Svetkovina Marijina uznesenja na nebo, ili popularno u narodu nazvana Velika Gospa, poziva nas da razmišljamo o neznatnoj židovskoj ženi Mariji, za koju Novi zavjet kaže da će je “svi naraštaji zvati blaženom”.

Ako pogledamo cjelokupnu povijest kršćanstva, Europe, ali i hrvatskoga naroda, tada je krajnje razvidno da je ta povijest nezamisliva bez onoga što bi se moglo nazvati marijanskim duhom. Stoljećima je europski i hrvatski čovjek oblikovan upravo marijanskim duhom - pobožnošću prema Mariji, tolikim marijanskim molitvama i pjesmama, mnogobrojnim marijanskim svetištima, predivnim umjetničkim slikama, onim neopisivo nježnim, kao i onim neizrecivo tužnim madonama, tolikim prelijepim glazbenim djelima koja i danas uspijevaju pobuditi u nama najdublje i najmilije osjećaje.

U tom smislu, kad bismo i htjeli zvati se nemarijanskima, bili mi ateisti ili agnostici, to jednostavno ne bi bilo moguće. Marijanski duh, htjeli mi to ili ne, bili mi svjesni toga ili ne, postao je sastavni dio naše europske i hrvatske kulture. U dvije crtice pokušat ćemo približiti taj marijanski duh, imajući u vidu neka aktualna pitanja današnjega vremena. Promišljanje o marijanskom duhu ima nakanu da u vjernicima još više učvrsti i produbi marijansku duhovnost, a ostale potakne da otkriju bar marijanski duh, ako ne i marijansku duhovnost i pobožnost.

Prva crtica kazuje nam o tom kako s Marijom živjeti u “duhu i istini”. Djela apostolska, novozavjetni spis koji donosi opis prvih kršćanskih zajednica, izvješćuje nas o tom da je Crkva bila jednodušno postojana u molitvi s Marijom, majkom Isusovom (Dj 1, 14). Marija se, dakle, predstavlja kao moliteljica. Za kršćane ona kao moliteljica u cijelosti ostvaruje Kristove riječi da će se istinski molitelji, vjernici, Bogu klanjati u “duhu i istini” (Iv 4, 23). Zadržat ćemo se samo na značenju prve riječi, “duh”, koja će nam rasvijetliti i drugu riječ, “istinu”. Novi zavjet razlikuje tri stvarnosti čovjeka: tijelo, dušu i duh. Tijelo i duša izriču čovjeka kao tjelesno-duhovno stvorenje, a duh (“pneuma”) odnosi se na Božje djelovanje u čovjeku, odnosno život u skladu s Božjim duhom. Zato će poslije veliki kršćanski pisac Origen (3. st.) razlikovati i tri vrste ljudi: hilici (grč. hile - tvar) oni su koji žive isključivo po tvari, tijelu, psihici - oni koji žive duševno, duhovno prema ljudskim mjerilima, te pneumatici - oni koji žive u skladu s Božjim duhom. U današnjoj uporabi tih pojmova dolazi do brkanja pa se pojmovi duh, duhovnost poistovjećuju s kršćanskim duhom i duhovnošću. No, kako smo vidjeli, netko može živjeti zaista vrhunski duhovno, danas bismo rekli, može biti osoba kulture, intelektualno duboka, velik znanstvenik, ali ne mora uopće biti i kršćanski duhovna osoba. Neka baka u Širokom Polju ili na otoku Koločepu može biti mnogo duhovnija od profinjenoga i produhovljenoga intelektualca.

To je, između ostaloga, savršeno uvidio Blaise Pascal, sam veliki znanstvenik i čovjek kulture. On razlikuje tri sfere, tri reda stvarnosti - tijelo, duh i ljubav. Svaka se sfera ravna prema svojim logikama. Prva ima logiku izvanjskoga, njoj pripadaju oni koji traže svjetsku slavu. Druga je suptilnija, njoj pripadaju oni koji su se posvetili duhovnom istraživanju pa im svjetska slava bogataša, kraljeva (političara) ništa ne znači. Treća logika je logika ljubavi, logika koja dolazi od Boga. Njoj pripadaju svetci, istinski kršćani. Mogli bismo reći da njoj pripada na najsavršeniji način i Marija, majka Isusova: “Svetci imaju svoje carstvo, svoju slavu, svoju pobjedu, svoj sjaj, i nisu im potrebne tjelesne ni umne veličine, jer s njima nisu u svezi... Njih gledaju Bog i anđeli, a ne tjelesa i znatiželjni duhovi: Bog im je dovoljan.” (Fr. 793.)

K tomu, ono što je još važnije, za Pascala te tri stvarnosne sfere kvalitativno se razlikuju. Između njih postoji procijep i nemoguće je iz jedne sfere mirno prijeći u drugu. Poslušajmo opet Pascala: “Sva tjelesa zajedno i svi duhovi zajedno, i sve njihove tvorevine, ne vrijede toliko koliko najmanji izraz ljubavi. Ona spada u beskrajno uzvišeniji red. Iz svih tjelesa zajedno ne možeš izvabiti ni najmanju misao: to je nemoguće jer je misao drugoga reda. Iz svih tjelesa i iz svih duhova ne možeš izvabiti ni jedan pokret prave ljubavi. To je nemoguće jer je ljubav drugog reda, natprirodnog.” (Fr. 793.)

Pascal tako tvrdi da kršćanska duhovnost, kršćanski život u “duhu i istini” zahtijeva napuštanje i izlaženje iz prvih dviju logika, iz isključivo tjelesnoga i isključivo duhovno-kulturalnoga načina življenja i mišljenja. To nije lagano, ne postoji lagan i ništa nekoštajući prijelaz iz jedne sfere u drugu. Potrebna je borba sa sobom, stvarno nasilje nad sobom, potrebno je obraćenje, potrebno je odlučiti se za novi život treće sfere, odlučiti se za život u križu, a to je trajno “prekrižavanje” samoga sebe u Bogu. Većina je ljudi uglavnom u prvoj sferi, vrlo je malo onih koji žive duhovno, a još je manje onih koji žive u skladu s Bogom i s njegovom ljubavlju. Konkretno, živjeti s “pokretima prave ljubavi” znači napustiti vlastiti ego, centriranje u vlastitom egu. Ne polaziti od sebe i ne završavati kod sebe, kao što je to slučaj kod “tjelesnih” i “duhovnih osoba”.

Tko živi kršćanski duhovno, taj ne polazi od sebe i ne završava kod sebe, daje se poslušno ravnati Bogom, koji beskonačno nadilazi njega samoga, Bogom kojega ne može susresti a da prije toga u bolnom obraćenju ne napusti prvu i drugu sferu ili red postojanja. Tko se prepustio “pokretima natprirodne ljubavi”, njime više ne vlada ni prva ni druga sfera. Štoviše, on prvoj i drugoj sferi pruža kritične smjernice, upozorava na stalnu opasnost pokvarenosti tjelesnoga, ali i duhovnoga, intelektualnoga (Augustin: oholost učenih) načina postojanja.

Postoji, naime, “kult kulture” (Guardini), koji je isto opasan kao i kult tjelesnoga. Jer tamo gdje se kultura proglasi religijom, tamo gdje u kulturi više ne vladaju “pokreti ljubavi”, napuštanje i gubitak egoizma, tamo je kultura pogubna za čovjeka, tamo ona uništava sve one koji nisu podređeni vlastitom egoizmu. Pascal je to dobro uvidio, ali i sam osobno često osjećam taj dah, ponekad i zadah vrhunske taštine i oholosti intelektualnoga, kulturnjačkoga i znanstvenoga društva.

Da se to sve ne dogodi, potreban nam je marijanski duh. Marijin, marijanski duh, upravo je taj duh, duh življenja u skladu s Božjim “pokretima ljubavi”. On se očituje ponajprije u molitvenom napuštanju vlastitoga egoizma, jer Marijom ne vlada njezino ja, nego Božje ja; ne njezina volja, nego Božja volja; ne njezina uzvišenost, njego njezina neznatnost; ne besramnost i bahatost, nego stidljivost i strah Gospodnji; ne njezin duh i njezina istina, nego Božji duh i Božja istina. Marija nam i danas, na svetkovinu Uznesenja, pruža svoj pojas, kako to dočaravaju mnoge umjetničke slike, pojas kojim nas želi privući k sebi, da živimo već sada nebeski, “pneumatski”, duhovno, u skladu s “pokretima Božje ljubavi”.

I da se vratimo ponovno baki iz Širokoga Polja ili s Koločepa. Ako ona živi marijanski, ako je ušla u Marijinu školu učenja Božjih pokreta ljubavi, tada ona živi beskrajno uzvišenije negoli svi oni vidljivo uspješni ili duhovno-intelektualno sjajni. Stoga, bio ti seljak ili radnik, znanstvenik ili kulturnjak, započni živjeti marijanski, ako ne već marijanskom pobožnošću, onda bar marijanskim duhom.

Druga crtica tiče se komunikacije. Živimo u doba komunikacije. I od kršćanske se vjere očekuje da bude komunikativna, da se služi komunikacijskim sredstvima. No, kao što je bio slučaj s pojmovima duha, duhovnoga, gdje je bilo potrebno razlučiti kršćansko poimanje od nekršćanskoga, sekularnoga, to isto razlučivanje potrebno je i za pojam komunikacije. Komunikacija u uobičajenom, sekularnom shvaćanju odnosi se na određeni sadržaj, vijest, priopćenje koje treba biti svima razumljivo i lako prihvatljivo. Komunikacija je to uspješnija što iziskuje manje napora u primatelju komunikacije. Ona je to bolja što je više u skladu s očekivanjima primatelja, s njegovim potrebama i željama. Ona je to učinkovitija što više potvrđuje primatelja, njegovo iskustvo, osjećaje. Ona je to ugodnija što se više sviđa primatelju, što ju on više “lajka”.

I da ne idemo u detalje, ako se komunikacija tako shvaća danas, a čini se da jest tako, tada kršćanska vjera u tom vremenu svekolike komunikacije mora ponovno otkriti svoju antikomunikacijsku dimenziju. Drugim riječima, ona se mora tako komunicirati da u njoj dolazi do izražaja “anti”, “protiv” uobičajenoga načina komunikacije. Stoga bih rekao da kršćani danas trebaju antikomunicirati. Ako pogledamo cijelo Sv. pismo, tada uočavamo da Bog “antikomunicira”. Bog antikomunicira s čovjekom tako što ga iznenađuje i zbunjuje. Donosi vijest, sadržaj koji izaziva pobunu, nezadovoljstvo, čuđenje. Sjetimo se samo Mojsija i njegova poziva, ili poziva svih velikih starozavjetnih proroka. Ili meni posebno drage pripovijesti o Joni. Bog antikomunicira s Jonom, izaziva ga, šali se s njim, daje mu bršljan pa onda šalje crva da mu podgrize taj isti bršljan (Jona 4, 5-8). Vrhunska antikomunikacija, puna šaljivo Božjega, ali za Jonu zbunjujećega humora.

Božja antiomunikacija dolazi do izražaja i kod Marije. Evanđelist Luka izvješćuje nas da je Marija bila zbunjena i preplašena kad je anđeo Gabriel počeo antikomunicirati s njom. Spram te vijesti, nevjerojatne vijesti da će Bog postati čovjekom u njoj samoj, Marija nije “lajkala” vijest. Ona se susrela s porukom, odnosno, bolje rečeno, nju je poruka pogodila, poruka koja je bila potpuno “protivna” svim njezinim očekivanjima, potrebama, osjećajima i željama. Starac Šimun joj najavljuje da će joj mač probosti dušu (Lk 2, 35), da će cijeli njezin život biti u znaku Božje antikomunikacije: Božja riječ će ju uvijek iznova probadati i činiti ranjivom. No Marija je jedina osoba koja ostaje trajno otvorena Božjoj antikomunikaciji, prima u poslušnosti ono što i sama nije domislila i što sama ne shvaća. Pušta da takva probadajuća i ranjavajuća poruka uđe u njezinu nutrinu i da ju tako može “prebirati” (Lk 2, 19).

Budite sigurni, tamo gdje kršćanskoj komunikaciji nedostaje taj marijanski oblik antikomunikacije, to nije kršćanska komunikacija. To je kraj kršćanske komunikacije.