Vize, vize, vize. Uputiti se iz Moskve u neku od susjednih država pravi je pothvat. Baltičke državice pristupanjem u EU zabarakadirale su se efikasnim viznim sustavom prema svim građanima Ruske Federacije, a ni potonja nije ostala dužna, pa je sam ulazak u bilo koju od tih zemalja uvijek prava pustolovina.

Još je veći pothvat sjesti u vlak Moskva – Riga i vagonom trećeg razreda putovati do latvijske prijestolnice, a pritom treba spomenuti da se iz ruskih vagona dimi jer imaju zanimljiv sustav grijanja?! Vagon treće klase čine vagonom razbacani ležajevi odijeljeni samo pregradnim zidovima, a samo putovanje traje više od 15 sati?! Vagon je taj konzervirani svemir svih mogućih mirisa i atoma jer za vrijeme dugog putovanja treba i „zakusovat'“, nešto sočno pojesti, piletinu, luk i još štošta. Sve je to vaš autor stoički preživio.

Željeznička se karta, tradicionalno, kupuje 45 dana unaprijed jer je tada najjeftinija i stajala je dvije tisuće ruskih rubalja (dvjestotinjak kuna, nap.a.)

Dočekala me pusta, oblačna i prohladna Riga, grad s oko 720.000 stanovnika na ušću rijeke Daugave u Baltičko more u južnom dijelu Riškog zaljeva. Drago je jutro, nešto više od sedam sati i pravo vrijeme za ukusnu baltičku kavu i nekoliko slatkiša po kojima je Latvija poznata. Sat nisam zaboravio „vratiti“ na naše, hrvatsko vrijeme, a nakon moskovska +2 sata.

Službeno je Riga postala gradom 1201. godine, a njezino povijesno središte nalazi se na desnoj obali Daugave. Stari grad se nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine jer ima najveći broj građevina u secesijskom stilu (jugendstil), čime se može podičiti i naš Osijek. Pribaltička je Latvija (Letonija) država, graniči s Estonijom na sjeveru, Rusijom na istoku, Litvom i Bjelorusijom na jugu, a na zapadu je od Švedske dijeli Baltičko more.

A onda svojevrsni šok. Više od tridesetak posto stanovništa Latvije čine Rusi, pa sam na ulici i u trgovinama uglavnom čuo i koristio taj svjetski jezik. A teško se Latvijci odriču Rusa i njihovih navika, iako je Sovjetski Savez, država kojoj su nekoć pripadali, odavno spremljena u ropotarnicu povijesti. Ne mogu reći da sam osjetio neku pretjeranu ljubaznost u zraku, latvijski sam jezik vidio samo na plakatima i reklamama, a sivi su se oblaci nad Rigom zadržali nekoliko dana.

Visoka zgrada Akademije znanosti izgledom podsjeća na varšavski Dom kulture, specijalni poklon Poljacima od druga Staljina, a treba spomenuti da su mnoge zgrade ipak sagrađene i u sovjetskom stilu. Vinjete grada čine i pravoslavne crkve koje uvijek podsjećaju na bivše bratstvo s Rusima. Sve je više modernih građevina, skulpture se nalaze u središnjem i izuzetno uređenom parku i svakako su zanimljive svakom turistu kojih je sve više. Treba svakako spomenuti Litvu i Estoniju koja s Latvijom čini prijateljski niz država koje odlične odnose imaju i sa skandinavskim zemljama, poglavito Švedskom i Finskom.

Temelji moderne Rige postavljeni su za vrijeme križara i njemačkih trgovaca u 12. stoljeću. Biskup Albert stigao je u Rigu 1201. godine s 23 broda i više od 1500 naoružanih križara. Tako je Riga postala biskupija, osnovao je društvo Livonska braća po maču i dodijelio joj status grada. Uspio je preobratiti kralja Liva na kršćanstvo i postali su dijelom Svetog Rimskog Carstva. U vrijeme Martina Luthera većina ljudi prelazi na protestantizam. Njemačka vojska 1917. ušla je u Rigu, a već godinu poslije potpisan je dogovor kojim su baltičke zemlje dane Njemačkoj. Tako je Latvija objavila neovisnost 18. studenoga 1918., a između dva rata Latvijci su se okrenuli zapadu. Usvojili su parlamentarni sustav s predsjednikom, latvijski je postao službeni, a primljeni su i u Ligu naroda te postali „Pariz istoka“. Sovjetska je okupacija uslijedila 1940., zatim njemačka od 1941. do 1944., pa opet sovjetska prije kraja Drugog svjetskog rata. A upravo je ova zadnja obilježena masovnim izgonima u Sibir i dovođenjem Rusa. Dana 21. kolovoza 1991. objavila je neovisnost, a Rusi su je priznali mjesec dana poslije. Od 2004. članica su NATO-a, a od 1. svibnja iste godine jedna od zvjezdica Europske unije.

Ono što je u Rigi najljepše je njezina stara gradska UNESCO-om zaštićena jezgra. Posebno je zanimljiva crva sv. Petra, s čijeg se tornja pruža odlična panorama grada. Nekadašnja rimokatolička crkva još je u šesnaestom stoljeću postala luteranska crkva, a takva je ostala do danas. U blizini se nalazi i katedrala koja ima velike orgulje sa 6768 cijevi, među najvećima u Europi. Središte gradskog trga krasi i kuća mačaka, a ne treba puno pogađati da je upravo mačka jedan od simbola grada i poznati suvenir.

Za Rigu su vam potrebna dva dana, a možete ih upotrijebiti i za posjet muzeju okupacije Latvije te razledanje velikog spomenika na Trgu slobode koji je posvećen borbi za slobodu. Riječ je o visokom obelisku s prikazima srednjovjekovnih i ostalih vojnika, a na vrhu se nalazi kip Milde, koja drži tri zvijezde u zraku. Ispred spomenika se smjenjuje počasna straža, doduše na baš uvijek, a osim vojnika kipovi prikazuju i Latvijce kako pjevaju i rade u polju.

Uz lijepu pravoslavnu crkvu nalaze se lijepi parkovi puni klupa u kojima stanovnici Rige uživaju u lijepom vremenu dok ga ima i dok snijeg ne zabijeli njihov grad.

A cijene? Nije jeftino! Ništa posebno jeftinije ili skuplje od Hrvatske, a kako je valuta euro, logično je da analogno tome obroci u restoranima stoje više, a o noćnom životu da i ne pričam. Prošlo je zlatno vrijeme jeftinoće kada su se vječni veseljaci Šveđani opuštali u tom gradu i pili jeftino latvijsko pivo. Osim po pivu, Latvija je poznata i po slatkišima te dimljenim konzerviranim ribicama „šproti“ koje se i danas prodaju diljem bivšeg Sovjetskog Saveza i odlično pašu uz votku?! I probali smo tu kombinaciju i nismo zažalili, posebice nakon što smo ujutro kušali rūgušpiens od kojeg i mrtav zaživi?!

Na latvijsku kuhinju utjecale su kuhinje susjednih država, švedska, ruska i njemačka. Zbog oštre klime i skromne kvalitete zemlje, Latvijci su uvijek teško radili kako bi osigurali dobru i uglavnom tešku hranu. Na latvijskom tanjuru uglavnom su poljoprivredni proizvodi, riba i meso. Oslanjaju se na lokalne sastojke: luk, kupus, jaja, ječam, pšenicu i krumpir, a začine baš i ne koriste. Posebno mjesto na stolu zauzima kruh.

Uobičajeni latvijski doručak sastoji se od kobasica i sendviča sa sirom te možda krastavaca. Jedu pečena ili kuhana jaja, a piju čaj ili mlijeko i izrazito fini kefir. Tipična su jela riblje i mesne juhe, riba bakalar i losos, riža, pīrāgi. Jelima se prilaže vrhnje. Uz ručak neizostavan je i desert: mliječni i voćni proizvodi ili kolači sa želeom i drugo.

Teško je napustiti grad u kojem ima toliko simbolike i koji je ipak toliko drukčiji od Tallina i Vilniusa. Preko tržnice koja je odlično opskrbljena uputio sam se na autobusni kolodvor. Moderna je to zgrada u kojoj je naplaćivanje korištenja toaleta na razini filozofije (30 centi, ali sitniš – molim!), a već za 15 eura u džepu sam imao autobusnu kartu za Sankt Peterburg i udobno sjedište za sljedećih osam sati vožnje. U autobusu susrećem mnoge radnike koji se vraćaju u Estoniju. Vladimir iz Tallina objašnjava mi da su plaće bolje u Latviji i da se može zaraditi za obitelj ako se štedi na hrani i odjeći.

- Sinu sam kupio lego-kocke, a ženi parfem. Svaka dva mjeseca vraćam se u Estoniju, a inače radim u građevini. Nije lako, ali uvijek može biti i gore jer je posao teško pronaći, a posebice onaj dobro plaćeni – kaže Vladimir, a na moj odgovor da sam iz Hrvatske kaže da je puno slušao o našem Jadranu i da bi jednoga lijepoga dana želio kod nas na godišnji jer Baltičko je more – hladno!

Nekoliko kilometara prije željezne granice s Ruskom Federacijom dobro sam provjerio svoju putovnicu koju je krasila žućkasta ruska viza koja je otvarala sva vrata ove strane svijeta!