O aktualnoj krizi s izbjeglicama u kojoj se zatekla Hrvatska, ali i o drugim pitanjima vezanim uz migracije, depopulaciju, starenje stanovništva, iseljavanje mladih i druge teme, razgovarali smo sa sociologinjom dr.sc. Sonjom Podgorelec, višom znanstvenom suradnicom u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu.

Kako komentirate sadašnju izbjegličku krizu? Je li migracijska politika Europske unije do sada bila pogrešna, i kako sad riješiti taj problem? Čini se kako stanje izmiče kontroli pa je dojam da je u tijeku “nova seoba naroda”...

- Sama Europska unija nije bila pripremljena za dolazak ovako velikog broja ljudi, koji se u odnosu na 2013. udvostručio (kada je bilo ukupno 431.000 tražitelja zaštite), uz prognoze da bi do kraja godine u Europu moglo stići čak i više od milijun izbjeglica. Odgovor same Unije na novonastalu krizu je spor, neefikasan i u mnogome ukazuje na slabosti onih migracijskih i azilnih politika koje bi trebale biti jedinstvene i zajedničke. Ipak, trenutačna situacija oko izbjeglica na europskom tlu pokazuje minimalne pomake, ponajviše jer su ministri unutarnjih poslova u utorak, 22. rujna, uspjeli “velikom većinom” glasova, ali ipak ne konsenzusom, usvojiti rezoluciju o preraspodjeli izbjeglica. Sada treba vidjeti kako će brzo krenuti njezina primjena jer rokovi određeni za ostvarenje tog plana nisu postavljeni u skladu sa situacijom na terenu. Brojke pristiglih već su sada mnogo veće.

Kako vidimo, Hrvatsku je od prošle srijede pogodio priljev većeg broja prisilnih migranata i svjedočimo da je već sada u zemlju ušlo i kroz nju prošlo više od 40.000 ljudi. Ako se situacija s otvorenim prolazom tj. tranzitom nastavi, a Mađarska i dalje bude prihvaćala izbjeglice koje im Hrvatska dovozi na granicu, transferirajući ih dalje put Austrije, ostaje pitanje do kada to može potrajati i koje bi bile posljedice ponovnog zatvaranja granica. Situacija oko prihvata u Hrvatskoj stabilizirala se nakon početnog nesnalaženja prvih dan-dva. Koliko sam upoznata od kolega koji su bili na terenu, sustav prihvata, obrade i registracije, a onda i transfera, odvija se sve organiziranije, iako su u svakom trenutku moguća iznenađenja, primjerice skretanja ruta ulaska, kao što se dogodilo na primjeru prelazaka granice u Bapskoj.

“Seoba naroda” je pomalo nezgrapan termin, jer kao takav podrazumijeva osvajanje, ili prisvajanje određenog teritorija vojnim ili demografskim putem. On, naravno, nužno znači i promjenu socioetničke strukture stanovništva na nekom teritoriju, međutim, sadašnja kretanja i dolazak izbjeglica, kolikogod nekad to mediji nastojali prikazati katastrofičnim, ipak još uvelike ne mijenjaju strukturu nacionalnih društava zemalja članica Europske unije. Naravno, ako se priljev izbjeglica nastavi u još većem broju od današnjeg i u dugoročnom razdoblju, ili ako, primjerice, Siriju napusti cjelokupno stanovništvo, moći ćemo upotrijebiti čak i tu sintagmu. Situacija je zasad pod kontrolom.

Vratimo se na druge teme, također od velike važnosti za sadašnjost i budućnost Hrvatske. Primjerice, stalno slušamo kako se broj stanovnika u RH iz godine u godinu ozbiljno smanjuje. Postajemo li nacija starih...?

- Broj djece u Hrvatskoj kontinuirano se smanjuje, a broj starijih građana raste. Tako je u ukupnoj populaciji danas, prvi put u razdoblju modernih popisa stanovništva, dakle od 1857., zabilježen veći udjel stanovnika u dobi od 65 i više godina nego mladih u dobi do 14 godina. Rezultati zadnjeg popisa stanovništva pokazali su da je u Hrvatskoj 2011. živjelo čak 17,7 % stanovništva u dobi od 65 i više godina, a prosječna dob stanovništva iznosila je 41,7 godina, što Hrvatsku svrstava među europske zemlje s najvećom ostarjelosti populacije. Ujedno treba naglasiti da smo u skupinu ostarjelih nacija dospjeli još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, usporedbe podataka četiriju zadnjih popisa stanovništva pokazuju da stanovništvo Hrvatske obilježava kontinuirano starenje. Rast udjela stanovnika u dobi od 65 i više godina, uz povećanje udjela skupine još starijih ljudi, a tu mislim na ljude u dobi od 80 i više godina koji predstavljaju dobnu skupinu čiji broj najbrže raste, a među kojima je i najveći broj bolesnih i onik koji trebaju tuđu njegu i skrb, predstavlja veliki izazov za sustav zdravstva, socijalne skrbi i mirovinski sustav zemlje. Posebice u ruralnim područjima, u kojima je razina institucionalne i izvaninstitucionalne skrbi daleko manje razvijena u odnosu na urbane dijelove zemlje.

Mnogo ste o toj problematici pisali kad su u pitanju hrvatski otoci i priobalje, no kakvo je stanje u kontinentalnom dijelu Hrvatske?

- U svim ruralnim prostorima Hrvatske izrazita je depopulacija i starenje stanovništva. Osim otoka, kada govorimo o drugim dijelovima RH, u istom je razdoblju ista pogrešna gospodarska politika isključivo usmjerena na industrijalizaciju i razvoj velikih gradova, a zanemarivanje sela, poljoprivrede kao djelatnosti, ali i malih gradova, ojačavala postojeći naravnomjeran prostorni razmještaj stanovništva i poticala iseljavanje iz ruralnih prostora. Iseljavanje je išlo u dva smjera - prema urbanim centrima i inozemstvu. Promatramo li najnegativnije trendove demografskog kretanja na razini županija, prema zadnjem popisu stanovništva najporaznije pokazatelje imaju dvije pogranične županije: Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska, koje su u razdoblju od 2001. do 2011. izgubile više od 10 % stanovništva. U Vukovarsko-srijemskoj županiji nastavlja se demografski pad iz prijašnjeg međupopisnoga razdoblja (1991.-2001.), tada prouzročen brojnim ljudskim žrtvama i prisilnim iseljavanjem zbog ratnih razaranja i okupacije. Očito se dio raseljenog stanovništva nije vratio ovdje živjeti ni nakon mirne reintegracije i infrastrukturne i stambene obnove porušenih objekata koju je financirala država. Vukovar, koji je nekada bio najjači ekonomski centar ove regije, nije se uspio gospodarski oporaviti, dok su istovremeno Vinkovci zbog brojnih problema tranzicijskih gospodarstava također ekonomski slabjeli. Jedino niži BDP od Vukovarsko-srijemske županije ima Brodsko-posavska, uz nešto slabiju razinu depopulacije. Ove su dvije županije i među najlošijima s obzirom na razinu zaposlenosti, dakle očit primjer povezanosti ekonomskog i demografskog razvoja.

U svezi s prošlim pitanjem - u kakvom je stanju hrvatsko selo bilo na početku 21. stoljeća, odnosno kakvo je danas?

- Početak 21. stoljeća hrvatsko selo dočekalo je s velikim brojem sitnih posjeda za ozbiljniju tržišnu proizvodnju, nedostatnim ulaganjima, s jedne strane zaostalom, a s druge preskupom i neadekvatnom mehanizacijom, opterećenošću seoskog domaćinstva skupim kreditima, (ne)organiziranim otkupima proizvoda, slabo educiranom i ostarjelom radnom snagom te, kako to naziva Ivan Cifrić - tradicijskom strukturom ruralne svijesti. Geografkinje dr. sc. Sanja Klempić Bogadi, Monika Šabijan i ja nedavno smo objavile rezultate istraživanja kvalitete života stanovništva općine Gornja Rijeka, u Koprivničko-križevačkoj županiji, koja prema mnogim svojim karakteristikama predstavlja tipičan ruralni prostor Hrvatske. Naime, općina Gornja Rijeka dijeli sličnosti s većinom ruralnih područja u Hrvatskoj koje karakterizira ekonomska nerazvijenost i demografska regresija. Depopulacija i starenje, kao dominantni demografski procesi, oblikuju malu zajednicu koju obilježava slabija obrazovna struktura stanovnika, što uz gotovo nepostojeću lokalnu inicijativu čini ograničavajuće čimbenike za pokretanje gospodarskih aktivnosti. Taj manjak socijalnog kapitala zbog iseljavanja iz ruralnih prostora u prvom redu iz ekonomskih razloga, a onda i socio-psiholoških, pri čemu mislim ne samo na mogućnost promjene gospodarske djelatnosti, vrste zaposlenja, odnosno uopće mogućnosti pronalaženja posla, nego i na promjenu ukupnog načina i stila života pojedinca i obitelji - važan je ograničavajući uvjet razvoja hrvatskog sela. Naime, da bi bilo koji razvojni program bio uspješno osmišljen i implementiran, nužno je u proces odlučivanja uključiti i članove lokalne zajednice, a njihovi interesi ne smiju se ignorirati zbog eventualnog ekonomskog profita. Brojni primjeri provedenih razvojnih projekata u ruralnim zajednicama u svijetu pokazali su da je za konačan uspješan rezultat u projekt nužno uključiti lokalne aktere, voditi računa o prirodnim resursima i dugoročnoj održivosti razvoja.

Istraživali ste utjecaj migracija na regionalni razvoj Hrvatske. Što nam o tome možete reći?

- Odgovori na vaša pitanja zapravo se isprepliću. Uglavnom, promjenom obrazaca unutarnjih migracija, smanjenjem obujma migracija selo-grad zbog demografske iscrpljenosti sela, ali i zbog sve dublje ekonomske krize i smanjenih mogućnosti zapošljavanja u gradovima, dolazi i do smanjenja imigracije i prirodnog prirasta u velikim hrvatskim gradovma, usporavanja njihova rasta koji od 1990-ih prelazi u populacijsku regresiju. Bitnu ulogu odigrale su i masovne migracije potaknute ratnim zbivanjima devedesetih godina prošloga stoljeća, a koje su znatno utjecale na demografske trendove, ali i redistribuciju stanovništva unutar zemlje. Rezultat svih ovih kretanja demografska je polarizacija Hrvatske na Zagreb i okolicu kao gospodarsko i demografsko središte države, te na priobalne županije koje uglavnom na još uvijek ekonomski atraktivnom turizmu temelje gospodarski razvoj i donekle migracijsku atraktivnost. Većina županija kontinentalne Hrvatske čine slabo razvijena, periferna područja depopulacije i općenito demografskog i gospodarskog nazadovanja. Očito se i na početku 21. stoljeća nastavlja dominacija Zagreba, pa možemo zaključiti da dosadašnji pokušaji regionalno uravnoteženijeg razvoja nisu dali očekivane rezultate. Posebno je to slučaj sa županijama čiji je dio teritorija bio okupiran ili opustošen u ratu, a koje su i do tada imale negativne pokazatelje. Propast malih industrija u nekadašnjim općinskim centrima, dok se istovremeno nisu otvarala nova radna mjesta u drugim djelatnostima, uništilo je i zadnje mogućnosti zaposlenja kojim bi se bar zadržala postojeća populacija. Sve to rezultiralo je još jačom depopulacijom i starenjem, i sve jačim ekonomskim zaostajanjem i do tada demografski deficitarnih područja.