom nizu zgrada i u istom stilu, nakon kojega odmah počinju staklenočelični poslovni neboderi, uglavnom svjetski poznatih banaka. Općenito, lijep trg s daškom minulih vremena.

Prije nego što stignete do trga, prelazeći preko nevelikog mosta s desne vam strane, vrlo lako možete ne vidjeti Masjid Jamek (Džamija Jamek), smješten na ušću rječica Klang i Gombak, gotovo istog stila gradnje kao i zgrada Sultana Abdul Samada, što i nije čudno, jer je djelo istog arhitekta. Jedna je to od najstarijih džamija u KL-u, iako je sagrađena tek 1909. godine.

Nedaleko od Central Marketa, ali u drugom smjeru, nalazi se Masjid Negara ili Nacionalna džamija, do koje vam, zbog nedorečene, čak bih rekao, i neplanske gradnje treba dobrih 20-ak minuta hoda iako je od Central Marketa udaljena stotinjak metara zračne linije. U nju se može smjestiti 15.000 ljudi, a sagrađena je u modernom stilu 1965.

Minaret je vidljiv odasvud, što nije čudno, jer je visok 73 metra. Vidljiv je i krov džamije, zelenoplave boje u obliku otvorena kišobrana. Ako nije u tijeku vjerski obred, možete je u miru razgledati, opustiti se šećući zelenim površinama, uz fontane, a ima i free WiFi!

Moram naglasiti da tijekom mog sedmodnevnog boravka u Kuala Lumpuru nisam svjedočio nekoj osobitoj vjerskoj predanosti, kako na ulicama tako i u vrijeme molitve. Jednostavno nisam osjećao da se nalazim u muslimanskoj zemlji!

Nasuprot džamiji je Muzej islamske umjetnosti, u zgradi istog stila gradnje i od materijala kao i džamija.

Svakako za pogledati je i stara željeznička postaja, odakle vozi MRT vlak za Batu Caves - hinduističko svetište na kraju grada. Tu je i Botanički vrt, Vrt orhideja, Ptičji park, Vrt leptira, koji su u produžetku ceste koja vodi pokraj Nacionalne džamije. Oaze mira, hladovine i tišine u centru uzavrelog grada, ali ni jedna od nabrojenih znamenitosti neće vas ostaviti bez daha, što s pravom očekujete od neke “egzotične” destinacije.

Treba spomenuti i Little India, Chinatown, ali, ipak, nije to to, sve mi je nalik na kulise, ljušture nekadašnjeg života, ušminkane za pokazivanje, jer sve je požderala prokleta globalizacija.

Bilo kako god, Malezija je zemlja u brzom razvoju, pri čemu turizam igra značajnu ulogu. Ja osim KL-a i u povratku Melake nisam ništa drugo vidio, iako znam da Malezija ima mnogo i drugih destinacija vrijednih posjeta - lijepe obale, pješčane plaže, otoci, Highlands, na kojemu uzgajaju čaj i u koji bježe od vrućine, Sarawak na Borneu...

Možda jednom drugom prigodom.