Genijalni američki književnik Henry Miller američki je način života doživio kao "najgoru noćnu moru". Prije smrti izjavio je da je za života izgubio mnoge iluzije, ali nikada i "neutaživu radoznalost".

U svom je eseju "Za osamdeseti rođendan" zapisao: "Ono što tako tužno nedostaje u našem današnjem svijetu jesu uzvišenost, milosrđe i ljepota. Najteža je stvar za svakoga da se suzdrži od pokušaja da uredi svijet po svom ukusu, kao i da prihvati svoje bližnje onakvima kakvi jesu, bez obzira na to jesu li dobri, zli, ili ravnodušni. Mi koji pripadamo zapadnom svijetu još smo prave bebe u usporedbi s Hindusima, Kinezima, Egipćanima... Raste netolerancija i pomanjkanje kulture u razumijevanju drugih naroda. Mi u Americi možda smo najveći grešnici".

Miller ironično tvrdi: "Amerika pokazuje znakove raspadanja. Mi Amerikanci možda jednoga dana stignemo do svih planeta, ali nikada nećemo dospjeti do središta svemira koje se nalazi u duši najsiromašnijih i najskromnijih ljudi".

Koje su dodatne razlike između razvijenih i ekonomski nerazvijenih zemalja? U prvih je odsutnost vjere i crkve su prazne, a kod drugih je vjera stil života i crkve su pune. Prvi teže političkoj demokraciji, a kod drugih je dobročinstvo dio svakodnevice. U razvijenim je državama dominantna tzv. fast-food obitelj, u drugima patrijarhalna. Kod prvih su roditelji od karijere, a u drugih od ljubavi. U prvima su ljudi otuđeni i nezainteresirani za probleme drugih, a u drugima su uljudni i solidarni. Kod prvih se sloboda zamjenjuje sigurnošću. Tamo se vazda žuri, a kod drugih "ima dana". Kod prvih je neizvjesnost, a kod drugih poštovanje tradicije postaje mjerilo izvjesnosti. Kod prvih je cilj stjecanje materijalnog blagostanja, a kod drugih je ležernost način života. Prvi se zadovoljavaju prividom ekonomske sigurnosti, a drugi malim stvarima. Prvi gledaju sebe, a drugi gledaju usrećiti druge. Prvi se nazivaju realistima, a drugi idealistima. "Ako ne mislite o budućnosti, ne možete ju ni imati", rekao je John Galsworthy. Prvi ih podcjenjuju, a drugi ih precjenjuju. 'Razvijeni' imaju državne zakone, ali su se depersonalizirali i društvenost pokopači. Drugi sačuvaše socijalne kontakte i društvenost. Prvi se uče prijetvornosti, drugi žive u zajedništvu. Ako su prvi ekonomski slobodniji, drugi su zadovoljniji. Bogati odobravaju kredite materijalno posrnulima da bi živjeli od lihvarskih kamata.

Politiku prekomjernog zaduživanja ekonomski "ranjivih" država svojevremeno je ironično komentirao svjetski priznati ekonomista Joseph Stiglitz: "Kakav neobičan svijet u kojemu siromašne zemlje u stvarnosti financiraju najbogatije".

Podsjećam da je hrvatski premijer (u odlasku) Zoran Milanović u kolovozu 2012. godine, obilazeći stradala slavonska polja od suše, izjavio da smo "... prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju slučajna je država". Sada taj, prema svemu sudeći "tehnički premijer" kaže da nema strategije za migrante jer je nema ni Europa. Tipičan EU poltronski zaključak.

Sudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar slučaja. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Ako netko misli da mu je suđeno da se utopi u beznađu života "utopit će se i u čaši vode" (Margaret Mazzantini, u romanu "Nanovo rođen"). To vrijedi za fataliste. Nema predaje i prepuštanja stihiji. Treba sabotirati redatelje sukoba civilizacija...(Z.MILIŠA)