Dobra hrana, izvorno vino i još bolji provod, uobičajene su fraze kad se povede riječ o Baranji. Iako je upravo spomenuti atributi svrstavaju među top-kontinentalne destinacije u Hrvatskoj, Baranja nudi još mnogo toga.

Shvatili su to u Turističkoj zajednici Baranje pa već mjesecima rade na raznim dodatnim sadržajima, počevši od onih kulturnih, povijesnih, adrenalinskih, sportskih i rekreativnih, do onih mističnih. Sve u cilju proširenja ponude.

- Baranja je prepuna raznih legendi, među kojima su neke zaista mistične. Zašto turisti, uz našeg vodiča, ne bi obišli nekoliko lokacija i doživjeli mističnu Baranju - pita se Matej Perkušić, direktor Turističke zajednice Baranje, naglašavajući kako već otprilike mjesec dana obilaze cijeli kraj između Dunava, Drave i Mađarske, raspitujući se o mitovima i legendama pojedinih lokacija.

Za sada je, dodaje, riječ samo o “sondiranju” terena i pripremi za projekt koji bi nominirali raznim domaćim i EU fondovima. O svemu su uspjeli pričati i sa susjedima Mađarima. U uho su im bacili bubicu pa su i oni počeli prikupljati vlastite mitove i legende, od kojih neki povezuju dvije Baranje, onu mađarsku i hrvatsku, budući da su stoljećima bile sastavni dio iste države, pa čak i imale zajedničke vještice i duhove. Ako sve pođe prema planu nije nemoguće da nastane još jedan hrvatsko-mađarski (ili baranjsko-baranyski) prekogranični projekt. Već mu se nazire i naziv - Hunted Baranja!

Zajednički nazivnik trebao bi mu biti EU novac. No, ostavimo to za blisku budućnosti i ostanimo u vlastitom dvorištu. Prepunom legendi.

- Za sada imamo šest dobrih lokacija, a budući da ih sigurno ima još, pozivamo sve Baranjce da nam se jave i ispričaju neku mističnu priču o svome selu - poručuje Perkušić.

Bilo kako god, krenimo, bar virtualno, u baranjsku mističnu priču. Počnimo s Dragojlovim brijegom kod pustare Jasenovac. Na blagom uzvišenju, smještenom s desne strane prometnice koja vodi prema Jasenovcu, staro je groblje i ruševna kapelica. Tišina koju propara samo poneki prodoran ptičji krik i danas djeluje mistično. Cijela je priča vezana uz osmanlijsko blago. Prema legendi, naime, tamo su Osmanlije, nakon povlačenja iz ovih krajeva, zakopali dragocjenosti koje su opljačkali za svoje vladavine. Po te dragocjenosti pojedinačno su se pokušavali vraćati, ali ih nikada nisu odnijeli. Na mjesto gdje su navodno zakopali blago, postavili su vrata na koja točno u podne upire sunce. Oni koji su vrata pokušali pronaći, nisu se dobro proveli. Priča ima i nastavak. Slično se dogodilo jednom Baranjcu koji se s neke od brojnih bojišnica vratio krajem Prvog svjetskog rata.

- Čuo je legendu negdje na bojištu i već tada odlučio osobno potražiti blago čim se vrati kući. To je i učinio. No, pokušaj je bio neuspješan, a on se počeo prilično čudno ponašati. Ubrzo je preminuo, a od tuge za njim umrla je i njegova supruga - rekli su nam mještani Jasenovca, priznavši kako izbjegavaju odlaske na mistični Dragojlov brijeg.

Na upečatljivosti priča dobiva i zbog navodne zabrane obrađivanja zemljišta u okolici brijega, izrečene nakon Drugog svjetskog rata, ali i zbog utemeljenih tvrdnji kako je cijelo područje zapravo veliko arheološko nalazište. Uz sve to treba reći kako se i stariji beljski traktoristi sjećaju naputaka poslovođa koji su im savjetovali da se ne zadržavaju u okolici Dragojlova brijega.

Jedna je legendi povezana i s crkvom svetih Petra i Pavla kod Topolja, koju je dao graditi princ Eugen Savojski. Sagrađena je 1722. godine u znak zahvalnosti Bogu za pobjedu nad Turcima. Njezin se toranj prilikom gradnje triput urušio od udaraca groma pa su graditelji odustali od gradnje. Zašto je tome tako, nikome nije jasno. Ili možda jest? Crkva se, navodno, nalazi na mjestu turskog groblja, gdje je 1687. godine Savojski potisnuo glavninu vojske Kara Mustafe, pa se sumnja kako je upravo to razlog što toranj s križem nije opstao.

- Nije samo toranj ono o čemu domaće stanovništvo nerado priča. Bilo je tu i vještica koje su se okretale za vrijeme mise, a jedno vrijeme šuškalo se o tome da već na cestovnom zavoju radioprijamnici u vozilima počinju šumjeti. Čula sam da je to, ili neki drugi misterij, šturo opisano i u crkvenim knjigama - priča nam jedna mještanka Topolja, napominjući kako postoji još jedna legenda vezana uz crkvu, a govori kako se u davna vremena iz kripte podigao kostur.

Zadnja misa u crkvi svetih Petra i Pavla služena je 1961. godine, i od tada se u nju na molitvu dolazi samo na blagdan Petrova. Kameni oltar urušen je za Drugog svjetskog rata, ali nije poznato od čega. Zidovi su bijeli, a unutrašnjost skromno namještena. Klupe su drvene, kao i raspelo koje je na mjestu nekadašnjeg oltara. Kako bilo da bilo, crkva je spomenik kulture i jedan od najznačajnijih baroknih sakralnih građevina u Hrvatskoj. U njoj se već godinama u svibnju, u organizaciji Društva prijatelja starina Ižip iz Topolja, održava smotra crkvenog pučkog pjevanja - Marijo, svibnja kraljice.

Krenimo dalje prema Dardi, gdje se također nalazi jedna od “strašnih” baranjskih lokacija. Riječ je o kući oko koje je sagrađena poslovna zona.

- Tamo je, navodno, živio bračni par koji je izgubio bebu, zbog čega su bili jako nesretni. Kasnije je kuća ostala prazna i izložena zubu vremena, zbog čega nije privlačila nikoga. Netko od mještana u njoj je vidio sjenu žene koja drži bebu i tako je sve počelo - usmenu predaju prepričava Perkušić, dodajući kako se još priča da se u podrumu kuće, koji je sada urušen, nalazila nadgrobna ploča s naopako postavljenim križem. Razmak godina rođenja i smrti na njemu je ravno - stotinu godina.

- To su, navodno, ne tako davno vidjele dvije djevojke. Nakon što su čule da netko korača u cipelama, što im se možda i pričinilo, počele su bježati koliko su ih noge nosile. Od mještana sam čuo kako su mnogi iz radoznalosti počeli odlaziti u tu kuću. Neki su vidjeli ženu s bebom, neki samo ženu. Navodno se kunu da to nisu izmislili ili umislili. Zašto im onda ne vjerovati - pita se u polušali Perkušić, završavajući priču o jednoj od potencijalnih lokacija mistične baranjske turističke rute.

A sljedeća bi mogla biti belomanastirska misteriozna kuća po kojoj su osamdesetih godina prošloga stoljeća letjele žlice, vilice, noževi, kamenje... O tome su pisali brojni mediji bivše države, a o kamenju niotkud mjesecima je brujao cijeli grad. Neke informacije kažu kako su angažirani čak i stručnjaci za normalno i paranormalno, ali ni približno tri desetljeća poslije ovog događaja, objašnjenja nema. Osim, možda, tvrdnji dobro obaviještenih da su u njezine temelje ugrađeni dijelovi starih nadgrobnih ploča. Uznemirena vlasnica ni danas ne želi pričati o tome. Kaže samo - bilo pa prošlo, podsjećaju u TZ Baranje.

To je samo dio baranjskih priča obavijenih maglama zagonetne prošlosti i čudnih događanja koja su već odavno dijelom legendi i drevnih mitova. U takvak kontekst zasigurno treba uvrstiti i legendu o silueti djeteta bez glave koje kruži Kozarcem! To je dakako već horor. Mještani sve povezuju s teškom prometnom nesrećom kada je poginulo jedno dijete.

Ne treba zaboraviti ni na zločestu Crvenu Martu, koja je godinama maltretirala mještane Zmajevca. Jednog je dana u kočije upregla konje, pokupila sve blago i sunovratila se s litice u nabujali Dunav. Njezino truplo, kočija i blago nikada nisu pronađeni.

Na kraju, vratimo se i na zajedničke mađarsko-hrvatske vještice s početka priče. One su se spuštale s mađarskog brda Haršanj, koje je samo po sebi također obavijeno tajnovitošću. Neke od vještica su zalutale, i “aterirale” kod Branjinog Vrha, na mjesto kasnije nazvano Vještičje gnijezdo. Stariji Brnjevarci o tome nerado pričaju, jer, eto, s vješticama se nikad ne zna kad će iz mraka nekog zaskočiti. Možda buduće turiste...