Brojni osječki i slavonski ljubitelji filma imali su nedavno u Osijeku prigodu pogledati pretpremijeru višestruko nagrađivanog i hvaljenog filma “Zvizdan” redatelja i scenarista Dalibora Matanića.

S obzirom na to da je redatelj Matanić, s dijelom autorske i glumačke ekipe bio poseban gost pretpremijere, bila je to prigoda za razgovor o filmu, s naglaskom na niz prestižnih priznanja: nagradu žirija na uglednom filmskom festivalu u Cannesu, šest Zlatnih arena na festivalu u Puli...

Film je, zapravo, omnibus sastavljen od tri “teške” dramske priče smještene u 1991., 2001. i 2011. godinu. Je li postojala inspiracija u nekim stvarnim osobama ili situacijama?

- Naravno da sam koristio neke motive iz stvarnog života, ponajprije iz vlastitog okruženja gdje je, na žalost, često bilo nepoželjno biti u ljubavnoj vezi s nekim srpske nacionalnosti. Postoji i niz obrnutih slučajeva u susjednim sredinama. Događa se da se neke stvari koje su apsolutno inferiorne i nebitne prema čistim ljudskim načelima, poput nacionalne pripadnosti, dovode u prvi plan. Na žalost, stanje u cijeloj regiji je takvo da se gotovo uvijek više priča o tom tko je koje nacionalnosti ili religije, a manje o tom tko je kakav čovjek. Čitav se koncept humanizma doslovce okrenuo. Zato smo u pripremi filma počeli prikupljati niz takvih i sličnih iskustava, a i tijekom snimanja nailazili smo na te tenzije. Stalno smo otkrivali nove ljudske nesreće koje su mahom uzrokovale politika, mediji, ekonomija i ostali mogući faktori i na kraju sam odlučio da “Zvizdan” jednostavno mora ukazati na to da se povijest na ovim prostorima stalno ponavlja, da se igra s ljudima i da se to mora zaustaviti.

Sve tri priče povezuje temeljni motiv – ljubav Hrvata i Srpkinje – ali postoje i razlike. Što biste izdvojili?

- Želio sam da tijek i redoslijed priča prati tzv. eho boli. Znači, da se prvo upozna bol koja se događa prvih dana Domovinskog rata, zatim da se vidi stanje 10 godina kasnije, kada su rane još svježe te na kraju 20 godina kasnije, taj eho boli. No, sam želio i upozoriti kako se već 20 godina nakon toga opet može očekivati neki novi konflikt, ako se ljudi ne dignu na višu razinu.

Naslov je očito simboličan. Što ste njime željeli poručiti?

- Želio sam istaknuti taj moment u danu kada je sunce kao izvor života najjače, gotovo nepodnošljivo i kada su ljudi najluđi. U tom je momentu samo pitanje hoće li biti najluđi u dobrom ili lošem smjeru.

Film je koprodukcija s odličnim glumcima. Kako ste obavili casting?

- Zanimljivo je da sam prvi put u životu napravio audiciju za glumačku podjelu u filmu. Tako je, srećom, došao i tumač glavne uloge Goran Marković, koji je predivna osoba i predivan glumac. Jako mi se svidjelo u kojem smjeru je otišla priča s Nives Ivanković, koju su nekako do sada obilježile komične uloge, a sada se pokazala u punoj dramskoj snazi. Tu se, naravno, pojavila i Tihana Lazović iz Zadra, ali i niz pripadnika splitske mlađe generacije koji su dali veliku svježinu filmu.

U “Zvizdanu” se kao leitmotiv provlači jedan – pas.

- Film ima jaku simboličku razinu pa tako i taj motiv psa koji se može različito gledati. Kao životinja, kao neki primitivniji oblik života koji je zapravo ovdje pametniji oblik jer promatra ljude kako su glupi, odnosno nijemi svjedok ljudske gluposti. I sve do nekih gotovo religijskih motiva, recimo, anđela čuvara. Svatko može pritom izabrati što se njemu sviđa.

Koji su sljedeći planovi sa “Zvizdanom”?

- Nakon hrvatskih pretpremijera i premijera, u koje spada i ova u Osijeku, slijedi kinodistribucija. Velika mi je želja da se “Zvizdan” prikazuje i po manjim mjestima u Hrvatskoj, da se ne koncentrira i ne fokusira sve u Zagreb. S druge strane, idemo dalje na festivale – u Austriju, zatim Italiju, Belgiju, Rumunjsku... Svakim danom nam stižu novi i novi pozivi, teško ih je pratiti. To mi je velika čast.

S kojim biste brojem gledatelja u Hrvatskoj bili zadovoljni?

- Joj, teško mi je procijeniti. To će biti daleko od neke hit-komedije, ali sretan sam što je do sada, gdje god smo došli, kino bilo rasprodano. Svuda po svijetu, pa čak i u Australiji. Sretan sam što vidim da ljude film zanima i da postoji neka “kemija”.