Unatoč bezbroju novih izvođača i etiketa, mahom je riječ o mladim, darovitim i kreativnim ljudima, kada je jazz u pitanju, ipak u središtu zanimanja publike jest stara garda, ponajprije kao estetski ideal i objekt štovanja, a potom i kao referentna točka, uzor i nadahnuće.

Nažalost, gornju tvrdnju slijedi gorka statistička istina izražena u činjenici da je jazz, zajedno s klasičnom glazbom, pao na samo dno popularnosti kada je posrijedi američka publika. Godine 2014. od ukupnog broja prodanih nosača zvuka u Sjedinjenim Državama tek je 1,4 posto otpao na izdanja jazza. Ozbiljna glazba prošla je tek nešto bolje. Samo tri godine ranije jazza se prodalo čak dvostruko više (2,8 posto). Američki novinar Mark Myers koji piše za Wall Street Journal, autor je bloga JazzWax i pisac knjige “Why Jazz Happened”, u jednom svom tekstu pobrojio je moguće razloge pada popularnosti jazza. Još 40-ih godina, prestankom ere swinga i nastankom bebopa, jazz prestaje biti plesnom glazbom te umjesto medija za međusobno upoznavanje postaje glazbom za slušanje. Ubrzo se pojavljuje televizija koja odnosi pobjedu nad svim drugim umjetničkim i inim medijima i formatima. Myers je to engleski sažeto rekao: sight v. sound. Povezanost glazbenika koji su svirali jazz s antisocijalnim i opasnim ponašanjem (droga, alkohol, socijalni rub; nice v. vice) dodatni je razlog. Svoj doprinos dala je i ekspanzija singlica, hitova i hitića (singles v. albums). Tu je još niz razloga kao što je sve veća popularnost i profitabilnost drugih žanrova, doživljavanje jazza kao nečega što je bliže starijim naraštajima (old v. young), nadmoć gitare u odnosu na druge instrumente i prevelika ovisnost jazza prema standardima (Broadway, Tin Pan Alley.) Mi bismo još dodali kako je govor jazza odavno, još od vremena revolucije bebopa i free jazza, bio nerazumljiv masama, stvaran namjerno tek za rijetke entuzijaste, za publiku koja je naučila slušati i poštovati glazbu.

John Abercrombie jedan je od najsuptilnijih gitarista okupljenih oko diskografske kuće ECM, skldatelj i vođa sastava. U početku karijere i sam je nešto petljao oko jazz-rocka, no kasnije se okrenuo jazz fusionu i post bopu pa čak i free jazzu te avangardi. Zahvaljujući ECM-ovoj ediciji Old & New Masters, svjetlo dana ugledala su davno zaboravljena tri njegova albuma s početka karijere (“Arcade”, “Abercrombie Quartet” i “M”) spakirana u ukusno dizajnirani box set. Teško da će susret s Abercrombiejevim ranim radovima uroditi histerijom u trgovinama nosača zvuka i na Amazonu, ali će onima koji štuju umijeće kvartetskog glazbovanja pružiti izvrstan uvid u šarmantni jazz kakav se svirao krajem 70-ih. John Abercrombie svira električnu i mandolinsku gitaru, Richie Beirach glasovir, George Mraz kontrabas, a na bubnjevima je Peter Donald.