Bolja Hrvatska: Katastrofe i nevolje zbližavaju, ali zbližavaju i uspjesi i pobjede...
Vezani članci
ŽIVOT NAS UČI: PRIČA O DVIJE ŽABE I MIRISU KIŠE
Njujorški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf autor je pojma "osjećajna zaraza". U knjizi, pod istim nazivom, objašnjava kako ljudi svoja emotivna stanja usklađuju s onima kojima se okružuju.
Ljudima se nameću rezigniranost i dnevni problemi kao užas(i) života. Istina je suprotna, jer nas "samo nedaće života uče da cijenimo dobar život", kako je to lijepo sročio Johann Wolfgang von Goethe. Ljudi koji strmoglavo klize u provaliju rezigniranosti služe se izgovorima tipa "Čuda su nemoguća je protiv sudbine se ne može", "Bit će onako kako treba biti", "Ništa nema smisla", "Bit će onako kako drugi odrede"... Takva rezigniranost vodi strahovima, a svi totalitarizmi temelje se na strahu. To je vrlo dobro opisala Naomi Klein u svojoj knjizi "Doktrina šoka i obamrlosti".
RAZLOZI ZA OPTIMIZAM
Na tragu netom napisanoga, spomenimo naše rukometaše, koji su ostvarili san i pokazali kako su čuda ipak moguća. Nakon što su pobijedili domaćina Poljsku s "nemogućih" četrnaest pogodaka razlike, poraženi su od Španjolske, ali su ipak pobijedili Norvešku i osvojili brončanu medalju. Kažu, čudo se dogodilo s Poljacima (veliko), ali i s Norvežanima (manje), jer tko se tome nadao, osobito nakon uzastopnih (i posljednjeg) poraza od "moćnih" Francuza. Možda je tajna našeg rukometnog uspjeha u sjajnoj misli: "Nikada niste toliko blizu pobjedi kao kad ste poraženi", koju je izrekao Henry Ward Beecher. U tom kontekstu, naša, CRO reprezentacija i njezin izbornik zapravo su pravi pobjednici. I to unatoč zluradim komentatorima i plaćenim pesimističkim prognozerima, koji su nakon poraza od Francuske poručili izborniku da treba (trajno) spakirati kofere. Ali nakon senzacionalne utakmice s Poljskom izbornik Željko Babić daje znakovitu izjavu: "Ovo je čudo iz Međugorja!" Na novinarski upit ide li sada Hrvatska po medalju, Babić odgovara: "Ne znam. Ne treba se kladiti protiv Isusa i Gospe Međugorske, nikada." Ivica Kostelić dao mu je vjetar u leđa izjavivši: "Čuda se mogu dogoditi onima koji vjeruju i koji se srčano bore."
Citirajmo na kraju još jednom izbornika Željka Babića: "Ova medalja je čudo. Ispunilo se proročanstvo, neću objašnjavati kakvo. Hvala svim igračima, oni su danas bili nadahnuti, svi su pokazali srce i jako su zaslužni jer su osvojili medalju. Sretan sam jer je hrvatski narod sretan, jer se raduje pobjedama. Meni slava ne treba." Tome se zbilja nema što dodati.
DRUKČIJA SLIKA HRVATSKE
Spomenimo se i primjera koji nemaju izravne veze s rukometom, ali imaju neizravne, s optimizmom i vjerom u vlastite snage, napose s dobrim stvarima. Svjedoci smo da je 2014. u katastrofalnim poplavama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji dobro (opet) pobijedilo. Bezbrojna djela suosjećanja, solidarnosti i humanosti nisu pitala za naciju ili vjeru. Vodene bujice nadjačale su bujice solidarnosti s ljudima u nevolji. Katastrofe su upozorenja i društveno otrežnjenje. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Katastrofe i nevolje zbližavaju. U trenutcima kada prijeđemo na stranu dobra, (pre)ostalo zlo se jasnije vidi. Henry James je to ovako komentirao: "Ne boj se života. Vjeruj da je život vrijedan življenja i da će ti vjera pomoći da on to postane!"
U kratkom vremenu dvije humanitarne akcije za dvije teško bolesne djevojčice otkrile su drukčiju sliku Hrvatske, suprotnu prevladavajućem društvenom ozračju pesimizma i beznađa. Krajem 2012. godine za šestogodišnju Stephanie Mildu, a potom i za petogodišnju Noru Šitum hrvatski su se građani u rekordnom roku odazvali humanitarnoj akciji, prikupili potrebne iznose za (pre)skupa liječenja u SAD-u i pokazali rijetko viđen duh plemenitosti. Tako masovan humani angažman osiromašenih hrvatskih građana još jednom je posvjedočio postojanje pozitivnog lica Hrvatske. Prikupljanje novčane pomoći za Stephanie i Noru bilo je predivna gesta koju vidim kao vraćanje onomu što se činilo izgubljenim - empatiji, altruizmu i solidarnosti. U toj akciji (ali i nekim drugima) sudjelovali su mnogi koji žive više nego skromno i koji su se za liječenje djevojčica odrekli novca koji im je i samima potreban.
Odricanja u korist stradalnika, nemoćnih i siromašnih trebaju biti dominantna za izgradnju bolje budućnosti društva i zdravo stanje nacije. Darivanjem (sebe) ništa ne gubimo. Da bismo preživjeli, moramo puno toga primiti, "no da bismo živjeli trebamo darivati", rekao je Winston Churchill. Loša vremena trebaju nas usmjeravati na plemenite akcije u lancu dobrote. U Hrvatskoj su plemenite akcije intenzivirane i Bedemom ljubavi.
Evo i drugog primjera. Hrvatska je od 2007. članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije za razmjenu ljudskih organa. Prema podatcima te organizacije hrvatski građani od 2013. godine daruju najviše organa u odnosu prema drugim državama Europske unije. Rezultat je to visoke solidarnosti i svijesti građana koji se sve češće odlučuju donirati organe. Stopa donatora je u stalnom porastu. U 2013. stopa darivatelja na milijun stanovnika u Luxemburgu je iznosila 7,6 posto, u Njemačkoj 12,5; Nizozemskoj 15,1; Sloveniji 22,4; Austriji 22,9; Belgiji 29 posto, a u Hrvatskoj čak 32 posto.
Odavde slijedi pitanje: Zašto se misli da su pesimizam i depresija naš usud? Ne smijemo dopustiti da tamne medijske slike navuku tamne oblake u naš život. "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade", objašnjava Slaven Letica.
PESIMIZAM KAO ZARAZA
Jesu li i u vašem najbližem okruženju pojedinci koji su vazda u problemima, nezadovoljnici životom, a zapravo su žrtve vlastita pesimizma? Vjerojatno jesu. Pesimisti svoje osjećaje nezadovoljstva prenose na druge. Lawrence E. Shapiro napisao je knjigu o emocionalnoj inteligenciji, gdje konstatira da optimisti sami sebe "smatraju odgovornima za poticanje pozitivnih događaja. Razmišljanje pesimista je suprotno: dobri događaji su privremeni, a loši stalni. Skloni su druge okrivljavati. Skloni su katastrofičnom razmišljanju i preuveličavanju loših događaja. Pesimizam je simptom epidemije depresije."
Shapiro savjetuje da se u početnim stupnjevima razvoja pesimizma mora poraditi na promjeni načina razmišljanja. Među ostalima, moć pozitivnog mišljenja već u naslovu knjige "Možeš ako misliš da možeš" objašnjava njezin autor Norman Vincent Peale, polazeći od glavnog metafizičkog aksioma da čovjekove misli određuju njegov život.
Sudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar slučaja. Ako vjerujemo da je sve predodređeno, prepuštamo se stihiji života. Ništa nije zadano. Ako netko misli da mu je suđeno da se utopi u beznađu života, "utopit će se i u čaši vode" (Margaret Mazzantini, u briljantnom romanu "Nanovo rođen"). To vrijedi za fataliste. Nema predaje i prepuštanja stihiji. Treba sabotirati nametnutu sudbinu. Ona će nas "nadvladati samo ako mi nju ne nadvladamo. Sudbina ima vlast samo nad onima koji o njoj ovise", zapisao je Pavao Brajša u knjizi "Abeceda demokratskog ponašanja". Nema više sile, sudbine, slučajnosti ni konfuzije, jer u svemu postoje poveznice ili razlozi za sve što nam se događa. Ništa nije nemoguće jer "snovi jučerašnjice su nada današnjice i stvarnost sutrašnjice". (Robert H. Goddard) Ovdje ću parafrazirati Weberovu misao: Nemoguće je samo ono što nismo pokušali!
I tu se uklapaju naši rukometaši. Oni su pokušali, i uspjeli.
Napisao: Zlatko MILIŠA
Karl Theodor Jaspers, njemački filozof egzistencije i psihijatar, u knjizi "Filozofija egzistencije" objašnjava zašto u vjeri stanuje nevjera: "Prava vjera nevjeru poznaje, priznaje i podnosi. Vjera teži nevjeri da bi se u sebi uvjerila u prevladavanju svoje nevjere. Zato vjera ima nevjeru kao mogućnost u sebi."
Mojim kritičarima odgovaram kako nisam praktični vjernik i dajem im na dar ovu poučnu priču:
Sveučilišni profesor studentima postavi pitanje je li Bog stvorio sve što postoji. Jedan student mu smjelo odgovori: "Da, Bog je stvorio sve što postoji!" Profesor će potom: "Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!" Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe ustvrdio kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. "Naravno", odgovori profesor. Student ustane i reče: "Profesore, postoji li hladnoća?" "Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?" Studenti se nasmijaše na kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: "Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutnost topline. Svako tijelo ili objekt ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline; sve stvari postanu nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu." Student nastavi s pitanjem: "Profesore, postoji li tama?" Profesor odgovori: "Naravno da postoji." Student će na to: "Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je odsutnost svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Tama je pojam kojim se ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla." Na kraju mladić upita: "Profesore, postoji li zlo?" Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: "Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima, u zločinima i nasilju diljem svijeta... Te manifestacije nisu ništa drugo nego zlo." Na to će student: "Profesore, zlo ne postoji ili bar ne postoji po sebi. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi, koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovu srcu nije Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsutnosti topline ili poput tame koja se događa kada nema svjetla."
Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein...
Nikada niste toliko blizu pobjedi kao kad ste poraženi, slavna je rečenica Henry Ward Beechera...
Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijeteljima nade.
SLAVEN LETICA