Nakon dugih, zamornih, teških i prljavih borbi oko Mosta, Milanović i njegovi partijaši ostali su na gubitničkoj, ili možda na strani prevarenih, a Karamarko i njegovi partijaneri konačno su se domogli vlasti svladavši sve bure - prešli su Most.

Za jedne frustrirajuće, a za druge možda i lustrirajuće. Jer, upravo je prvi čovjek HDZ-a obećavao da će se, kada dođu na vlast, među inim potezima koji bi trebali pomoći da na sve načine napaćena zemlja krene naprijed, uhvatiti i lustracije. Znači, lustracija može početi. Ne zna se, naravno, još točno od koga će se početi, kada i kako, i tko bi koga lustrirao. Ali Karamarko, koji je sanjao da će sjesti u premijersku fotelju, već je i prije izbora imao lustrirajuću viziju. Javno je najavljivao dubinsku reviziju djelovanja javnih osoba u posljednjih 25 godina, zapravo od osamostaljenja Hrvatske. Nije isključio ni vlastite političke protivnike poput Zorana Milanovića, jer je za njega i druge političare SDP-a, kao i lijeve intelektualce, rekao da su prikriveni boljševici koji ne vole Hrvatsku i koji se “skrivaju u plaštu europske demokracije”. Pojasnio je i što za njega znači lustracija. Prema njegovu mišljenju, to nije suđenje nekome ili zatvaranje, nego “temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnog vrijednosnog sustava, glavnih poruka iz (i ne tako davne) prošlosti, a naposljetku i provođenje općepoznatih rezolucija Europske komisije koje bez zadrške osuđuju sve totalitarizme”.

U najavama lustracije imao je Karamarko “na spisku” i čovjeka s imenom i prezimenom kojeg treba lustrirati. To je prof. Žarko Puhovski, za kojeg je rekao: “Na njemu se najbolje vidi apsurdnost neprovedene lustracije. On nije promijenio svoj diskurs od onih bivših vremena naovamo. A isto se to može reći i za mnoge druge. Oni europsku misao jednostavno nakalemljuju na svoj stari boljševizam, i u tome je sva 'mudrost' njihova stava i pristupa. Oni Hrvatsku nisu voljeli ni onda, kao što je ne vole ni sada. Mene, međutim, neće farbati”.

U tom uvodu u lustraciju na hrvatski način prof. Puhovski nije ostao dužan pa je odgovorio Karamarku: “Samo nepismeni ljudi koji ne znaju strane riječi mogu mene vezati uz lustraciju. Nikada nisam bio nikakav dužnosnik i na mene se lustracija naprosto ne može odnositi, tj. nije se mogla odnositi, a sad niti ne može, jer sam u mirovini. Čak i da su ove nesuvisle primjedbe istinite, to bi se moglo odnositi kao izvor lustracije za nekoga tko ima javnu funkciju, što ja nikada nisam imao... Dok je gospodin Karamarko gradio svoju karijeru u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, ja sam 20 godina u Jugoslaviji i 20 godina nakon Jugoslavije u Hrvatskoj govorio o tome što je totalitarizam. Ali to su sve strane riječi koje nadilaze spoznajni horizont gospodina Karamarka... I konačno, od nas dvojice - gospodina Karamarka i mene - jedan je imao intimne veze s obavještajnim službama koje su kršile ljudska prava, a to sigurno nisam bio ja.”

Puhovski nije ostao dužan ni na Karamarkov sud kako on ne voli Hrvatsku, pa je rekao: “Volim nekoliko ljudi koje poznajem, a mislim da je država aparat kojem plaćam porez. Kao što nisam volio Jugoslaviju, ne volim ni Hrvatsku. Mislim da je jako opasno voljeti državu”.

Ne zna se još, naravno, koliko će Karamarko promijeniti svoju predizbornu retoriku, ali ostat će zabilježeno kako je HDZ počeo prvi put javno govoriti o potrebi lustracije i dekomunizacije tek kad je on postao šef stranke. Otvorio je prostor u kome su se počeli javljati oni “za” i “protiv”, pa je tako u javnosti objavljeno kako Udruga Hrvatski križni put već priprema i prijedlog nacrta Zakona o lustraciji. O tome što će biti najvažniji dio zakona, predsjednica Udruge Bruna Esih, inače zaposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, javno je rekla: “Najvažnijim dijelom zakona vidimo da se onima koji su proizišli iz bivšega sustava, poglavito ako su bili u poziciji donošenja odluka na štetu pojedinaca koji su tada smatrani nepodobnima, ne smije pružiti prilika i moć da nastave sa svojim utjecajem koji su imali u komunističkome sustavu. Danas gotovo svakodnevno svjedočimo da imamo problem s ljudima iz iste Udbine mreže, odnosno novim ljudima koje su ovi putem sustava proizveli i koji su usvojili istu metodologiju rada. Stoga 'argument' da su, primjerice, suradnici i dužnosnici Udbe, danas u godinama kada su jedva živi, ili to više nisu, i da se radi o izmišljenom lovu na vještice, zapravo ne stoji. Isto tako i mimo te tzv. Udbine suradničke mreže, postoje ljudi koji su se ogriješili o ljudska prava i slobode drugih, a u svoju vlastitu korist te njihovo djelovanje nije i ne smije ostati tajna. I za takve će se naći mjesta u ovome zakonu, a onda ih neće smjeti biti u tijelima državne vlasti na koja obično pretendiraju teško se mireći s manjim”.

Zanimljivi stav o lustraciji iznosi i novi saborski zastupnik, general Željko Glasnović: “Prije nekoliko dana održan je višesatni sastanak Karamarka s predstavnicima hrvatskih branitelja iz svih dijelova Hrvatske. Bilo je tu članova i nečlanova HDZ-a. Razgovor je bio potpuno otvoren i jasan. Svi smo se složili, uključujući i Karamarka, da su duboke promjene u institucijama nužnost za opstanak i uspješnu budućnost Hrvatske. Složili smo se da je prvi korak u tome sveobuhvatna dekomunizacija i lustracija, koja se najprije mora provesti unutar HDZ-a, a potom u svim hrvatskim institucijama. Karamarko je naglasio kako se pokazalo da su mnogi pogrešni potezi HDZ-a, uključujući i one iz njegova mandata, rezultat zablude da se u HDZ-u i državi nešto može početi mijenjati bez provođenja dekomunizacije i lustracije”.

Pitali smo za mišljenje i dva stručnjaka koji su na suprotnim stranama kada je u pitanju lustracija u Hrvatskoj nakon četvrt stoljeća. Povjesničara dr. Davora Marijana, koji uvijek ističe da je lustracija pitanje civilizacijskih dosega, pitali smo kako objašnjava taj svoj stav i što bismo takvom lustracijom danas dobili?

- Za mene je civilizacija u modernom smislu istoznačna s demokracijom. Mi smo formalno dio EU, no još nismo dosegli civilizacijsku razinu zemalja razvijene demokracije i ne funkcioniramo kao pravna država - kaže dr. Marijan te dodaje: “Ono što nedostaje da bismo to bili jest neprevladano naslijeđe prošlosti. Ja bih Jugoslaviju definirao uz pomoć poznatog francuskog povjesničara Françoisa Fureta. Govoreći o SSSR-u kao jednopartijskoj državi on je napisao da ono što karakterizira takvu zemlju jest jednopartijska vlast nad državom i potpuna prevlast jednog čovjeka nad tom partijom. Nema čvrstih zakona 'u kojima nitko nema nikakvu zaštitu i u kojima politička policija može uhititi i izbrisati s lica zemlje apsolutno svakoga, osim jednog čovjeka'. Takva zemlja bila je Jugoslavija, čak i gora i to zbog percepcije koju je stvorila o sebi kao državi 'mekog' komunizma, odnosno komunizma s 'ljudskim licem'. Ono što je preživjelo Jugoslaviju jest partijska podobnost po kojoj je 45 godina stvaran personalni sustav i koji je, na žalost, 1990-ih doživio tek kozmetičke promjene. Na temelju uvida u građu komunističkog sustava do svibnja 1990. koju sam imao, najvećim dijelom jer sam radio na tužbi Hrvatske protiv Jugoslavije, usudim se reći da više od 80 posto ključnih funkcija drže osobe koje su karijeru napravile na temelju podobnosti i koje i dandanas na takav način funkcioniraju. Nisam za lov na vještice, no ovo je pitanje svih pitanja. Ili ćemo rastrojiti taj sustav nekompetentnih, ili se bojim za našu budućnost”.

Svoju tvrdnju kako lustraciju valja prije svega provesti u pravosuđu i medijima, dr. Marijan ovako obrazlaže: “Pravosuđe sam spomenuo jer nekako držim da ga i nemamo. Mislim da je previše u njemu osoba koje su uvezane po prethodnom sustavu i koje su dio interesnih skupina, ili ih neke skupine mogu privoljeti da postupaju prema njihovim interesima. Medije sam spomenuo zato što većinu glavnih medija drži skupina koja samu sebe naziva lijevom. Ja sam malo skeptičan na te podjele jer zapadno od nas one ipak imaju socijalnu podlogu, a kod nas su isključivo ideološke i nacionalne. Ti krugovi onemogućavaju da se okonča Drugi svjetski rat i da temu ustaše vs. partizani stavimo ad acta. Zar lustracija ne bi bila vrijedna 'samo' stoga da okončamo ideološki rat? Uz to, možda sam naivan, ali držim da je lustracija preduvjet za početak modernizacije Hrvatske. Prije svega preglomazne i neučinkovite administracije koju smo i sami uvećali, no najvećim smo je dijelom naslijedili iz prethodnog sustava, posebice iz druge polovice 1970-ih, kada je usvojen Zakon o udruženom radu. Mislim da znate o čemu se radi”.

Piše: Milivoj  PAŠIČEK