Možda je kolovoz najpovoljnije vrijeme da posjetimo Voćin, fizički ili virtualno, jer to je mjesec u kome na blagdan Velike Gospe, na svetkovinu Uznesenja Marijina, Požeška biskupija slavi Dan obitelji pa se u svetištu Gospe Voćinske održava biskupijsko hodočašće obitelji s brojnom djecom.

To je i mjesec kad Gospi Voćinskoj od 1886. godine iz Požege polazi procesija pješaka s hodočasnicima iz Požeške doline i Posavine. Pješaci kreću 20. kolovoza, prenoće u župi Stražeman, a potom sljedećeg dana nastavljaju put do Voćina, gdje zajedno s pješacima iz zapadne Slavonije i mnoštvom drugih hodočasnika, pristiglih autobusima i osobnim automobilima, sudjeluju na upečatljivom večernjem slavlju sa svijećama u čast Gospe od Utočišta. U takvoj procesiji pješaka iz Požege 21. kolovoza 1999. u voćinsko svetište svečano je vraćena zavjetna slika Gospe Voćinske. Naime, tadašnji je voćinski župnik Josip Martinac, pred ratni vihor 1940., staru sliku voćinske Gospe, Majke od Utočišta iz 18. stoljeća, pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu i tako je sačuvao od uništenja. A prije četiri godine, nakon dugih priprema i gotovo deset godina gradnje, 14. kolovoza 2011. blagoslovljena je i župljanima predana novosagrađena crkva.

Pitomo slavonsko mjesto i župna crkva najveću tragediju doživjeli su nakon osamostaljenja Hrvatske, u Domovinskom ratu 1991. godine. Voćin je bio jedno od sjedišta srbočetničke vojske na Papuku. Život u izoliranom Voćinu za tamošnje Hrvate postao je nepodnošljiv. Uskraćena im je sloboda kretanja pa nisu mogli posjećivati rodbinu u drugim mjestima niti komunicirati s njima, a ograničeno im je i kretanje unutar mjesta. Srbočetnički okupatori zaveli su pravi teror pa su neki mještani jednostavno nestajali, a neke su premlaćene poslali u selo “kako bi ostali vidjeli što ih čeka ako se ne pokore njihovim naredbama”.

Organizirani hrvatski branitelji slatinske 136. brigade Hrvatske vojske, uz pomoć nekoliko drugih postrojbi, 13. prosinca 1991. krenuli su u oslobođenje okupiranog teritorija na slatinskom području. Povlačeći se pred njihovim nailaskom, četnici su iza sebe ostavili krvave tragove - ubijene nedužne civile, porušene i spaljene kuće i do temelja razorenu župnu crkvu Blažene Djevice Marije. Poslije Vukovara i Škabrnje, u Voćinu se dogodilo najveće stradanje hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata. Mučki je ubijeno 47 nedužnih mještana. “Kad usporedite broj stanovnika i opseg stradanja u Vukovaru i Voćinu, mi smo isti”, ustvrdila je kasnije Dubravka Vidić, svojevremeno članica voćinskog Poglavarstva ,te dodala: “Voćin je naš izbor, a ne slučajnost, i on se mora obnoviti”!

Kad su Voćin uoči ratnih zbivanja koja su pratila raspad bivše jugoslavenske države napustili njegovi stanovnici srpske nacionalnosti, a 13. prosinca 1991. i okupatori pred nailaskom hrvatskih branitelja, mjesto je ostalo razoreno i gotovo potpuno prazno. U vihoru rata i Hrvati koji su stoljećima živjeli na Kosovu morali su tijekom 1992. i 1993. napustiti svoja ognjišta. Hrvatska im je pružila ruku spasenja i omogućila utočište, a oko 350 obitelji, ili približno 1300 osoba s područja Letnice doselilo je upravo u Voćin i okolna mjesta. Oni danas čine većinu stanovništva na tom području.

Na desetu obljetnicu stradanja, 2001. godine, u središtu Voćina općinski vijećnici Franjo Dorić i Ante Šimić otkrili su novi spomenik, na kojemu su uklesana i imena njihove najbliže poginule ili nestale rodbine. Na komemoraciji voćinskim žrtvama tada je general bojnik Slavko Barić naglasio da se upravo na tim prostorima dogodio “prvi značajniji uspjeh Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, prva pobjeda, prvi put je iskazana snaga Hrvatske vojske i hrvatskog naroda i nada da ćemo vrlo brzo riješiti pitanje oslobođenja hrvatske države na cjelokupnom prostoru”. General Barić također je podsjetio da Voćin ne može biti problem samo ljudi koji su u njemu. “Voćin je nama svima opomena i zadatak, od lokalne samouprave do državne vlasti, da pomognemo tim ljudima da što brže prevladaju slike rata i razaranja”. No, tijekom godina mnogi su državni dužnosnici slično u Voćinu govorili, ali za zlodjela u Voćinu, premda se zna tko ih je počinio, pred zemaljskim sudom do danas nitko nije odgovarao. Zločinci su nedostupni ili abolirani.

Voćinski župnik Mladen Štivin 2012. godine posvetio je križ podignut između Voćina i Huma, čime je još jednim obilježjem označeno mjesto koje će podsjećati na tragične događaje u Domovinskom ratu. Naime, tijekom ljeta i rane jeseni 1991. visoke stabljike kukuruza omogućile su da neki Voćinčani ipak uspiju izići iz sela i spasiti se. I upravo na mjestu gdje su izlazili, a poneki i ulazili u Voćin za vrijeme okupacije, posvećenim križem obilježen je voćinski “kukuruzni put”. Zanimljiva je činjenica da je na to mjesto postavljen križ koji je nekad stajao u središtu Voćina, a koji su uklonili partizani 1945. godine. Predsjednik voćinske Udruge dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata Darko Božičković usporedio je taj “kukuruzni put” s putovima izvlačenja hrvatskih branitelja iz Vukovara i najavio da će udruga obilježiti “svako mjesto na kojem su mještani Voćina bili mučeni i ubijani”.

Zajednica udruga HVIDRA Virovitičko-podravske županije pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja, Županije, Općine Voćin i svetišta Gospe Voćinske redovito organizira hodočašće hrvatskih branitelja, vojske i policije Gospi Voćinskoj.

- Ovo je zločin koji je najdokumentiraniji u Domovinskom ratu, postoje svjedočanstva i videozapisi, zna se tko je klao i ubijao, i ja samo molim institucije ove države da rade svoj posao i da procesuiraju krivce. Kažnjavamo lopove, prekršitelje zakona, ali nemojmo slati poruku iz Voćina da ne kažnjavamo ubojice i zločince - rekao je na lanjskoj komemoraciji virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić.

I saborski zastupnik i nacionalni predsjednik Hvidre Josip Đakić založio se za otkrivanje istine. “To ponavljamo iz godine u godinu, ali kao da su svi gluhi i nijemi, kao da ne znaju, kao da ne postoje u hrvatskoj državi institucije koje bi trebale raditi svoj posao”, rekao je Đakić i pozvao žive svjedoke u Voćinu da se ne plaše i da svjedoče istinu o počiniteljima i njihovim zapovjednicima.

Voćinska crkva Blažene Djevice Marije bila je spomenik kulture nulte kategorije, vrijedan primjer kasne gotike u sjevernoj Hrvatskoj, sagrađena u 15. stoljeću. Oštećena je bila za vrijeme osmanlijske vladavine u Slavoniji tijekom 16. i 17. stoljeća, ali je zaslugom franjevaca obnovljena i postala je hodočasničkom crkvom. Teško je oštećena i bez krova ostala u II. svjetskom ratu, 1944. godine. Obnavljaju je župnici Franjo Bosnar i Antun Prpić uz pomoć vjernika i gradišćanskih Hrvata od 1971. do 1984. Unatoč progonima komunističkih vlasti, nakon II. svjetskog rata, od 1963. ponovno se organiziraju sve brojnija hodočašća.

U Domovinskom ratu voćinska župna crkva, od davnina poznato marijansko svetište, nakon punih šest stoljeća postojanja potpuno je razorena i do temelja uništena 1991. godine. Prema riječima mještana, raznijela ju je stravična eksplozija šest tegljača streljiva uskladištenih u njoj, u noći između 13. i 14. prosinca, a kamenje njenih zidova i temelja kasnije je pronalaženo i dvije tisuće metara daleko od građevine.

Dvojbu - graditi novu crkvu ili se opredijeliti za skupu rekonstrukciju, riješile su dvije bitne odrednice. Prva je činjenica da crkva ima daleko veće i šire značenje od regionalnog, jer je jedinstvena po svom sadržaju i načinu gradnje u cijelom ravničarskom dijelu Hrvatske i nije samo vjerničko mjesto, nego dio kulturne baštine cijele Hrvatske. Druga je činjenica da je voćinska crkva tijekom povijesti mnogo puta bila razarana, a od posljednje rekonstrukcije sedamdesetih godina prošlog stoljeća sačuvana je sva potrebna dokumentacija za uspješnu rekonstrukciju u izvornom obliku. Odlukom Požeške biskupije i Ministarstva kulture RH, crkva se obnavlja u svom prvotnom izgledu. Ponovna gradnja razorene crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu započela je 2002. godine. U sklopu hodočašća 7. rujna 2002. gradišćanski biskup dr. Paul Iby iz Železna i požeški biskup dr. Antun Škvorčević položili su povelju i kamen temeljac za gradnju crkve Gospe Voćinske. Temeljni je kamen blagoslovio papa Ivan Pavao II. prigodom proglašenja blaženim Alojzija Stepinca u Hrvatskoj 3. listopada 1998. godine, a postavljen je i ugrađen u potporni stup pokraj lijevog ulaza u novosagrađenoj crkvi. Radove je organizirao i usklađivao Odbor za izgradnju svetišta Majke Božje u Voćinu. Msgr. Josip Devčić 2004. blagoslovio je četiri velika crkvena zvona postavljena u krovnu konstrukciju 38 metara visokog novosagrađenog zvonika. Bila je to donacija prečasnog Mile Balenovića, kanonika Prvostolnog Kaptola Zagrebačkog.

- Danas je naša radost još veća jer je ljubav pobijedila, jer pobjeđuje dobro, jer će ova zvona zvoniti za sve koji su tu noć poubijani, zvonit će za sve naše pokojnike i zvonit će pozivajući i dočekujući mnoge hodočasnike - rekao je tada msgr. Devčić.

Nakon gotovo deset godina gradnje, na svečanom misnom slavlju 14. kolovoza 2011., župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije blagoslovljena je i predana župljanima. Crkva je građena sredstvima Ministarstva kulture RH, Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Požeške biskupije, Virovitičko-podravske županije, gradova i općina VPŽ-a, Općine Voćin i brojnih donatora, po projektnoj dokumentaciji arhitekata dr. Vladimira Bedenka i mr. Borisa Vučića Šnepergera. Msgr. Josip Devčić uručio je ključ novosagrađene crkve i svetišta Gospe Voćinske biskupu dr. Antunu Škvorčeviću. Biskup Škvorčević potom je predao ključ crkve župniku i voditelju svetišta vlč. Mladenu Štivinu, koji je prvi put otvorio crkvena vrata župljanima. Tijekom svečanoga misnog slavlja s brojnim svećenicima i đakonima, biskup je posvetio crkvu, sve postaje križnog puta i sve vjernike...