Kao u refrenu legendarne pjesme već zaboravljene zagrebačke hip-hop skupine Tram 11 (“da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić, kao buraz Ante Starčević…”), i Osječani utočište od siječanjskog hladnog vjetra ili srpanjskog vrelog sunca mogu naći u nekom od kafića koji nose ime po hrvatskim velikanima.

Kava se može popiti u donjogradskoj “Kavani Jelačić”, na istoimenom trgu nazvanom u čast velikoga hrvatskog bana, u “Caffeteriji Svačić” u novogradskoj ulici koja nosi ime kralja Petra Svačića ili pak u “Kavani Strossmayer” u Gornjem gradu. Uz manje domoljubnog naboja, ali zato više lokalpatriotskog osjećaja, u cafe-baru “General von Beckers” u Tvrđi može se popiti pivo. Ili dva, ovisno o žeđi i dobrom društvu.

Kako god, pijemo kavu, pivo ili žesticu tamo gdje se izvrsno osjećamo, a dobrome ugostiteljskom lokalu zvučni naziv može samo pomoći, bez obzira na to je li riječ o riječkom “Hemingwayu”, venecijanskom “Florianu”, budimpeštanskom “Gerbeaudu”, gradačkom “Sacheru” ili lavovskom “Masochu”.

Prije nekoliko dana, možda baš po uzoru na već spomenuti “Hemingway Bar”, koji još posluje i u Opatiji, Medveji, Zagrebu i Splitu, u središtu Osijeka otvoren je još jedan “Svačić”. Nema tu ništa sporno, simpatičan je to i ugodan prostor. Čak i naziv, po uzoru na matični kafić u Svačićevoj ulici, asocira na nešto što već postaje osječkom urbanom tradicijom.

Tko god i što god taj Petar Svačić u hrvatskoj povijesti bio, a historiografija o njemu ne zna gotovo ništa, postao je nezaobilaznim mjestom hrvatske ulične toponimije. Naime, gotovo da nema sela i grada u Hrvatskoj koje nema svoju ulicu nazvanu po njemu. Čak i danas, u 21. stoljeću, uz sve napisane učene knjige i rasprave te znanstvene alate kojima raspolažemo, ne možemo otkriti tko je bio taj mitski junak hrvatskog ranoga srednjeg vijeka i čime je to zaslužio počasno mjesto u našem nacionalnom panteonu. Ono što se sigurno zna, taj stanoviti Petar kralj zacijelo nije bio, niti se zvao ili prezivao Svačić. Slična je zabuna u ranijoj historiografiji bila i s navodnim hrvatskim kraljevima Budimirom i Slavcem. Prvo, u 11. stoljeću u Hrvata još nije bilo prezimena. Ono što se sigurno zna jest da se u kaosu nakon smrti kralja Zvonimira i posljednjeg Trpimirovića Stjepana II., vjerojatno na Gozdu kod današnje Bosanske Dubice, Mađarima vojno suprotstavio hrvatski velikaš Petar, podrijetlom iz Knina. Mađarski ljetopis iz 13. stoljeća naziva ga kraljem, no za to nema druge potvrde. Ranija historiografija često ga je poistovjećivala s Petrom iz roda Snačića (ne Svačića!) koji je za Zvonimirove vladavine bio ban. Sve ostalo je mit. Uključujući vjerojatno pogrešno lociranje Petrove gore (koje se izvrsno uklopilo s kasnijim avnojevskim granicama Hrvatske!), romantičarsku sliku Otona Ivekovića, Mandićevu i Gotovčevu operu, kip Kažimira Hraste u Miljevcima te više stotina ulica i trgova u Hrvatskoj, BiH (Vitez, Široki Brijeg) i Srbiji (Subotica).