Psihoterapeut i pisac Jorge Bucay, rođen u Buenos Airesu, u knjizi "Ispričat ću ti priču" opisuje događaj koji slikovito objašnjava snagu vjere i zašto ne smijemo odustati.

"Bile jednom dvije žabe koje su upale u posudu s vrhnjem. Odmah su shvatile da tonu - bilo je nemoguće dugo plivati i plutati u toj smjesi gustoj poput živoga blata. U početku su žabe lamatale nogama u vrhnju kako bi dosegnule rub posude. Ali bilo je uzalud; samo su se praćakale na istome mjestu i tonule. Osjećale su da je sve teže izaći na površinu i disati. Jedna od njih glasno je rekla: 'Ne mogu više. Nemoguće je izaći odavde. U ovome se ne može plivati. Budući da ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem ovu patnju. Ne razumijem kakva smisla ima umrijeti od iscrpljenosti zbog uzaludna napora.' Rekavši to, prestane lupati nogama i brzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina. Druga žaba, ona upornija i možda tvrdoglavija, rekla je samoj sebi: 'Ne postoji način. Ništa se ne može učiniti da isplivam iz ovoga. Ipak, makar se smrt približila, radije ću se boriti do posljednjeg daha. Ne želim umrijeti ni sekundu prije no što kucne moj čas.' Nastavila je lupati nogama i praćakati se satima ostajući na istome mjestu. Iznenada, od tolika udaranja, batrganja i lupanja, vrhnje se pretvorilo u maslac. Žaba skoči i kližući dođe do ruba posude. Odande se mogla vratiti kući sretno krekećući."

Dario Miletić ("Učini što možeš") piše:

"Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obalu izbacili mnoštvo morskih zvijezda. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. Svi su mirno gledali dok se dječak nije oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto. 'Što radiš, mali?' upita ga znatiželjnik. 'Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku', odgovori dječak, ponavljajući iste radnje. 'Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari'. Dječak odgovori: 'Za ove sam uspio promijeniti stvari.' Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te sam počne bacati zvijezde u more. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu."

Dječak iz priče prvi je učinio iskorak i pokušao spasiti što se spasiti može. Slično tom je i poruka filma "Šalji dalje" (Pay It Forward; 2000.). To je priča o dječaku Trevoru (Haley Joel Osment), koji je zahvaljujući poduzetnom učitelju Simonetu (Kevin Spacey) osmislio pokret nesebičnog lančanog pomaganja. To je spoj mogućeg i ono što se čini nemoguće (na osobnom i društvenom planu).

Ti primjeri ne smiju biti igrokaz ironiziranja tzv. leptirova učinka: "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može prouzročiti uragan na Floridi." Učinak gore navedenih primjera isti je učinku mahanja leptirovih krila koje ne mora prouzročiti uragan, već upozorava kako pojedinačni napori mogu promijeniti slijed događaja.

Za kraj vrijedi se podsjetiti istinite priče "Miris kiše".

Kada je liječnik ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, bila je slaba nakon operacije. Ona i suprug David očekivali su nalaze. To poslijepodne, 10. ožujka 1991., komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom carskom rezu kako bi rodila curicu Danu, koju je par nestrpljivo očekivao. Trideset i šest centimetara dugu i težine samo jedan kilogram i devet dekagrama. Doktorove riječi odzvanjale su poput bombi. "Mislimo da malena neće preživjeti. Postoji deset posto šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, ako preživi noć, njezina budućnost bit će okrutna." Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor nabrajao poražavajuće probleme s kojima će se Dana morati suočiti ako preživi. "Ona neće nikad hodati, neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, bolovati od cerebralne paralize ili teške metalne retardacije". Diana i David, s njihovim petogodišnjim sinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu. Svijet im se srušio. Sutradan su saznali da je Danin nerazvijeni živčani sustav bio toliko ranjiv da bi čak i najlaganiji poljubac ili dodir pojačao njezinu bol. Sve što su mogli bilo je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove curice. Kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini. I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla iz bolnice. Pet godina poslije Dana je bila majušna ali žilava curica neutažive volje za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih ni tjelesnih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti, i više od toga. Jednog poslijepodneva u ljeto 1996., pokraj njezine kuće u Teksasu, Dana je sjedila u majčinu krilu lokalnog parka. Mala Dana je upitala: "Osjećaš li taj miris?" Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila: "Da, miriše na kišu." Dana je zatvorila oči i ponovo upitala: "Osjećaš li taj miris?" Još jednom majka joj je odgovorila: "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu." Dana je glasno izjavila: "Ne, to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi." Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom.

Riječi njezine kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njezine obitelji vjerovali. Tih dugih dana i noći prva dva mjeseca njezina života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na svojim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.(Z.MILIŠA)